Gledajući me ravno u oči, pogledom koji govori više od riječi, nastavlja: „Ja sam blogerica i pišem o modi. Totalno sam se pronašla u Vašoj priči.”
U svega nekoliko minuta ispričala mi je kako je prije nekoliko mjeseci bila na tjednu mode u Manhattanu, a zadatak joj je bio pisati o reviji na koju je debelo kasnila. Bio je topao rujanski dan, a ona je bila obučena u teško odijelo od džinsa. Znojila se i živcirala što kasni. U taksiju je pokušala našminkati lice, a pri izlasku joj padne torbica iz krila i sve što je bilo u njoj prosulo se po kolniku napučenom užurbanim poslovnim ljudima. Sva je u kaotičnom stanju stigla na reviju, provjerila svoj izgled u izlogu i opalila selfie. Zadovoljna svojim izgledom i glamurom dvorane, objavila je još jednu sličicu svoga divnog života na kojemu joj drugi samo mogu zavidjeti.
Kada je revija počela, Larissa je, umjesto uobičajenoga uzbuđenja za novu kolekciju, osjetila neku tupu prazninu i osjećaj da nešto ne valja. Otvorila je pametni telefon i svoj profil na Instagramu. Prelijepe slike divnih životnih trenutaka odavale su dojmljivu priču o njezinu životu svim prijateljima i tisućama obožavatelja, zbog čega su ju zavoljeli… ali i priču koja je skrivala njezinu pravu stvarnost.
Dojam o nečemu
„Stvorila sam nerealnu priču o sebi”, rekla mi je: „Slika s revije dočarala je mirnu Larissu koja smirena i savršeno uživa u glamuru modnoga svijeta. U tom jednom trenutku nije se mogao vidjeti kaos koji me je pratio cijeloga dana – u kojemu sam bila gladna jer nisam stigla jesti, pod stresom jer sam kasnila i pod pritiskom da dobro obavim posao, sva znojna u odjeći koja je bila prikladnija za to da drugi dobiju određeni dojam o meni nego za mene samu. Shvatila sam da ne želim živjeti na taj način, i još više od toga, da ne želim biti dio ‘inspiracije’ za život u kojemu nikad ne pokazujemo drugu stranu medalje.”
Larissa je toga trenutka odlučila započeti s pokretom Half the Story (#halfthestory) koji poziva ljude da otkriju neke detalje o sebi koje inače skrivaju zbog straha da će ih drugi kritizirati, posramiti i ostaviti. Priznala je da se na početku i sama bojala ružnih komentara – jer internet je kao prozor kroz koji dopuštamo ljudima da zavire u naše živote, kroz koji nam drugi mogu pokloniti cvijet, ali i baciti kamen u lice.
Pokret je na društvenim mrežama bio izvrsno prihvaćen. Djevojke su pisale o problemima s hranom, anoreksijom i bulimijom. Neki su se pak povjerili o ovisnosti o drogama ili alkoholu, a mnogi su ispričali svoje priče o tome kako su bili silovani ili mentalno i fizički zlostavljani. Ovaj pokret postao je mnogima način da se oslobode svojih tajni i povežu s drugima koji su iskusili iste životne probleme i na taj način pomognu jedni drugima i potaknu iscjeljenje.
Nažalost, nisu svi voljni ispričati tu „drugu stranu medalje” – otkriti sve što se krije iza filtriranih slika i velikih osmijeha. Jer kad se otvorimo drugima, u isto vrijeme postajemo ranjivi i izloženi onima koji će nas možda namjerno, ali češće zbog svojih vlastitih nesigurnosti i strahova, još više povrijediti.
„Kako je jadna”, napisao je netko komentar na zidu moga Facebook profila ispod jedne objave. Ništa novo. I prije društvenih mreža i interneta ljudi bi iznosili svoja mišljenja o drugima, bez obzira radi li se o rodbini, susjedu ili strancu o kojemu baš ništa nisu znali. Samo poneki bi nam rekli u lice ono što su pričali iza leđa. Internet nam je donio novu formu tračanja – ne iza leđa, nego iza lažnih profila, na sigurnoj udaljenosti od osobe o kojoj izražavamo svoje mišljenje.
„Hvala što ste se zaustavili na mom profilu i uložili toliko vremena i energije da mi date svoje mišljenje”, odgovorila sam. Nakon nekoliko trenutaka, stigao je novi komentar. „Oprostite. Nisam mislio da vi osobno čitate komentare.”
