Skupljanje, sušenje i uporaba ljekovitog bilja

569

Ako ljekovite biljke beremo i sušimo sami, moramo se točno pridržavati uputa o izradi ljekovitih pripravaka koje također ovdje navodim. Naravno, za skupljanje ljekovitog bilja nužna je pretpostavka njihovo dobro poznavanje, pa je osim njihova opisa, koji ćete naći ovdje, potrebno veliko iskustvo koje se stječe postupno, najbolje u društvu iskusnih biljara. Zabuna u primjeni neke biljke u najblažem slučaju može rezultirati neučinkovitošću dobivenoga lijeka, ali može biti i vrlo opasna, jer se među ljekovitim biljkama, kojih je daleko najviše u prirodi, skrivaju i otrovne, od kojih su neke čak i vrlo otrovne pa i smrtonosne. Stoga, još jednom, upućujem na neophodnu ozbiljnost tijekom skupljanja, obrade i uporabe ljekovitog bilja.

Opći savjeti

Najučinkovitije ljekovito bilje je ono koje raste u slobodnoj prirodi, u određenim područjima (nizine, brdovita područja, primorski krajevi i dr.) te na određenim staništima (šume, pašnjaci, livade, živice i dr.), o čemu doznajemo također u narednom poglavlju. Ipak, mnoge od navedenih ljekovitih biljaka u prirodi ne nalazimo u dovoljnoj količini, a posebno moramo voditi računa o tome da branjem tih biljaka ne smanjujemo brojnost njihovih jedinki u prirodi.

Za veliki broj ljekovitih biljaka koje se spominju u ovoj knjizi ističe se da su one općenito ili pak samo u pojedinim krajevima rijetke i ugrožene te da ih se ne smije brati. Stoga takve ljekovite biljke moramo nabavljati isključivo u biljnim ljekarnama, koje se njima opskrbljuju iz područja gdje te biljke rastu u velikoj množini ili se dobivaju iz uzgoja. Mnoge se ljekovite biljke naveliko, plantažno uzgajaju, pa ih možemo i mi uzgajati u svojim vrtovima, za svoje potrebe. Neke je vrlo jednostavno uzgajati, ali je za mnoge potrebno i dodatno znanje, koje se stječe pomoću posebnih priručnika i također postupno.

Ako se netko odluči na uzgoj ljekovitog bilja, potrebno je pridržavati se jednog općeg savjeta: takve je biljke najbolje uzgajati u istim klimatskim uvjetima u kojim rastu i u slobodnoj prirodi, a također i u uvjetima koji su što sličniji staništu na kojem ta biljka raste u slobodnoj prirodi. To znači da moramo poštivati njezine zahtjeve u pogledu sunčeva svjetla, veće ili slabije sjene, vlažnosti i kvalitete tla i brojne druge. Biljke možemo u svoje vrtove presađivati, donoseći iz prirode njihove mladice ili podanike. Ipak, najčešće se uzgajaju iz sjemena, koje možemo sami sabrati u prirodi, a možemo ga nabaviti i u sjemenarnicama. Pri sijanju moramo se točno pridržavati uputa koje su redovito otisnute na vrećicama s kupljenim sjemenom. U posljednje se vrijeme vodi računa i o mjesečevim mijenama u vrijeme sijanja, što nikako nije novost, već poštivanje vjekovnih iskustava. I sveta Hildegarda je pisala da će ljekovite biljke uspijevati ako se siju kada mjesec raste, pred sam uštap.

 Skupljanje ljekovitog bilja

Kod mnogih biljaka ljekoviti su svi njihovi dijelovi, dok se za druge točno navodi koji su njihovi dijelovi ljekoviti. Takve podatke također nalazimo u ovom tekstu, a ovdje ću navesti samo općenite podatke, koje nikada ne smijemo smetnuti s uma.

Pri skupljanju ljekovitih biljaka u prvom je redu važno vrijeme kada ćemo ih skupljati jer one u točno određenom razvojnom stadiju obiluju željenim ljekovitim tvarima.

U tom pogledu postoje opći podaci:

1. Stabljiku i listove beremo pred samo cvjetanje ili tijekom cvjetanja.
2. Lisne i cvjetne pupoljke, što se poglavito odnosi na pupove različitih stabla, beremo u vrijeme kada nabubre, ali kad su još zatvoreni.
3. Cvjetove beremo u vrijeme cvjetanja, a najbolje kada se cvjetovi tek počinju otvarati.
4. Plodovi i sjemenje moraju biti posve zreli, o čemu prosuđujemo kod različitih biljaka na različite načine, a posebno ako se radi o sočnim ili suhim plodovima.
5. Korijen i podzemne stabljike skupljaju se redovito u jesen ili u rano proljeće, prije izbijanja nadzemnih dijelova jer su upravo tada ti dijelovi najbogatiji ljekovitim tvarima.
6. Kora drveća ubire se u jesen ili u rano proljeće.

