Franjevačka provincija Bosna Srebrena ponudila je fratrima u Africi pomoć u vidu besplatnoga školovanja za nekoliko njihovih franjevačkih bogoslova. Tako trenutno četiri fratra borave u Sarajevu u franjevačkom samostanu sv. Pavla u Nedžarićima i pohađaju Filozofsko-teološki studij. Predbožićno razdoblje iskoristili smo da s fra Alexanderom, fra Theophileom, fra Fraserom i fra Olivieromporazgovaramo o iskustvu njihova boravka u Bosni i Hercegovini i božićnim običajima koje njeguju.
Recite nam nešto o sebi.
A. T.: Zovem se fra Alexander Tusiime. Dolazim iz Ugande. Odrastao sam u obitelji s tri brata i jednom sestrom. Završio sam filozofiju na Sveučilištu sv. Bonaventure u Lusaki (Zambija) i diplomirao 2022. Sada studiram na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.
T. H.: Ja sam fra Theophile Habimana, po nacionalnosti Ruanđanin, rođen u velikoj obitelji od desetero djece (šestero braće i četiri sestre). Nakon završenoga studija filozofije u Africi, poglavar mi je predložio da nastavim studirati teologiju u BiH i tako sam trenutno student na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.
F. C.: Zovem se fra Fraser Kizito Chipata.DolazimizMalavija, jugoistočnoga dijela Afrike. Treće sam dijete u obitelji od sedmero djece (tri djevojčice i četiri dječaka).
O. D.: Ja sam fra Olivier Dukunze, franjevac iz Burundija. Burundi je mala država, ali s otprilike 14 milijuna stanovnika. Drugorođeno sam dijete od sedmero djece. Imam tri brata i tri sestre.
Kada i kako ste odlučili da se želite pridružiti baš franjevačkom Redu Manje braće?
A. T.:U franjevački red stupio sam 2015. godine. O franjevcima mi je govorio dijecezanski promicatelj zvanja naše biskupije i o njima sam uvijek razmišljao kao o braći laicima. Posjetio sam franjevce da saznam više o njima i na dan odlaska ispunio sam prijavno pismo za pristup Redu. Nakon nekoliko mjeseci pozvan sam da im se pridružim i započnem formaciju.
T. H.: Sve je bilo potaknuto događajem koji sam iskusio na početku srednje škole. Dok smo išli u župu na misu, prolazili smo pored polja kukuruza u kojem smo čuli glasnu svađu. Prišao sam da čujem o čemu se radi i shvatio sam da je mladić ukrao tri komada kukuruza i vlasnik ga traži da za to plati ukupno šest stotina eura. To me strašno rastužilo, ali ne zbog toga što sam bio na nečijoj strani, već jednostavno jer sam očekivao da će pravda biti zadovoljena milosrđem, a to se nije dogodilo. Vlasnik kukuruzišta bio je kršćanin koji je svaki dan dolazio na misu, pa sam osjetio da čovjek koji je kršćanin ne bi trebao tako grubo tražiti šest stotina eura od mladića koji je objasnio da je kukuruz ukrao zbog gladi. Pomislio sam da bih, da sam župnik ove župe, pokušao vlasnika naučiti kako kao kršćanin treba imati više razumijevanja prema drugima. Budući da nisam imao takav autoritet, jednostavno sam nastavio svojim putom, ali s tako dubokom meditacijom u kojoj sam osjetio želju da budem svećenik jednostavno da bih se nosio s takvim problemima.
Počeo sam čitati o Redu Manje braće čiji je utemeljitelj siromašni sv. Franjo kojega je krasila suosjećajnost i povezao se s njegovim učenjem u kojem sam pronašao motivaciju za pridružiti se Redu. Bio sam potaknut osjećajem suosjećanja prema ranjivom mladiću koji je bio oštro kažnjen i želio sam se pridružiti onima koji žive siromašnim i ponekad ranjivim životom kako bih mogao iskusiti život nalik na život onih među koje sam poslan služiti. Godinu dana nakon završetka srednje škole poslao sam prijavno pismo za pristup Redu i primljen sam u postulaturu godine 2016. – 2017., a svoje vremenske zavjete položio sam 2019. i sada sam u šestoj godini zavjeta još uvijek sretan i svjestan svoje prve motivacije.
