Isusovci su u Bosnu i Hercegovinu stigli iz Austrije krajem 19. stoljeća. Austrijski isusovci, koji su među svojim članovima imali i Hrvata i drugih Slavena, počeli su se zanimati za Bosnu još prije Berlinskog kongresa. Pater Erik Brandis bio je poslan u Zagreb svršetkom godine 1876, a 25. 3. 1878. uputio mu je provincijal pismo s upitom: “Bili za Družbu Isusovu moguće i uputno bilo da radi u Bosni? Kako, gdje i kada? – računajući s tim da bi, kako novine nagoviještaju moglo doći do okupacije.” U rujnu iste 1878. godine p. Brandis je pohodio trapiste u Banjoj Luci preko kojih su isusovci trebali kupiti posjed na tamošnjem području i podizati zgrade za svoje buduće djelovanje. Do kupnje tog zemljišta nije došlo. U pismu generalu p. Brandis je 10. 2. 1879. javio da bi Družba trebala početi djelovati u Bosni u duhu svoje odgojno-obrazovne tradicije. U pismu upućenom generalu dva mjeseca kasnije p. Brandis predlaže da se odgojni zavod otvori u Travniku, a nikako u Sarajevu kao biskupskoj rezidenciji, kako je predlagao poglavar milosrdnica Höpperger. Založio se za “stanovitu autonomiju, neovisnost, samostalnost Družbe pozivajući se i na povijesna iskustva austro-ugarske provincije”.
Prema podacima u Travničkoj spomenici p. Brandis je pohodio Travnik godine 1879, a ponovno se vratio u vezirski gradić na Lašvi 6. siječnja 1882. “da sudjeluje u osnutku dječačkog sjemeništa za cijelu Bosnu i Hercegovinu”. Očito da je u šest mjeseci između imenovanja i dolaska u Sarajevo nadbiskup Stadler stupio u kontakt s isusovcima u Beču, doznao da oni u Travniku kane uskoro otvoriti gimnaziju i zamolio ih da u svoj plan ugrade otvaranje i vođenje dječačkog sjemeništa. Isusovci su rado pristali jer se to savršeno uklapalo u njihov višegodišnji plan o dolasku u Bosnu. U Travničkoj spomenici možemo čitati detaljne izvještaje o stupnjevitoj gradnji sjemeništa i crkve te o postupnom primanju vanjskih đaka u nadbiskupsku gimnaziju koja je od početka željela biti s državnim pravom javnosti i zato svoj program usklađivala s državnim propisima za gimnazije. Preko nadbiskupa i ordinarijata rektor travničke gimnazije upućivao je program vladi Bosne u Sarajevo te molio nadbiskupa da poradi na dobivanju prava javnosti. Sjemenišna gimnazija počela je s radom ujesen 1882. godine. Kako je ona trajala osam školskih godina (sadašnji viši razredi osmoljetke i četiri razreda srednje), u ljetu 1890. maturirali su prvi sjemeništarci i time postali kvalificirani za studij teologije.
U Sarajevu je prethodne jeseni bila dovršena i svečano posvećena katedrala. Nadbiskup Stadler se mogao posvetiti bogoslovnom sjemeništu. U rano proljeće 1889. godine Ordinarijat je u ondašnjoj Hlašeći-Hatum ulici kupio kuće broj 2 i 15 s pripadnim zemljištem od 5.018 četvornih metara za buduću bogosloviju. Nadbiskup je osobno 29. ožujka te godine podnio vladi za Bosnu i Hercegovinu molbu za oprost od propisanog poreza prilikom upisa novog vlasnika i dobio od nje pozitivan odgovor. Ovi podaci pokazuju da je gradnja bogoslovije u Sarajevu počela prije otvorenja Vrhbosanske visoke teološke škole u Travniku. Vrhbosna je svoje čitatelje obavijestila da je 1. rujna 1890. godine otvoren u Travniku prvi tečaj bogoslovije. Navodi imena rektora, duhovnika i dvojice profesora. Studenata je bilo svega pet i svi su bili kandidati sarajevske nadbiskupije. Svi su ustrajali u zvanju i godine 1894. zaređeni za svećenike kao prva generacija iz Travničkog dječačkog sjemeništa i Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. Isusovci su u Travniku 13. rujna 1891. godine zajedno sa svojim đacima svečano proslavili 300. godišnjicu smrti sv. Alojzija, “zaštitnika sve katoličke mladeži, a napose travničkog sjemeništa”. Svi isusovački odgojni zavodi u Austro-Ugarskoj Monarhiji slavili su taj jubilej i sigurno su se travnički đaci i bogoslovi od srca uključili u slavlje svojih profesora.
Prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler otvorio je 1. rujna 1890. godine u zgradi gimnazije u Travniku prvu godinu filozofsko-teološkog studija. Stoga se ovaj datum uzima kao rođendan i početak rada prve obrazovne visokoškolske ustanove u BiH. Kad je tri godine kasnije sagrađeno Bogoslovno sjemenište u Sarajevu u blizini katedrale, i Teologija prelazi u Sarajevo. I kao što je upravu gimnazije u Travniku povjerio redovnicima Družbe Isusove, nadbiskup Stadler i bogosloviju u Sarajevu povjerava isusovcima, koji su ovu službu predano i zdušno obavljali punih pedeset i šest godina. Bogoslovija će neometano djelovati do 1944. godine, kao i sjemenište u Travniku kada su zbog ratnih i poratnih neprilika prekinuli s radom.
Isusovci u Sarajevu prvi organiziraju i promiču apostolat Marijinih kongregacija. Već 1895. godine osnovana je kongregacija bogoslova, iduće godine za gimnazijalce, a godine 1897. za učitelje pripravnike i pripravnice, te kasnije i za druge. Oko 1915. godine u Sarajevu postoji 18 Marijinih kongregacija, koje obuhvaćaju sve staleže i slojeve građanstva od sluškinja do intelektualaca pa je s ukupno 1.800 članova svaki deseti katolik u gradu bio član Kongregacije.
Kao i drugdje tako i sarajevski isusovci uvode i redovito drže duhovne vježbe kleru, redovnicima i redovnicama, klericima i sjemeništarcima pa i različitim svjetovnim staležima od mladeži do časnika. Godine 1918. patri započinju skrb za zatvorenike. Nastojanjem p. Miroslava Vanina uređena je kapela u jednoj prostranoj sobi s oltarom Srca Isusova i svim potrebnim za službu Božju, u kojoj je pater najprije služio misu svakog mjeseca i kasnije svake nedjelje. Nakon Vanina najviše se brine za zatvorenike p. Bock koji je oko 15 godina revno obavljao službu zatvorskog kapelana.
Od početka 20. stoljeća patri drže misije po bosanskim župama. Tri najvažnije publikacije hrvatskih isusovaca u 20. stoljeću nastaju u Sarajevu. Popularni i najrašireniji duhovni časopis Glasnik Srca Isusova pokrenuo je 1892. godine nadbiskup Stadler, a već ga 1894. preuzimaju isusovci. Pastoralni rad s mladeži u Sarajevu potaknuo je p. Miroslava Vanina da 1919. godine pokrene dvomjesečni časopis za religioznu kulturu svjetovnjaka Život, kojega uređuje prve tri godine. P. Vanino pokreće 1932. godine godišnjak Vrela i prinosi – zbornik za povijest isusovačkog reda u hrvatskim zemljama i uređuje ga u Sarajevu sva do 1941, kad je prestao izlaziti.
Poslije Drugog svjetskog rata isusovci zamjenjuju svećenike u pastoralnom radu na brojnim župama, a 1950. godine preuzimaju brigu za rad na župi Preobraženja Gospodnjega u Borovici kraj Vareša. Na toj župi uspješno djeluju punih 39 godina, sve do 1989. kada je predaju na upravljanje dijecezanskim svećenicima. U vrijeme djelovanja isusovaca u Borovici niknula su brojna svećenička i redovnička zvanja, te imamo iz župe Preobraženja Gospodnjega 14 redovnika i svećenika i 28 redovnica. Godine 1979. isusovci dobivaju Župu sv. Ignacija u Sarajevu za koju vode pastoralnu brigu sve do danas. Osim pastoralne brige za povjerene vjernike, u vrijeme i poslije domovinskog rata posebnu su brigu preko JRS-a (Isusovačke službe za izbjeglice) posvećivali djeci žrtvama mina, starijima i bolesnima, imali su pučku kuhinju koja je svaki dan spremala oko tri stotine obroka, organiziran tečaj kompjutera za samohrane majke čiji su muževi poginuli u ratu, tečaj za sviranje na sintesajzeru i drugo.