Postoji još jedno opće pravilo kojega se moramo pridržavati koliko je to god moguće. Naime, ljekovite biljke treba brati u vrijeme dok mjesec raste i u vrijeme kaka je on najveći. U to doba beru se po danu i to po sunčanom vremenu, najbolje između 10 i 13 sati, a posebno je poželjno da branju ljekovitog bilja prethodi tri dana lijepog i sunčanog vremena. Po najjačem suncu, tj. iza 13 sati biljka pojačano troši svoje različite sastojke, pa tako i ljekovite tvari, kojih se tada količina naglo smanjuje.

Svježe i vlažno vrijeme mora se svakako izbjegavati jer je tada količina ljekovitih tvari, u prvom redu eteričnih ulja, vrlo niska, a i sušenje takvih biljaka vrlo je otežano. Moje osobno iskustvo upućuje me na branje ljekovitih biljaka po planinama, šumama, livadama, kamenjarima, uz riječne obale, po čistim potocima, po mjestima što dalje od prometnica, odlagališta smeća, čuvajući se branja po voćnjacima, poljima, vrtovima koji su tretirani različitim kemijskim sredstvima. Stoga to preporučujem i svojim čitateljima.

Sušenje i prerada ljekovitog bilja

Iako se mnoge ljekovite biljke rabe svježe, tek ubrane, ipak ih se najviše prerađuje sušenjem ili na neki drugi način, kako bi se mogle rabiti u svakoj potrebnoj prilici. Općenito, biljke se moraju sušiti u hladu i na propuhu, tako da zrak oko njih struji i potpomaže isparavanje vode, a eterična ulja i ostale ljekovite tvari ostaju u biljkama. Prilikom sušenja ljekovitih biljaka potrebno je pridržavati se općih uputa:

1. Svi sabrani biljni dijelovi moraju biti čisti, što se posebno odnosi na koru drveća,
   korijen i podzemne stabljike. Po potrebi ih čistimo i nožem pa i vlažnom krpom.
2. Koru, korijen i podanak isiječemo ili samo uzdužno prerežemo (o čemu se također govori kasnije, za svaku biljku posebno) te rasprostiremo na priređeno mjesto (npr. razastrta krpa), 1 – 1,5 kg na 1m kvadratni.
3. Zeleni se dijelovi biljke (stabljika i listovi) isijeku i razastru po 500 – 800 g na 1 m kvadratni: doduše, za mnoge se biljke preporučuje i sušenje u obješenim svežnjevima i na propuhu. Naravno, odluka ovisi o izgledu same ubrane biljke.
4. Cvjetovi se razastiru po 200 – 400 g na 1 m kvadratni.

Jedini cilj takvoga sušenja jest potpuno istjerivanje vlage. Razumljivo je da sušenje traje kraće vrijeme tijekom suhog vremena (3 – 14 dana), dok u jesen i u proljeće traje uglavnom 10 – 30 dana. Po lošijem vremenu može se primijeniti i umjetna toplina, ali najviše do 40 stupnjeva celzijusa, poštujući navedene količine biljaka po 1 m kvadratnom. Danas postoje i posebni sušionici s mogućnošću provjeravanja i podešavanja temperature, ali njima se uglavnom služe proizvođači ljekovitih biljaka, a opisano sušenje u hladu i na propuhu ipak je najbolje.

Ponekad se za određene biljke navode i posebni uvjeti za njihovo sušenje. Takvih je biljaka doduše malo, ali se u tom slučaju posebno naglašava na koliko se stupnjeva mogu sušiti na suncu. Dobro osušene ljekovite biljke stavljaju se u prozirne vrećice, drvene kutije ili tamne staklene posude pohranjuju na tamnome i suhome mjestu. Tako osušene biljke zadržavaju svoju kvalitetu oko 2 godine, a tako ih sameljemo u prahu, samo 1 godinu. Posebno moram naglasiti da dobro osušena biljka ima svježi, „zdravi” izgled i samo je takva preporučljiva za uporabu. Nažalost, često i u prodaji nailazimo na potamnjele čajeve pa čak i pljesnive, koji tada ne samo da nisu ljekoviti, nego mogu biti i vrlo štetni.

