Povjesničar dr. Srećko Džaja rođen je 1935. godine u Donjem Malovanu kraj Kupresa. Gimnaziju je pohađao u Livnu, Dubrovniku i Visokom. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Sarajevu (1956. – 1960.) i Zagrebu (1960. – 1962.), gdje je 1971. godine doktorirao tezom o bosanskohercegovačkim katolicima u 18. i 19. stoljeću. U razdoblju od 1965. do 1975. obavljao je službu profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.
U Münchenu je 1975. godine započeo studij povijesti, slavenske filologije i filozofije. Istodobno kao stipendist najprije Humboldtove zaklade, zatim Volkswagenove zaklade i Njemačke istraživačke zajednice istražuje povijest Bosne pri katedri za povijest istočne i jugoistočne Europe minhenskoga Sveučilišta. Studij u Münchenu završio je 1983. godine doktoriravši iz filozofije disertacijom o vjerskoj i nacionalnoj problematici u Bosni i Hercegovini, koja je dobila nagradu Südosteuropa Gesellschafta. Od 1990. radi u Südost – Institutu u Münchenu na projektu Austro – Turcica 1541. – 1552. Osim knjiga objavio je više povijesnih studija, izvorne građe, kritičkih recenzija i filozofsko-teoloških eseja.
Džaja je u prvom redu interpret bosanske povijesti, a posebno zanimanje pokazuje za politološke i duhovno-povijesne aspekte, nastoji kritički osvijetliti sve tri njezine komponente (zapadnoeuropsku, pravoslavno-bizantsku i osmansko-islamsku). Teze gradi na pomno čitanim i odgonetanim izvorima i pri tome se nerijetko odvaja od ustaljenih shvaćanja, kritizirajući statična i apologetska gledanja na povijest, a naglašavajući dinamiku i diskontinuitet povijesnih zbivanja.
Mjesec listopad je već tradicionalno determiniran na lik bosanske kraljice Katarine, njezin život, dobrotu utemeljenu u pučkoj baštini i životnu tragediju. Kako Vi vidite lik kraljice Katarine? Je li taj lik jednoga srednjovjekovnog života u današnjem suvremenom životu aktualan? Što možemo učiti od kraljice?
Kraljica Katarina Kotromanić r. Kosača izuzetan je cvijet u herbariju memorije bosanskohercegovačkih Hrvata. U jednom prikazu njezina života objavljenom u ovome listu pred katastrofu Bosne i Hercegovine u zadnjem desetljeću 20. stoljeću (Svjetlo riječi 1990, br. 83) fra Ignacije Gavran (1914. – 2009.) je istaknuo kako je kraljica Katarina jedna od rijetkih bosanskohercegovačkih žena koja je prisutna ne samo u povijesnim izvorima nego i u pučkom sjećanju bosanskohercegovačkih Hrvata. Naime, hrvatska pučka tradicija sjeća se Katarine kao osobe koja je srednjovjekovne bosanske žene poučavala u pletenju, ručnom radu i u drugim vještinama kućanstva. Dakle, Katarina je bila, kao prava kraljica, socijalno orijentirana, što je vrlo aktualno u našem vremenu prožetom duhom sebičnoga kapitalizma.
Svoj tragični život kraljica Katarina je završila u Rimu 1478. kao, moderno rečeno, politički emigrant. Kroz cijelo vrijeme svojega izbjeglištva 1463. – 1478. nastojala je ponovno uspostaviti Bosansko Kraljevstvo. Po tome podsjeća na Jeanne d’Arc (1412. – 1431.), koja se borila za suverenu Francusku i zbog političkih intriga završila na lomači. Danas je Jeanne d’Arc ne samo svetica Katoličke Crkve nego i simbol suverene Francuske koji respektiraju i francuski ateisti. Zašto onda kraljicu Katarinu ne bi mogli prihvatiti svi žitelji Bosne kao simbol suverene Bosne i Hercegovine?
