U nekim alpskim regijama, osobito u Bavarskoj, ustalio se između 14. i 19. stoljeća liturgijski običaj nazvan „risus paschalis“ (vazmeni smijeh). Radi se o pokušaju propovjednika da na Uskrs u svojoj propovijedi vjernike nasmije i tako lakše dovede do izražaja uskrsnu radost i veselje što je Krist pobijedio smrt i đavla. Kako propovjednici nisu uvijek imali mjeru u svojim gestikulacijama i riječima i nisu povremeno znali zadržati razinu propovjedničke službe, taj običaj su vrlo oštro napadali puritanistički protestanti koji su religiju predstavljali kao nešto „nasmrt ozbiljno”. Osobito je taj običaj iritirao bazelskoga reformatora Johannesa Ökolampadiusa (1482. – 1531.). U jednome pismu svomu kolegi Wolfgangu Capitou nabraja ludosti i opscene radnje koje su propovjednici činili u propovijedi na Uskrs. Mora se doduše priznati kako su neke od tih stvari doista bile bizarne.
Njegov kolega Capito je, međutim, bio drugačijega mišljenja. Odgovor koji je uputio Ökolampadiusu bio je više pragmatičan nego teološki. On tvrdi kako je bolje propovijedati pred auditorijem koji se smije nego pred praznim klupama, kao i to kako je bolje da se ljudi u crkvi smiju nego da spavaju. Smijati se u crkvi nije opasno, dok spavati u njoj može biti i te kako opasno. O opasnosti spavanja u crkvi pisao je Johnatan Swift u propovijedi On sleeping in church. Za osnovu svoga izlaganja uzima događaj iz Djela apostolskih. Posjetivši samo kratko zajednicu vjernika u Troadi, apostol Pavao kako je kanio sutradan otići, produži govor do ponoći (Dj 20, 7). Kršćani su se tada okupljali po privatnim kućama bogatijih ljudi kako bi svi imali mjesta. Nerijetko bi apostoli držali liturgijski skup u gornjemu dijelu kuće. Tako je bilo i u Troadi gdje je „nekog mladića imenom Eutih, koji je sjedio na prozoru, uhvatio dubok san te on, dok je Pavao i dalje govorio, svladan snom pade s trećeg kata dolje. Digoše ga već mrtva”, zaključuju Djela apostolska. O opasnosti smijeha pak, smatra Capito, nigdje se u Svetome pismu ne govori. Neki sveci se čak smatraju zaštitnicima humora, a neki su humor koristili kao učinkovito sredstvo i u svojoj propovjedničkoj službi. Kada je čuo kako Bernardin Sijenski u propovijedima koristi provokativne šale, Ivan Kapistranski se doslovno sablaznio. Čini se kako se Sijenežanin pritom držao jednoga pravila srednjovjekovnoga propovjedništva koje kaže kako je nauk Kristov odviše gorak lijek, a čovjekov život ionako jedna velika mižerija pa stoga gorki lijek treba prvo zasladiti medom lijepih i humorističnih riječi.
Firentinac Filip Neri, svetac humora i „dvorska luda“ grada Rima, upitan jednom kako uvijek uspijeva donijeti tako mudre i dobre odluke, odgovorio je na samo njemu svojstven način: „Kad god trebam donijeti neku važnu odluku, ponajprije razmislim što bi učinio Ignacije Loyolski, a onda postupim suprotno od toga.” A za Ignacija Loyolskoga se zna da je bio utjelovljena ozbiljnost. Dok se Filip šali na svoj račun i ismijava mane puka, kardinala i papa, dotle Ignacije smrknut hoda Rimom. No, drevna katolička mudrost je istoga dana proglasila svetima i Loyolskoga i Nerija. Time je kanonizirala kako princip vjerske uozbiljenosti, tako i vjerskoga humora.
Smijeh Božji
Iako Biblija spominje čak i „smijeh Božji“: „Smije im se onaj što na nebu stoluje, Gospod im se podruguje” (Ps 2, 4), ipak stvar s humorom u religiji nije nimalo jednostavna. „Dogma“ o nekršćanskosti smijeha je poprilično stara. Formulirao ju je još u 4. stoljeću crkveni naučitelj Ivan Zlatousti koji je tvrdio kako se Isus cijeloga svoga vijeka nije niti jednom nasmijao. Mnogi su teolozi nakon njega postavili pitanje kako se onda za njega može reći da je bio „pravi čovjek” ako se nikada nije nasmijao.
Umberto Eco je temi smijeha u religijskome kontekstu posvetio roman Ime ruže. Radnja romana odvija se u nekome srednjovjekovnom samostanu u kojemu se krije jedini sačuvani primjerak druge knjige Aristotelove Poetike koja govori o komediji, smijehu, humoru i jampskoj poeziji. Tu Aristotel teme smijeha, komedije i humora obrađuje kao filozofske pojmove i ističe ih kao učinkovite prijenosnike istine i prikladnima za preispitivanje ustanovljenih dogmi te oslobađanje čovjekove psihe od pritiska svega konvencionalnoga. Za Aristotela su humor, smijeh i komedija sredstva katarze, tj. pročišćenja od svega što je lažno, represivno, preozbiljno.