Prečesto, prebrzo i olako koristimo društvene mreže da bismo iznijeli svoja mišljenja, pritom ne razmišljajući puno o onima koji ih čitaju. Bismo li isto rekli da se nalazimo u istoj sobi s ljudima koje osuđujemo? Ili bismo pokušali otvoriti razgovor, shvatiti bar neke stvari gledano iz njihove perspektive i podijeliti naš pogled na sve to?
Različiti su običaji
U havajskim običajima ljudi se prilikom susreta pozdravljaju riječju Aloha. Izraz „alo” znači prisutnost, a „ha” znači dah. Dvoje se ljudi dotaknu čelima i istodobno udahnu zrak i time dovode u svoju svijest činjenicu da oboje udišu isti zrak kojim su povezani. Ta gesta je simbol poštovanja i dopuštanja drugoj osobi da nam se približi.
Od kada živim u Americi, dobila sam naviku grljenja pri susretu: obvezno s obitelji, uvijek s prijateljima, a ponekad i sa strancima. Dodir tijela i srca imaju moć razbijanja zaštitnih zidove, sve u jednom trenu, kada postajemo više prijemčivi ljubavi koja nas sve spaja – pogotovo ako vjerujemo u jednoga Boga koji je Ljubav, i Stvoritelj neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga, stvaratelja svake duše i svakoga života. Ispružena ruka i stisak dlanova stvara kontakt, ali na distanci koja nam je dobrodošla da bismo se obranili od onih u koje još nismo stekli povjerenje.
Nažalost, nisu svi voljni ispričati „drugu stranu medalje” – otkriti sve što se krije iza filtriranih slika i velikih osmijeha. Jer kad se otvorimo drugima, u isto vrijeme postajemo ranjivi i izloženi onima koji će nas možda namjerno, ali češće zbog svojih vlastitih nesigurnosti i strahova, još više povrijediti
Tradicije načina pozdravljanja i komuniciranja razvijale su se kroz različite kulture i stoljeća našega postojanja. Internet je kao forma povezivanja i komuniciranja tisuća i milijuna stranaca iz različitih krajeva svijeta u infantilnoj fazi gdje se svi tek učimo na koji način ga upotrijebiti za dobro, a odmaknuti se od onoga što šteti. Trebat će nam još neko vrijeme da ustanovimo norme pristojnoga komuniciranja.
Internet i društvene mreže otvaraju nam svijet i približavaju nas onima do kojih inače ne bismo mogli imati pristup. Slično misionarima koji su putovali po svijetu i svjedočili svojim životima – i učenjima, svatko od nas danas ima priliku preko svojih malih „pametnih” spravica dotaknuti duše. Svakome je od nas dana mogućnost izbora: hoćemo li u svijet poslati komadić ljubavi, inspiracije, dobrote, poštovanja ili ćemo podijeliti samo filtriranu sliku života ili i ono što smo naučili kroz svoje teškoće kako bismo nekome pomogli, ili ćemo naoružani do zuba krenuti u „osvajanje” novih teritorija s misijom da silom i strahom promijenimo nečije mišljenje.
„Mama, pokušavati promijeniti mišljenje onih koji su već davno odlučili da su samo oni u pravu nema smisla. To je samo gubitak energije što još dodatno stvara nemir”, veli mi moj osamnaestogodišnji sin prilikom jednoga našeg razgovora o netoleranciji, čega je u današnje vrijeme puno na društvenim mrežama. Bez obzira radi li se o političkim ili vjerskim uvjerenjima, kroz kratke komentare često samo napadamo jedni druge, bez namjere da pokušamo shvatiti bit samoga problema. „Koje je tvoje rješenje?” pitam ga, s obzirom da je njegova generacija odrasla uz internet koji pruža necenzurirane informacije i različite perspektive i izvore činjenica. Odgovorio mi je: „Slati u svijet više razumijevanja, više tolerancije i više ljubavi. Uložiti više energije u ono u što vjerujemo i na taj način donositi pozitivnu promjenu koju priželjkujemo.”
Kao Larissa May koja je pokrenula pokret #halfthestory da bi pomogla mladima, svatko od nas ima priliku kreirati pozitivne poruke koje će nas poput stiska ruke, zagrljaja ili pozdrava Aloha podsjetiti da poštujemo jedni druge jer svi udišemo isti zrak.