Paradigma Bosne i Hercegovine
Uz kraljicu Katarinu tijekom mjeseca listopada nekako se veže i pad srednjovjekovne Bosne pod osmansku vlast, iako to vremenski nije tako. Ali njezina životna tragedija neraskidivo povezuje njezin lik sa zalaskom bosanske srednjovjekovne države. Može li njezin lik stajati kao paradigma Bosne, u povijesnom, političkom, vjerskom pa i u obiteljskom kontekstu?
Primjena pojma paradigma na bosanskohercegovačku povijesnu stvarnost je prilično složena. Taj pojam kao i mnogi drugi ima svoju povijest. Najprije je to bio gramatički pojam u starogrčkom i latinskom jeziku. Označavao je riječi koje su se upotrebljavale kao primjeri ili uzorci pri objašnjavanju jedne deklinacije ili konjugacije. Filozof Platon upotrebljavao je tu riječ da bi pokazao kako se njegove filozofske ideje ostvaruju u pojavnom svijetu. Moderna lingvistika proširila je značenje pojma na teorijske sustave kojima se pokušavaju objasniti jezične strukture pojedinih jezika. Napokon je taj pojam unišao u upotrebu gotovo u sve moderne znanosti, pa i u povijesnu znanost. Primijenimo li pojam paradigme na Bosnu i Hercegovinu, možemo govoriti o srednjovjekovnoj, osmanskoj i austrougarskoj paradigmi te dvjema jugoslavenskim paradigmama, te i napokon dejtonskoj paradigmi. Sve su to različiti sustavi, odnosno paradigme koje su slijedile jedna iza druge. Pitanje se postavlja što je u jednoj novoj paradigmi preuzeto iz prethodne, a što nije?
Na to se pitanje može odgovoriti samo ozbiljnim istraživanjima i uvažavanjem zrelih argumenata. Nažalost, spremnost na prihvaćanje znanstvenih argumenata i rezultata je vrlo ograničena ili nikakva. Bošnjački pravni povjesničar Mustafa Imamović, pisac među Bošnjacima prihvaćene knjige Historija Bošnjaka, u jednom intervjuu (Dani 195, 2. ožujka 2001.) rekao je da nema ništa protiv toga ako se njegovo djelo shvati kao mit o Bošnjacima. Jer je, prema njegovim riječima, „snaga argumenta u historijsko-političkim raspravama obezvrijeđena još osamdesetih godina, pa možda i prije”. Stanje se do danas nije popravilo. Umjesto da se precizno istražuje prelaske iz jedne paradigme u drugu i tako grade solidni temelji za uređen suživot, prisutna je velika sklonost prema mitskim predodžbama kojima se veliča samo vlastita etnička prošlost.
Drugi je ekstrem teza o tzv. građanskoj Bosni i Hercegovini, kojom se služe ponajviše politički paraziti bez legitimnoga uporišta u biračkom tijelu koje zastupaju, pa reduciraju bosanskohercegovačke žitelje na apstraktne individue.
Na ovom mjestu treba istaknuti da građansko i etničko nisu protuslovni pojmovi, nego pojmovi koji na jednoj razini opisuju ravnopravnost a na drugoj različite povijesne identitete. U suvremenoj Europi imamo jednoetničkih i višeetničkih država, ali su i jedne i druge građanske. Npr. višeetnička Švicarska ima jednaku, pa možda i veću građansku kvalitetu od jednoetničke Francuske.
Mjesec listopad je i vrijeme u kojemu se intenzivnije promišlja o domovini i moli za nju. Tradicionalno je postalo hodočašće Oružanih snaga i puka na kraljevski Bobovac i misa za Domovinu. Koliko su po Vama ovakvi vidljivi znakovi domoljublja, pretočeni kroz sjećanja i molitvu, danas važni za Bosnu i Hercegovinu?
Mislim da je izbor Bobovca kao mjesta hodočašća i povezivanja kulta domovine uz kraljicu Katarinu sretan izbor jer se za hodočašćenje najčešće biraju ona mjesta koja se nalaze u lijepim krajolicima te su povezana s čudotvornim pričama i predodžbama ili pak povijesnim zbivanjima. Primjer prvoga tipa hodočašćenja bila bi bošnjačka Ajvatovica kod Donjeg Vakufa ili pak katoličko proštenište u Podmilačju kod Jajca, a primjer drugoga tipa jest upravo srednjovjekovni burg Bobovac, u povijesnim izvorima zapisan kao mjesto u kojemu su se čuvale državne insignije srednjovjekovne Bosne. Arheolog i povjesničar Pavo Anđelić je svojim uspješnim iskopavanjima učvrstio povijesni status Bobovca i Kraljeve Sutjeske kao domovinskih kultnih mjesta barem za bosanskohercegovačke Hrvate.