Pripravci od ljekovitog bilja

Ljekovite biljne tvari dolaze do punog izražaja tek pravilnom pripremom i pravilnom primjenom. Najčešće ih rabimo kao čajeve, napitke koje također priređujemo na različite načine. Općenito, najčešće ih prelijevamo vrućom, kipućom vodom te ih poklopimo i puštamo kroz neko vrijeme odstajati. Takve čajeve označujemo kao oparak, dok imenom uvarak označujemo one čajeve koje kuhamo, onoliko vremena koliko je to za svaku dotičnu biljku u uputama navedeno. Osim čistih čajeva često se rabe i čajne mješavine, dobivene miješanjem točno određenih omjera dvaju ili više različitih ljekovitih biljaka. Danas je opće poznato da se ljekovita svojstva nekih biljaka dobro upotpunjuju ili čak i pojačavaju u uzajamnom djelovanju s drugom biljkom. O tom poželjnom uzajamnom i pojačanom djelovanju različitih ljekovitih biljaka po prvi puta ih nailazimo u zapisima starorimskog liječnika Galena. Isti je liječnik poznat i po tome što je prvi uveo u medicinu uporabu različitih pripravaka od ljekovitih biljaka – kapljice, tinkturu, meleme i dr., koje i mi pravimo i primjenjujemo, a u počast njemu ti se preparati zovu galenski preparati. Iako se uz pojedine biljke dane i upute za izradu i primjenu različitih ljekovitih pripravaka, ovdje ću navesti i neke općenite upute o njihovoj izradi.

Prah. Za izradu praha rabi se pojedinačna biljka ili točno određena mješavina od više njih. Dobro osušena biljka melje se u nekom prikladnom mlinčiću, npr. u mlinčiću za kavu. Pri izradi praha od različitih biljaka preporučuje se u propisanim omjerima uzeti već svježe biljke – isjeckaju se, izmiješaju i dobro osuše, a potom samelju. Dobro je prah i prosijati, a zaostale dijelove ponovno samljeti. Prah se stavlja u papirnate vrećice i zatvara u tamne kutije te pohranjuje na tamnome i suhome mjestu. Svoju ljekovitost zadržava 1 godinu. Npr. prah od korijena sirištare: korijen (podanak) se vadi u proljeće, dobro opere, sitno isiječe, osuši i samelje u prah; rabi se kao začin za gotova jela, npr. za juhe.

Sokovi. Svježa se biljka dobro opere, sitno isjecka, samelje i iscijedi njezin sok. Takav se svježi sok stavlja na rane ili se pije. Ako se želi sačuvati kroz duže vrijeme, miješa se s 86 % alkoholom u omjeru 1:1 drži u hladnjaku. Kao takav može trajati i više godina. Sok možemo rabiti i za pripremu masti za kožne bolesti kao i drugih pripravaka, miješajući ga s medom, uljem ili vinom.Eliksir. Priprema se od svježe ili suhe biljke, od svih njezinih ljekovitih dijelova ili pak od svakog biljnog dijela posebno, kuha se na laganoj vatri u vinu ili u vodi. Za vrijeme kuhanja dodaju se i drugi ljekoviti sastojci, npr. med, pridržavajući se točnih uputa za izradu pojedinih eliksira. Kuhani vrući eliksir izlije se u dobro oprane i sterilizirane (skuhane) suhe boce, koje se dobro zatvore i pohranjuju na tamnome mjestu. Prema uputama rabi se odmah ili kasnije, a trajnost mu je oko 2 godine.

Tinktura. Sitno se isjecka ili samelje svježa biljka ili njezini pojedini dijelovi ( u pomanjkanju svježe može se rabiti i suha biljka) te se napuni boca do vrha i prelije dobrom rakijom jačine oko 40 %. Ukoliko boca nije puna, mora se paziti da rakija prekriva isjeckanu biljku oko 1 cm. Takva boca stoji na suncu ili toplome mjestu 6 tjedana ili manje, ovisno o točnim uputama. Potom se sadržaj procijedi i do vrha se napune manje boce, dobro se zatvore i čuvaju na tamnome i hladnijem mjestu. Trajnost je ovakve tinkture i više godina. Tinktura se, zbog alkohola, ne preporučuje djeci i trudnicama. (Pod dobrom rakijom smatra se jaka domaća rakija, najbolje lozovača ili šljivovica. Često se upućuje i na korištenje rakije od žitarica. Ona se smatra najboljom, ukoliko je ima na našem tržištu.)

Ulje. Priprema se na isti način kao i tinktura samo što se umjesto alkohola rabi dobro domaće maslinovo ulje (ukoliko upute ne zahtijevaju neku drugu vrstu ulja). Najbolje je ono maslinovo ulje koje se dobiva hladnim cijeđenjem i koje je odstajalo neko vrijeme u kamenici. Ulje od pojedinih ljekovitih biljaka dobiva se posebnim, najčešće tvorničkim postupkom, izdvajanjem mirisnog ulja dotičnih biljaka, npr. ružmarina, lavande, kamilice i dr. Posebno je cijenjeno ulje ružinih latica, koje je i vrlo skupocjeno, jer je za proizvodnju 1 litre takvog ulja potrebno 8 tona (8000 kg) svježih ružinih latica.