Mračni lik benediktinskoga monaha Jorgea de Burgosa pomno bdije nad tim da nitko tu knjigu ne pronađe. U samostanskoj knjižnici, koja je zapravo pravi pravcati labirint, sakrio je Jorge Aristotelovu knjigu na najskrovitije moguće mjesto i otrovao stranice tako da svaki onaj radoznali monah koji bi ipak možda do knjige došao, listajući je upije otrov i skonča. Najveća Jorgeova noćna mora bi bila kada bi čovjek pred Bogom izgubio strah: „Smijeh je slabost, ništavnost, iskvarenost našega mesa. On na trenutke oduzima seljaku strah. Ali zakon se uspijeva učvrstiti samo pomoću straha, kojemu je istinsko ime strah Božji. A što bismo mi, grešna stvorenja, bili bez straha, bez tog možda najmilosnijega i najvećega dara Božjega?” Jorge je donekle bio čak u pravu. Strah Božji početak je mudrosti, kaže i Sveto pismo.
Danas ljudi ionako imaju premalo strahopoštovanja pred svime što je strahopoštovanja vrijedno. Ali strah nije stanje u kojemu se čovjekova duša osjeća dobro. Mističarka Hildegarda od Bingena je nabrojila pet otrova za čovjekovu dušu: grijeh, sumnja, očaj, tuga i strah. Iako je strahopoštovanje dobra stvar, strah je ipak štetan. A ništa ne oslobađa od straha kao hrabrost i smijeh. Za smijeh zapravo treba imati i tekako hrabrosti.
Smijeh je haram?
Ne smijemo, međutim, smijeh i humor zamijeniti s vulgarnošću, grubim kihotanjem, neurotičnim i namještenim smijanjem ili omalovažavajućim izrugivanjima punima žučne ironije i sarkazma. O destruktivnoj i asocijalnoj dimenziji smijeha i humora govori se onda kada se slabijega zlobno ismijava ili svetinju obeščašćuje, kaže Karl Veitschegger. Smijeh, međutim, ima i nešto oslobađajuće u sebi, osobito kada se njime umišljenim veličinama skine maska s lica i ono što je represivno raskrinka.
Kršćanstvo je prevalilo velik put u pokušaju rehabilitiranja smijeha i humora. U katoličkim podnebljima oko rijeke Rajne karneval je uvijek bio raspoznajni znak katolika kojim su se oni na neki način distancirali od racionalističke i hladne ozbiljnosti prosvjetitelja i protestanata. U hadisima se spominje pedeset puta smijeh i humor Muhamedov. Radi usporedbe, u Starome zavjetu Mojsije se ni jednom ne smije, niti u Novome zavjetu Isus. Ipak, danas islam vrijedi kao religija bez humora. Iako se mnogi kabaretisti islamske provenijencije, poput Kaya Yanara i Bülent Ceylana u Njemačkoj, svojski trude stvoriti drugačiju sliku islama, ipak to ne mijenja ništa na općoj slici islama danas kao religije nesposobne za humor.
Joseph Ratzinger je u knjizi Schauen auf den Durchbohrten. Versuche zu einer spirituellen Christologie iz 1984. godine, komentirajući barokni „risus paschalis“ pitao: „Ali, nije li zapravo ipak nešto lijepo i primjereno što je smijeh postao liturgijskim simbolom?” U današnjemu svijetu islama smijeh i humor su „haram“ (Sabine Altmann), tj. nešto što je nespojivo s islamom, što se s njime ne podudara, što je na kraju krajeva čak i grijeh. U današnjem svijetu islama smijeh i humor su „haram“ (Sabine Altmann), tj. nešto što je nespojivo s islamom, što se s njim ne podudara, što je na kraju krajeva čak i grijeh. Francuski filozof Henri Bergson je tvrdio kako se smijehom život štiti od onoga što je za život najgore oboljenje: krutost, uštogljenost, usiljenost, ukipljenost. Religija iz nekoga razloga tomu nekako najviše naginje.
Kamogod da se osvrnemo, tvrdi Hans Conrad Zander, nalazimo uvijek istu stvar: sposobnost biti pobožan istovjetna je sa sposobnošću biti bez humora i biti uvrijeđen. Pobožnjakovići svih religija, a danas osobito pobožni u islamu, su toliko zaokupljeni svojom povrijeđenošću i najmanjom vjerskom šalom i ruganjem svijeta da uopće ne primjećuju kako postoji nešto što je još smješnije od religije, a to je svijet. Ako je religija svijetu smiješna zato što je od svijeta i stvarnosti nerijetko otuđena, onda je i obrnuto svijet religiji smiješan jer se okrenuo od Boga, kaže Zander. A svijet kojemu Bog više ništa ne znači naprosto je smiješan i vrijedi ga ismijavati jer Bog je vječno mlad, a svijet se već postarao i ponavlja uvijek iste gluposti i grijehe svoje mladosti. Jedan hadis (bilježe ga Tirmizi i ibn Hibban) kaže kako je Muhamed rekao: „Osmijeh je sadaka (milostinja)!” Bilo bi lijepo kada bi današnji muslimani koji, preosjetljivi na svaku šalu na račun svoje religije odmah govore o islamofobiji, smijeh, komediju i humor gledali ne kao haram, već kao sadaku.