Nerijetko svjedočimo kako je Bosna i Hercegovina zemlja dijametralno suprotnih vrijednosti. Po nekima njezina povijest počinje padom Bosne, po nekima prestaje. Dok jedni njeguju uspomenu na posljednjega bosanskog kralja i njegovo pogubljenje, drugi podižu ploču gdje je sultan ušao u Bosnu. Srednjovjekovna crkva u Jajcu danas je kamen spocitanja u međunacionalnim odnosima, a ne stjecište zajedničke povijesti. Zašto nam ta zajednička povijest nije polaznica one spone koja bi trebala u povijesnim smislu dokazivati postojanje ove zemlje?
Pojmovi zajedništva u BiH su vrlo labilni. Tako se npr. govori o zajedničkom jeziku. U stvari se radi o velikoj bliskosti jezika. Jezik nije samo sredstvo međusobnoga sporazumijevanja (u tome se smislu svi bosanskohercegovački građani međusobno dobro razumiju) nego i medij koji izražava razne finese jedne kulture (upravo se na toj razini pojavljuju jezične razlike između pojedinih bh. nacionalnosti). Slična je stvar i s pojmom zajedničke povijesti. Pitanje je jesu li sve sadašnje bosanskohercegovačke etnije, odnosno nacionalne grupe, bile prisutne u svim dosadašnjim razdobljima bosanskohercegovačke povijesti – u srednjem vijeku, osmanskom razdoblju itd. – i kakav je njihov status bio u paradigmama pojedinih razdoblja. Na vlastitu kulturološku prisutnost u bosanskom srednjem vijeku pozivaju se sve tri bh. nacionale grupe: Srbi, Bošnjaci i Hrvati. U srpskoj tradiciji i historiografiji ugnijezdila se predodžba o Bosni i Hercegovini kao jednoj od srpskih zemalja, štoviše kao centralno oblasti srpskoga naroda. Povijesni izvori poznaju dinastičke veze između srednjovjekovne Bosne i Srbije, kao što je to bio čest slučaj i među ostalim europskim zemljama. Uz to se spominje pojavljivanje Srba na trgovima istočne Bosne te nešto veća prisutnost u istočnoj Hercegovini. Intenzivno useljavanje Srba u Bosnu i Hercegovinu započelo je s osmanskim osvajanjima. Nijedna srednjovjekovna bosanska institucija se ne može nazvati srpskom ni po imenu ni po sadržaju.
Bošnjačka strana nastoji uspostaviti duhovni i politički kontinuitet s bosanskohercegovačkim srednjovjekovljem pomoću Crkve bosanske, koju je historiografija 19. stoljeća bez istinskih argumenata bogumilizirala, a bošnjačko pisanje povijesti domišljanjima uspostavljalo navodnu srodnost i kontinuitet između srednjovjekovnih Bošnjana i osmanskih Bošnjaka. Seriozna historiografija ne poznaje nikakva kontinuiteta između srednjovjekovnih i osmanskih institucija, nego velike demografske promjene kroz useljavanja i iseljavanje te islamizaciju domaćega pučanstva. Posljedica toga je različit emocionalni odnos prema historijskim paradigmama i njihovim spomenicima. Bosansko srednjovjekovlje je emocionalno usidreno među bosanskohercegovačkim katolicima koji imaju zajedničku kulturu s ostalim Hrvatima i deklariraju se u nacionalnom pogledu kao Hrvati. Ostaci ostataka rezidencija bosanskih vladara na Bobovcu, u Kraljevoj Sutjesci, Visokom i Jajcu su kultna mjesta bosanskohercegovačkih Hrvata. Nasuprot tome, bošnjačko emocionalno uporište usidreno je u osmansku paradigmu i njezinu spomeničku kulturu; bošnjački je odnos prema bosanskohercegovačkom srednjovjekovlju hladan kao i kod srpskoga pučanstva, čije su emocije okrenute prema velikosrpskom projektu.