F. C.: Od djetinjstva sam bio ministrant na svetim misama i tako sam razvio želju da služim Gospodinu kao svećenik te sam odlučio pridružiti se biskupiji. U našoj župi tada su djelovali fratri kapucini i jedan od njih mi je dao knjižicu o sv. Franji Asiškom. Čitajući je, dobio sam želju da pristupim Redu Manje braće jer sam želio služiti Gospodinu na tragu sv. Franje. Život sv. Franje, a posebno njegova ljubav i briga za siromašne i sve ljude u potrebi, nadahnuo me za dalje istraživanje o braći kapucinima kojima sam se poželio pridružiti. Međutim, roditelji su me savjetovali da pronađem neki drugi redovnički red ili da se pridružim biskupiji. Jedan od fratara kapucina koji je djelovao u mom kraju objasnio mi je da postoji još jedna grupa franjevaca i uputio me na Red Manje braće kojem sam pristupio 2016. godine. Završio sam dvije godine postulature u Tanzaniji, jednu godinu novicijata u Ugandi, tri godine filozofije u Zambiji i sada studiram teologiju u Sarajevu.
O. D.: Dok sam bio dijete roditelji su me vodili na mise i volio sam stajati kraj zbora i promatrati kako pjevaju i bubnjaju tijekom liturgijskoga slavlja. Filijala je bila jako udaljena od župe, oko 30 kilometara. Dakle, rijetko smo imali svećenika nedjeljom. Slavlje su mogli voditi samo katehisti.
Moja teta, koja je bila članica zbora, jednoga me dana povela na vježbe pjevanja i s 12 godina sam postao član zbora, ali sam u srcu osjećao da još uvijek nešto nedostaje. Ubrzo sam postao i ministrant i pridružio se i grupi ljudi koji mole za duhovno zvanje. U srednjoj školi sam u svojoj filijali organizirao ministrante kako bismo mogli služiti misu barem kad dođe svećenik. Nakon što sam školovanje nastavio u Gitegi, počeo sam ići na misu u župu franjevaca u Magarama gdje sam se također pridružio zboru i postao njihov zborovođa. Nakon što sam vidio kako braća u Magarami obavljaju pastoralni rad u župi, zainteresirao me pastoralni rad, blizina koju braća imaju prema svim ljudima, bogatima i siromašnima, napuštenima i nenapuštenima. Bio sam jako dirnut načinom življenja u zajedništvu, u jednostavnosti, dijeleći ono što imaju u miru i poštujući jedni druge, te način na koji jedni druge nazivaju bratom. Kad sam završio školu, zatražio sam da se pridružim i tako uz Božju pomoć moj zahtjev bio je prihvaćen i 2016. sam započeo formaciju. Dvije godine u postulaturi u Mwanzi – Tanzaniji, jedna godina u Kakobi Ugandi, tri godine u filozofiji u Keniji – Nairobi. I sada studiram teologiju ovdje u Bosni i Hercegovini.
Razlikuje li se i na koji način dan jednoga bogoslova u Africi i dan jednoga bogoslova u Bosni i Hercegovini?
T. H.: Jedina razlika koju primjećujem je u fizičkom radu u vrtovima i u procesu čuvanja hrane u kuhinjskom skladištu. Ovdje su radovi u dobroj mjeri uvjetovani godišnjim dobima: promjena godišnjih doba određuje da se u vrtu ili u ostavi treba raditi ovo ili ono. Npr. jasno se zna da se pred kraj ljeta kolju svinje ili da se rakija peče kad kruške sazriju i da se kupus treba dobro posoliti kako bi se ukiselio i dobro čuvao. S druge strane, u Africi je klima umjerena i naše obveze nisu toliko uvjetovane klimatskim promjenama pa možemo slobodno i konstantno obrađivati vrtove i rotirati usjeve koliko god možemo što čini jasnu razliku kako možemo programirati svoje svakodnevne aktivnosti.
F. C.: Dnevni raspored bogoslova u Africi ne razlikuje se toliko od onoga u Bosni i Hercegovini. U našoj istočnoafričkoj Provinciji svetoga Franje i svete Klare dnevni raspored sastoji se od molitvenoga vremena koje uključuje svetu misu i brevijar, zatim različite obroke, školsko vrijeme i slobodno vrijeme. Imamo dva dana u tjednu za različite sportske aktivnosti poput nogometa, odbojke i košarke, a također i nekoliko dana za rad u vrtu ili brigu o raznim životinjama ili generalno čišćenje. Svake nedjelje navečer imamo i rekreacijske igre. Ovo je posebno vrijeme kada se sastajemo kao bogoslovi i okrijepimo se svime što imamo poput hrane i pića i igramo neke igre u zatvorenom. Ponekad smo također pozvani ići služiti i obavljati različite pastoralne aktivnosti u različitim župama.
O. D.: Budući da je red isti, nema puno razlike između studija teologije u Africi i ovdje. Faze formiranja radimo isto. Samo formacija može biti malo drukčija, ovisno o području u kojem netko živi i gdje se formira. U Africi, na primjer, studentima nije dopušteno izlaziti navečer, ali ovdje je to dopušteno uz ograničeno vrijeme. Dakle, svi studenti se ponašaju imajući na umu da imaju zavjete, da im trebaju biti vjerni, jer svi obećavamo poslušnost, siromaštvo i čistoću. Jedina razlika koju sam vidio je u trajanju formacije. U Africi imamo jedanaest godina do svećeništva, dok ovdje imate samo sedam godina. Mislim da bi u Africi trebali razmisliti o prilagodbi godina formacije budući da svi služimo jednom Bogu i dolazimo iz istoga Reda Manje braće.
Bliži nam se svetkovina Isusova rođenja. Na koji način se običaji slavljenja Božića u vašoj kulturi razlikuju od onih ovdje u Bosni i Hercegovini?
A. T.:Kod nas se zborovi i druge skupine u crkvi unaprijed pripremaju za slavljenje Božića. Također, tijekom slavlja svete euharistije ne žurimo i brinemo se da Božić doista bude poseban dan ne samo duhovno nego i u svim drugim aspektima.
T. H.: U Ruandi se svetkovina Isusova rođenja slavi veoma dinamično. Dan Božića je dan koji revno iščekuje svaki kršćanin, toliko ga se cijeni da npr. roditelji djece koja su rođena u rasponu od 1 do 6 mjeseci prije Božića čekaju s krštenjem da bi to onda uradili pred Božić ili tijekom božićnoga bdijenja tako da se krste u blizini maloga Isusa. Tijekom božićnoga bdijenja ljudi dolaze na mise u velikom broju, a pjesme, bubnjevi i uzvici sreće odjekuju posvuda u liturgiji. Također, prije ili poslije mise bdijenja uvijek bude neka zabava i molitva uz pjesme u slavu i zahvalu i dobrodošlicu rođenom Spasitelju. Ljudi jedni drugima čestitaju Božić, a mise se slave i u bolnicama za one koji su bolesni i ne mogu ići u crkvu kao i u zatvorima te im se na isti način pomaže u njihovim uvjetima da proslave i osjete božićni ugođaj.
F. C.: Rođenje Isusa Krista velika je svetkovina za katolike u Malaviju. Mnoge pripreme za ovu svečanost su iste kao i ovdje i uključuju ukrašavanje i čišćenje crkve i crkvenoga kompleksa. Različite skupine u župi potiču se na duhovne vježbe prije 25. prosinca svake godine. Svatko organizira svoje vrijeme za vlastite duhovne vježbe. U ovo božićno vrijeme postoje posebne božićne pjesme koje pjevamo tijekom liturgijskih slavlja poput svete mise. Pjesme su popraćene plesom koji je vid naše hvale i zahvale Bogu. Vrsta plesa razlikuje se od mjesta do mjesta u Malaviju. Božićna sveta misa traje najmanje dva sata, a najviše tri sata. Još jedna posebna stvar koju radimo za vrijeme Božića je gluma koja prikazuje rođenje Isusa. To se čini na dogovorene dane u različitim župama tijekom božićne sezone. To također uključuje i drugo pjevanje i plesanje božićnih pjesama kao dio velikoga slavlja.