Spor oko ruševina crkve sv. Marije s tornjem sv. Luke egzemplicira emocionalne razlike prema bosanskoj prošlosti. Srednjovjekovna katolička crkva sv. Marije, u kojoj je okrunjen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, nakon osmanskoga osvojenja pretvorena je u džamiju. Nakon nekoliko požara tijekom stoljeća od 1832. godine ta crkva-džamija je napuštena ruševina. Austrougarska uprava nije povratila taj objekt katolicima, kako su oni tražili, nego ga proglasila općim kulturnim spomeničkim dobrom. U jugoslavenskim paradigmama (kraljevskoj i komunističkoj) objekt je zadržao status iz austrougarskoga razdoblja, U komunističkoj Jugoslaviji na njemu su obavljena arheološka istraživanja i konzerviranja. S takvim statusom taj spomenik kulture prešao je u dejtonsku Bosnu i Hercegovinu. Od 2019. Islamska zajednica počinje inzistirati na tom spomeniku kao svojemu vlasništvu, valjda očekujući novčanu korist od turističkih ulaznica. Time pokazuje manjak empatije prema svojim kršćanskim susjedima. Bilo bi pravično i u najmanju ruku fer da se zidovi crkve sv. Marije s tornjem sv. Luke dobro konzerviraju i pretvore u državni muzej Bosne i Hercegovine, kako je to Kemal Atatürk 1934. postupio s glasovitom crkvom Aja Sofija u Carigradu, koja je nakon osmanskoga osvojenja Carigrada 1453. bila pretvorena u džamiju. Nažalost, u naše vrijeme je predsjednik turske države Erdogan Aja Sofiju ponovno pretvorio u džamiju.
Kultura na glinenim nogama
Kultura sjećanja, mogli bismo reći, kod nas je na veoma niskoj razini. Ona je uglavnom koncentrirana u religijskom krugu, kakav je zasigurno i listopadski memento kroz misu za Domovinu i Dane kraljice Katarine. Zašto je to tako? Zašto su rijetke aktivnosti na polju kulture, znanosti, umjetnosti, književnosti, ili, ako ih ima, publika je malobrojna? Narodski rečeno, piju li vode povijesna refreširanja koja će poticati domoljubne osjećaje, a ne nacionalne segregacije?
Na temelju svega što je u ovom razgovoru rečeno o bosanskohercegovačkim povijesnim paradigmama i kulturnim spomenicima uočljivo je da je kulturološka povijest Bosne i Hercegovine od srednjega vijeka pa do danas povijest paralelnih struktura. Te su paralelne strukture stajale pod patronatom ili represijom tuđinskih političkih sustava i ideologija kojima je Bosna i Hercegovina bila podvrgnuta. Danas, u dejtonskom modelu vodi se borba za etničku prevlast jedne etnije nad drugima ili pak za podjelu Bosne. Budućnost je otvorena.
Bitan segment kulture sjećanja svakako su i umjetnički spomenici. Danas se jedva na prste jedne ruke mogu nabrojiti bosanskohercegovački gradovi koji se mogu pohvaliti spomenicima, statuama ili bilo kojom vrstom prikaza naših znamenitih povijesnih ličnosti, poglavito iz srednjega vijeka. Inicijative o takvim projektima su postojale, poput one o spomeniku kralju Tvrtku u Sarajevu, ali su naprosto iščezavale. Je li razlog tomu nedovoljna aktivnost na tome polju, nepostojanje sluha političkoga miljea ili nešto treće?