O. D.: U Burundiju se kršćani pred Božić duhovno pripremaju pri čemu ih svećenici poučavaju što znači Božić i kako se pripremiti za njega. Ono što je vrlo zanimljivo je da postoje ljudi koji ne dolaze u crkvu tijekom godine, ali dolaze na misu na dan Božića. Ljudi idu na ispovijed i plaćaju godišnji doprinos Crkvi. Također, mnogi kupuju novu odjeću. To kulturno simbolizira novo dijete Isusa. Nova odjeća se oblači za Božić i doček maloga Isusa. Ponekad to uzrokuje problem u obitelji ako muževi ne kupe novu odjeću svojim ženama. Ljudi posjećuju jedni druge, posebno članove obitelji, darivaju se i pripremaju dobru hranu. Za siromašne prehrana u dane Božića ostaje ista, dok oni imućniji pripremaju bogatiju trpezu. Što se tiče liturgije tamo je dobro organizirana, nema žurbe, kršćani dolaze na misu, plešu, plješću rukama, pjevaju, oni koji mogu čak i skaču, tako da su ljudi vrlo veseli. Za vrijeme mise svi sudjeluju. A kao pripremu za Isusovo rođenje ljudi rade generalno čišćenje, čiste korov u blizini kuće i kite kuće cvijećem. S obzirom na to da u selu nema struje, kad padne noć odrasli zapale vatru i zajedno uživaju na mjesečini, a djeca naprave nešto poput zvijezde i s tim prolaze kroz cijelo selo plešući, pjevajući, bubnjajući i plješćući gotovo cijelu noć. Djeca iz bogatijih obitelji dobivaju darove od svojih roditelja, ili rodbine, dok ona iz siromašnih obitelji ne dobivaju ništa niti traže darove i novu odjeću od svojih roditelja. U Burundiji nema običaja blagoslova kuća. Samo ako netko gradi novu kuću, može pozvati svećenika da je blagoslovi. Ovdje u BiH liturgija je drukčija. Iako su kršćani sretni, oni to ne izražavaju za vrijeme liturgije kao u Africi pljeskanjem rukama ili plesom. Kršćani se i ovdje pripremaju za Božić primanjem sakramenta pokajanja, a također sam vidio da ljudi dolaze u velikom broju iz inozemstva gdje rade kako bi došli slaviti zajedno sa svojim prijateljima, obiteljima, susjedima i rodbinom. Djeca ovdje dobivaju darove od svojih roditelja i rodbine čak i u župi. Svidjelo mi se kako se svi nakon mise okupljaju i pjevaju oko zapaljene vatre, svatko donosi različita pića, hranu kao način druženja i dijeljenja onoga što ima. Ukratko, kršćani bilo ovdje u Bosni bilo u Africi, svi doživljavaju Božić kao dan kada se ljudi okupljaju, i sjećaju se dobrih stvari koje su primili u prošloj godini.
Kako se pripremate za Božić? Postoje li posebne aktivnosti ili običaji koje ste uspjeli prenijeti iz svoje kulture ovdje u BiH?
A. T.:Tijekom Božića ljudi napuštaju gradove i druga radna mjesta i okupljaju se u domovima svojih predaka kako bi zajedno kao jedna obitelj podijelili radost Božića. Kuće i putovi do kuća s glavnih cesta ukrašeni su prirodnim cvijećem i zasadima banana. Takvi se ukrasi također rade oko i u crkvama.
T. H.: Čim počne advent, priče o nečem drugom kao da se gotovo ugase i okreću oko Božića. Katolici se u došašću duhovno pripremaju molitvama, ispovijedima, davanjem milostinje, posjećivanjem bolesnika u bolnicama i obiteljima, kao i posjećivanjem zatvorenika u zatvorima i svim potrebitima (onima koje društvo marginalizira). Također, postoji lijep običaj čišćenja putova koji povezuju našu kuću s drugim kućama u susjedstvu i kada svi tako učine cijelo selo bude posebno čisto. Zato i ja dok sam ovdje, za Božić, osjećam kao svoju zadaću da okolo bude čisto na poseban način. To se radi i kao priprema za još jedan običaj gdje nakon Božića svaka obitelj, prema svojim mogućnostima, priprema piće ili obrok, a zatim obilazi obitelj i susjede kako bi zajedno slavili. Kršćani i kod nas postavljaju božićna drvca u crkvama, na tržnicama u gradovima i u obiteljskim kućama, ali kod nas nemamo običaj sijanja pšenice u došašću ili pripremati posebne vrste kolača na dan Božića.
F. C.: Ovdje u BiH pripremam se i slavim Božić na isti način kao što to čine moja braća u našoj zajednici i to mi je sasvim u redu. Iz svoje zemlje nisam prenio nikakve običaje jer se kultura, aktivnosti i mentalitet ljudi potpuno razlikuju pa stvari koje tamo radimo nije lako primijeniti ovdje.
O. D.: Kao student i kršćanin, pripremam se duhovno za doček novoga djeteta u svom srcu, s obzirom na to da sve dobre stvari koje mi je dao u mojoj nevrijednosti, stvari koje kao osoba nisam zaslužio. Jako cijenim poziv da mu služim na oltaru. Moja priprema također počinje dubokom meditacijom o njegovu životu ovdje na zemlji i također mom dok sam još na zemlji. Pripremam se za Božić u miru i nadi, osjećam radost i zahvalnost za razdoblje Božića i također pokušavam meditirati o onima koji bi ga možda željeli slaviti poput mene i koji više ne žive ili se suočavaju s problemima u života, prisjećajući se onih koji proživljavaju rat i onih koji prolaze različite poteškoće. Ne postoji ništa posebno što sam uspio donijeti iz svoje kulture, umjesto toga sam puno naučio ovdje. Jednom mi je u nekoj župi rečeno da otpjevam pjesmu na svom materinskom jezik i vidio sam kako me kršćani prate plješćući rukama nakon što sam im pokazao kako držati ritam i odmah sam poželio naučiti ih više, ali zbog ograničenoga vremena nisam uspio to uraditi. Da sam imao više vremena, poučio bih one koji su mi prišli, jer su neki od njih rekli da je jako lijepo i zanimalo ih je kako bi to zvučalo uz pratnju bubnjeva.
Jeste li stekli nove običaje ovdje koje biste voljeli zadržati nakon povratka kući?
A.T.:Običaj blagoslova kuća je običaj koji bih volio prenijeti iz BiH u Afriku.
T. H.:Jedan vrlo lijep običaj, kršćanska praksa ili pobožnost koja se također poštuje kod nas, ali još nije razvijena i shvaćena kao što sam ja to vidio ovdje u BiH i na koju bih volio potaknuti svoje ljude, jest ukrašavanje božićnoga drvca u obiteljskim kućama. Ovdje sam vidio da gotovo svi katolici vole izrađivati ukrase i ukrašavati božićno drvce i svoje domove.
F. C.: Ljudi u BiH su tako dobri, tako ljubazni i gostoljubivi. Postoji duh prihvaćanja jednih drugih onakvima kakvi jesu i to je najvažnije za suživot.
O. D.: Razgovarat ću sa svojim kolegama kako bih uveo običaj blagoslova kuća i poticao ih da imaju blagoslovljenu vodu i križ u svakoj kršćanskoj obiteljskoj kući. Ovdje sam vidio koliko je svećeniku zanimljivo znati gdje kršćani borave, kakav život žive, a kršćani se sigurno osjećaju dobro kada vide svećenika u svom domu.
Franjevci s naših prostora su tijekom povijesti, a i danas, česti posjetitelji i misionari u Africi. Što biste poručili onima koji razmišljaju o odlasku u Afriku? Ima li neki savjet koji ste Vi dobili od nekoga kada ste dolazili u Bosnu i Hercegovinu, a koji se pokazao kao veoma koristan?