Većina današnjih bosanskohercegovačkih gradova nastala je u osmanskom razdoblju. Javni objekti – zgrade, mostovi itd. nose na sebi prepoznatljiva obilježja osmanske arhitekture. Ti su objekti zaklade ili zadužbine istaknutih osoba, kojima se – u skladu s islamskim odnosom prema slici i portretu – nisu podizali konjanički i slični spomenici kao što je to bio slučaj u srednjovjekovnoj Bosni i na zapadu. Zbog ograničavajućih islamskih propisa o kršćanskim spomenicima iz toga vremena jedva se može što reći. Zato u Bosni nema ni renesansne ni barokne arhitekture kao npr. u Dubrovniku ili u dalmatinskim komunama pod mletačkom vlašću. Austrougarska uprava je osmansku arhitekturu preuzela kao kulturnu vrijednost i tome nadodala svoj udio podizanjem javnih administrativnih zgrada, bolnica itd. U razdoblju kraljevine Jugoslavije Bosna i Hercegovina je u tome pogledu uglavnom stagnirala, da bi u komunističkoj paradigmi graditeljski pothvati dobili novi zamah u obliku stambenih naselja, muzeja revolucije i spomenika partizanskim herojima. Zato potraga za zajedničkim simbolima iz spomenutih razdoblja stoji na glinenim nogama.
Kada je u pitanju srednji vijek, srpska povijesna memorija poznaje samo srpske vladare i njihovo znakovlje. Hrvatska i bošnjačka povijesna memorija prema bosanskom srednjovjekovlju ima šizofreničan odnos. Za bosanskohercegovačke Hrvate bilo bi logično da motive za svoje moderno političko znakovlje potraže u elementima grbova dinastije Kotromanića. Umjesto toga su najgrlatiji predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata suvremeni grb Hrvata u Bosni i Hercegovini skovali prema grbu Republike Hrvatske a bosanskohercegovačke Hrvate proglasili dijasporom Republike Hrvatske – iako su bosanskohercegovački Hrvati jednako dugo ukorijenjeni u Bosni i Hercegovini kao i Hrvati u Dalmaciji, Lici, Istri i Slavoniji. Nasuprot tome, Bošnjaci su u svoj grb ukomponirali ljiljane iz grba dinastije Kotromanića, ali za jedan spomenik kralju Tvrtku I. Kotromaniću još nisu našli mjesta u Sarajevu. Umjesto toga na granici Bosne postavili su ploču sultanu Mehmedu II. Osvajaču. Zbog te šizofrenije suvremenu zastavu Bosne i Hercegovine skrojili su stranci bez ikakve reminiscencije na bosanskohercegovačku prošlost i kulturu
Smatrate li romantičarske, publicističke pa čak i mitološke radove o srednjovjekovnoj prošlosti uputnim za buđenje svijesti o svojoj prošlosti u široj javnosti? Mogu li baletske izvedbe, opere, predstave, filmovi, povijesne postrojbe i drugi elementi umjetnosti i folklora biti reminiscencija na medijevalnu Bosnu?
U suvremenoj umjetnosti se posebno naglašava sloboda i autonomnost umjetničkoga stvaranja. Nekada se u tome i pregoni. A budući se umjetničko stvaranje ne događa u zrakopraznom prostoru, nego u jednom društvenom i povijesnom kontekstu, poželjno je da umjetnici za svoje kreacije uzimaju sižee i iz kulturne i političke prošlosti dotične zemlje. Ali se vrijednost umjetničkih kreacija ne bi smjela ocjenjivati i prihvaćati samo prema tim motivima i političkoj podobnosti. To se da ilustrirati na primjerima nobelovca za književnost Ive Andrića i pjesnika Maka Dizdara. Zbog svojih političkih zabluda i negativno opisanih likova iz osmanske prošlosti Andrić je među Bošnjacima osporavan i kao veliki pisac, iako je on majstor čudesnih književnih tkanja i priča iz osmanskoga doba – kao što je Mak Dizdar veliki pjesnik. Dizdar je simbole sa stećaka u svojoj velikoj pjesničkoj imaginaciji „bogumilski” interpretirao. Usprkos tome Dizdarove pjesničke kreacije s tom „bogumilskom bojom” ostaju velika pjesnička ostvarenja i nakon znanstveno utvrđene spoznaje da steći nisu „bogumilski mramorovi” nego spomenici viteške i sepulkralne kulture pripadnika svih triju kršćanskih crkava – Crkve bosanske, Katoličke Crkve i Pravoslavne Crkve – u BiH i susjednim zemljama.