A.T.:Netko tko želi ići u Afriku, posebno u Ugandu treba prvo biti ponizan i skroman. Nadalje, ne treba od sebe praviti hranitelja naroda: Afrikanci nisu lijeni, sami si mogu priskrbiti hranu. Njih treba poučiti i treba im se propovijedati poruka o duhovnom i materijalnom razvoju. Na primjer, u Ugandi imamo povoljno okruženje za gotovo sve koji se žele razvijati. Do otprilike 2000. godine u našem je selu bilo mnogo domova, uključujući i naš, koji su mogli pripremiti dovoljno lokalnoga piva i hrane koja je pozivala ljude da besplatno jedu, piju i plešu. Također, osoba koja ide u Afriku bi trebala izbrisati iz svoga uma svu negativnost prema tom kontinentu koju je stekao od neupućenih ljudi i društvenih medija. Najvažnije, ne bi trebao učiti takozvanu „afričku kulturu” ni od koga. Neka ide i uči o kulturi od ljudi koji tamo žive. Za boravak u Africi je potrebna i ustrajnost i potrebno je potruditi se poznavati brzinu kojom se društvo razvija. Naučite povijest zemlje u koju idete barem 20 godina unazad. To pomaže da se krećete istom brzinom. Bez toga se može ići ispred ili iza vremena.
T. H.: Onim franjevcima koji bi željeli doći u Afriku posebno kao misionari za misije prije svega bih rekao da su dobrodošli i da ih misijske aktivnosti već čekaju. Jednostavno bih im rekao da se ohrabre i ostave strah po strani. Franjevci u Africi i vjernici dostupni su i sretni pomoći misionarima da se prilagode. Oni koji dolaze u Afriku trebaju biti otvoreni, fleksibilni, dovoljno strpljivi da uče od onih kojima idu u misije. Ovo posljednje navedeno je ujedno i ono što je meni rečeno prije nego što sam došao u BiH. Učim i još uvijek sam spreman učiti i zahvaljujem braći franjevcima koji su neumorni i nesebični uvijek mi strpljivo pomažući u učenju.
F. C.: Afrika je dobro mjesto s ljubaznim i gostoljubivim ljudima koji su uvijek spremni ugostiti posjetitelje i spremni ih naučiti svojim kulturama i jezicima. A Katolička Crkva u Africi nastavlja rasti, stoga je potrebno mnogo pastoralnoga rada i mnogo svećenika i volontera. Najvažnija stvar je otvorenost i spremnost za učenje novih stvari kao što su kulture i jezici te prihvaćanje da ste na novom mjestu s drukčijim ljudima, stoga postoji potreba za više razumijevanja jednih prema drugima. To je isti savjet koji je meni dao fra Ivica Perić, OFM, kad sam dolazio ovamo. Uvijek je potrebno biti ponizan i priznati da nešto ne znam kako bih naučio i bio bolji. Nije lako biti misionar ili studirati u potpuno novom mjestu, no uz Božju pomoć i neprestani zagovor Gospine majke Marije i vlastito zalaganje, moguće je.
O. D.: Ljudi u Africi vole misionare koji dolaze. Kad dođe novi misionar, to je blagoslov i ljudi ga na svoj način nazivaju dobrim misionarom, nositeljem Krista. Na misionare gledaju kao na nekoga tko vjernicima donosi nadu, radost, život jer pomažu onima koji ne mogu ići u školu plaćajući njihove školarine, gradeći škole, bolnice, dovodeći vodu, a ponekad i dovodeći struju. Bespomoćni preko misionara dobivaju nadu, oživljavaju svoje živote. Moja riječ ohrabrenja bila bi da će biti toplo dočekani, primljeni, voljeni, osigurani, zaštićeni, posebno oni koji žele doći u našu kustodiju Burundija – Rwanda. Misionar se doživljava kao netko tko drži Krista, tko se kreće s Kristom, kao netko tko zalijeva osušeno drvo i vraća se u život. Doista trebamo više misionara u Africi, pogotovo u našoj kustodiji budući da je još uvijek nova (osnovana je prije nekoliko mjeseci). Prije nego što sam došao ovamo, nisam znao kamo idem, samo su mi rekli da se ne bojim, da ću naći dobre fratre i tako je i bilo. Oni su dobri, brižni, puni razumijevanja, gostoljubivi, vrlo bliski s nama. Kad sam odlazio u BiH, rečeno mi je samo ovo: „Budi dobar, poslušan i lijepo se ponašaj. Dobro nas predstavi, a za ono što ti nije jasno traži pojašnjenje.” I savjeti koje sam dobio još uvijek mi pomažu.