A kada je u pitanju znakovlje vojnih i policijskih postrojbi te njihovih parada u javnosti, amblemi i javni nastupi trebali bi izražavati patriotizam svih građana a ne dokazivati „čija je Bosna”. Na primjer: ruka preuzeta sa stećka kao vojni pozdrav Armije Bosne i Hercegovine opet je jedan primjer šizofrenoga odnosa prema prošlosti. Ta ruka nema nikakve veze sa spekulativnim povezivanjem bogumilstva i islam nego je motiv iz kršćanske viteške kulture srednjovjekovne Bosne.
Za zdrav suživot
Koliko je po Vama važno teme koje će poticati na misli i ljubav prema domovini uvrstiti u obrazovne sustave Bosne i Hercegovine? Znamo da takvi sadržaji već postoje, ali isto tako znamo da su oni oblikovani ne samo pedagoško-didaktički nego i ideološko-politički. Postoji li po Vama dobar i od navedenih elemenata dekontaminiran način da se sadržaji koji će poticati na razmišljanje, njegovanje pa onda i očuvanje kulturno-povijesnih značajnosti inkorporiraju u obrazovni kurikul?
Koliko je obrazovni kurikul jednoga društva važan pokazuje u novije vrijeme polemika oko toga u Republici Hrvatskoj ili pak sukob između liberalista u EU-u na jednoj strani i madžarskih tradicionalista na drugoj strani oko uvođenja gender-ideologije u kurikule mađarskih škola. U slučaju Republike Hrvatske u pitanju je izbalansiran odabir kulturnih vrijednosti iz prošlosti i suvremenosti, a u slučaju sukoba EU-liberalista i madžarskih tradicionalista u igri su svjetonazorska pitanja.
A kada su u pitanju „dekontaminiran” obrazovni kurikuli bosanskohercegovačkih škola, onda je važno da se multikulturalni karakter BiH ne samo izbalansirano predstavi nego i prezentiraju razlike u shvaćanju povijesnih i kulturnih zbivanja u Bosni i Hercegovini. To bi doprinijelo temeljitijem međusobnom upoznavanju a po tome i priznavanju, što bi opet bila solidna podloga političkom oblikovanju suživota.
Kao profesionalni povjesničar sa zapaženim istraživačkim rezultatima i poznavatelj aktualnih prilika u Bosni i Hercegovini, vjerujete li u mogućnost pisanja sistematizirane srednjovjekovne povijesti Bosne, na način da svima bude po mjeri? Ili je to tek utopija?
Takozvana Napretkova povijest prva je znanstvena sinteza bosanskohercegovačkoga srednjovjekovlja. Priredili su je hrvatski znanstvenici pred propast prve Jugoslavije, a objavljena je 1942. u NDH pod naslovom Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. U dvama pretiscima toga djela u zadnjem desetljeću 20. st. izostavljena je, dakako, velikohrvatska označnica „hrvatskih zemalja”. Ta je sinteza danas zastarjela, posebno kada su u pitanju poimanje nacije, stećci, Crkva bosanska i, vjerojatno, pismo bosanica. Nova znanja o tim temama našla su dijelom mjesto u Hrvatskoj enciklopediji Bosne i Hercegovine, od koje su dosada objavljena dva sveska s natuknicama uključivo do slova J (Mostar 2009. i 2015.).
U socijalističkom razdoblju pokrenut je projekt pisanja povijesti naroda i narodnosti Bosni i Hercegovini, ali od toga nije bilo ništa. U svezi s tim osmanist Branislav Đurđev je konstatirao da se „lako organizujemo kada treba raditi na istorijama pojedinih naroda, ali se teško organizujemo kada treba raditi na Istoriji naroda i narodnosti”, dakle na znanstvenim sintezama povijesti. U dejtonskoj Bosni i Hercegovini stanje se u tome pogledu pogoršalo. Prema tome znanstvena sinteza bilo kojega razdoblja bosanskohercegovačkoj povijesti ostaje zasad utopija. Koliko još dugo, to nitko ne zna. Usprkos tome treba oštriti smisao za znanstveni pogled na stvari i na taj način pripremati tlo za jednu bolju Bosnu i Hercegovinu i zdrav suživot u njoj.