Najkorisniji savjet koji mogu reći onima koji žele ići u misije u Afriku je da prije svega budu oprezni i otvoreni prema svima. Biti komunikativan. Ne slušati što o Africi govore ljudi koji nikad nisu bili u Africi, nego steći vlastito iskustvo. Zbog dobrote koju nađete u Africi kada tamo stignete poželjet ćete tamo ostati, a ako se vratite sigurno ćete poželjeti često posjećivati Afriku. Ukratko, mogu reći da je ključ za uspjeh u misiji sljedeći: slušati, biti ponizan, biti otvoren za sve, voditi dijalog sa svim ljudima, ne udaljavati se od drugih, probleme rješavati slušanjem, dijeliti životno iskustvo s drugima i ne imati predrasude.
Vaša božićna poruka za čitatelje revije „Svjetlo riječi”.
A. T.:Božić je radost. Dijeli ovu radosti s drugima i uživaj u njoj. Sretan Božić!
T. H.: Draga braćo i sestre, mi sada čekamo radosnu vijest o rođenju našega Gospodina Isusa Krista, sina Božjega i našega spasitelja, dok živimo u svijetu loših vijesti koje nas okružuju, u svijetu ispunjenom ratovima i borbama. Dobra vijest o Božiću koji je pred nama je ta da nam, čak i ako se svijet ili naše životne okolnosti nekada mijenjaju na najgore, on uvijek donosi radosnu vijest vrijednu slavlja. Ne dopustimo da nas problemi i izazovi života zavaraju da ne vidimo razlog radosne proslave Božića, nego zahvalimo Bogu za njegovu milost i za to što nas spašava, traži i vraća kad smo izgubljeni. Neka Duh Sveti zapali u našoj duši želju za Bogom i njegovim kraljevstvom sada i zauvijek. Sretan Božić i nova, 2025. godina!
F. C.: Želio bih zahvaliti svim ljudima koji tako marljivo i predano rade na širenju radosne vijesti Isusa Krista u ovoj reviji Svjetlo riječi, a posebno fra Danijelu Nikoliću na ovom razgovoru. A sve čitatelje potičem da nastave čitati ovu reviju kako bi stekli više duhovnoga rasta i znanja. Neka ovo Isusovo rođenje u sve nas unese novo rođenje u naše kršćanske živote kako bismo uspjeli u svemu što radimo. Svima vam želim čestit Božić i sretnu Novu godinu. Kao što kažemo na mom materinskom jeziku Chaka chabwino cha kubadwa kwa Ambuye Yesu! (Sretan rođendan Gospodinu Isusu!)
O. D.: Moja poruka za Božić je da se trebamo dobro pripremiti za doček novorođenoga Isusa, ne računajući koliko ćemo morati potrošiti za Božić, kupiti ovo ili ono, da bismo bili izvanjski sretni. Ne zaboravimo moliti za one koji imaju problema, posjećivati bolesne i starije i pružati ruku potrebitima. Čineći to, dobro ćemo proslaviti Božić. Oni koji ovo čitaju trebaju znati da je to jedan od načina evangelizacije Božjega naroda. Također koristim priliku da zahvalim svim ljudima dobroga srca koji uvijek mole za nova zvanja i misionarima da tako uvijek bude, stoga želim svim Božjim ljudima čestit Božić i uspješnu novu godinu koju ćemo uskoro proslaviti. Neka ovaj Božić 2024. godine promijeni naš život, da dopustimo novom djetetu Isusu da transformira naše živote i krene naprijed putem kršćanstva, u vjeri i dobrom životu. Amen. Blagoslovio Vas Svevišnji Bog! Mir i Dobro! Paix et Bien! (francuski) Amahoro ni Neza! (kirundi)