Ulje od gospine trave. Rabe se svježe ubrani cvjetovi gospine trave (beru se u vrijeme cvatnje, po sunčanom vremenu, koje je trajalo prije branja barem 3 dana, između 10 i 13 sati). Njima se napuni boca i prelije maslinovim uljem. Postavi se na suncu ili toplome mjestu 3 – 6 tjedana, potom procijedi, stavi u čistu bocu i čuva u tami. Rabi se po potrebi, prema uputama za pojedinu bolest. Na isti se način rade i ostala ljekovita ulja.

Masti za proizvodnju različitih biljnih masti rabe se, prema pojedinim uputama, različitih sala, čista svinjska mast, kao i mast od koze, ovce, goveda, guske i dr. Ako se rabi svinjska mast, najbolja je ona koju dobivamo od sala oko crijeva. Kao općenita uputa može se navesti izrada masti za koju se uzima 1 – 2 pregršti svježe (može i suhe) biljke ili mješavine od više njih, stavi se u 250 g vruće masti i kuha se 10 minuta na laganoj vatri. Potom se makne sa štednjaka i ostavi preko noći, a ujutro se podgrije i procijedi. Dobivena se mast rasporedi u manje kutije, dobro zatvori i pohranjuje u hladnjaku. Sv. Hildegarda od Bingena preporučivala je izradu takve masti u loncu koji se stavlja u veći lonac u kojem vrije voda (kuhanje na pari!). Mast se na taj način otapa postupno i uz stalno miješanje zagrije samo do 99 stupnjeva celzijusa, a potom se doda određena biljka ili njezin prah, dobro se izmiješa, izvadi se lonac iz vode, nastavi se miješati dok se mast počne zgušnjavati i pusti se da ohladi preko noći. Ujutro se mast ponovno podgrije u loncu s vodom, procijedi i stavi u manje kutije, dobro se zatvori i čuva na hladnome mjestu. Ovakva priprema masti zahtijeva više vremena, ali smatram da je ta mast ljekovitija i zato je treba na ovaj način i pripremati.

Med. Uzme se staklena posuda s medom i stavi u vodu temperature oko 40 stupnjeva celzijusa, u kojoj med postaje tekući. Med se ne smije stavljati u vrelu vodu jer u njoj gubi svoju ljekovitost. Određena isjeckana ili samljevena svježa ili suha biljka stavlja se u propisanoj količini u tako otopljeni med i izmiješa. Dobiveni se med pohranjuje na tamnome mjestu. Uzima se u propisanim količinama odmah ili po potrebi, a trajnost mu je i kroz duže vrijeme.

Vino. Prema općim uputama uzima se 1 litra dobroga crnoga ili bijeloga vina, ukoliko nije izričito naglašeno o kojoj se vrsti vina radi. Prema točnim uputama dodaje se svježa ili suha biljka ili njezin prah te se kuha određeno vrijeme. Pije se također prema točnim uputama, za liječenje određenih bolesti. Alkohol sadržan u vinu služi kao otapalo ljekovitih tvari i on se tijekom kuhanja ispari. Ipak, treba se pridržavati točnih uputa u liječenju, djece, a trudnicama se ne preporučuje.

Pelinovo vino. Ovo vino vrlo je djelotvorno kod oboljenja unutarnjih organa, slabe probave, pomaže kod reume, slabosti srca i problema s krvotokom u liječenju bubrežnih plućnih oboljenja, depresije i dr. Sv. Hildegerda od Bingena je zapisala:

„Kada se pelin u proljeće zazeleni, istucaj ga i kroz čistu krpu iscijedi njegov sok. Na laganoj vatri kuhaj vina s medom te dodaj svježega pelinovog soka u količini koja će nadjačati okus vina i meda. Od svibnja do listopada uzimaj to vino svaki treći dan ujutro na prazan želudac. Ono u tebi kroti melankoliju, jača vid i rad srca, priječi razvoj plućnih bolesti, grije želudac, čisti crijeva i osigurava dobru stolicu.”

Izrada pelinovog vina: u 3 litre dobroga crnoga ili bijeloga vina dodamo 400 g dobroga šumskoga meda i kuhamo na laganoj vatri. Skine se s vatre i doda 1 dl svježega iscijeđenoga pelinovog soka. Dobro se izmiješa i još vruće izlije u priređene sterilizirane (iskuhane) boce i zatvori te čuva na hladnome i tamnome mjestu. Rabi se od travnja do listopada.

Pepeo od drveća. Od određenog drveća dobiva se pepeo koji se rabi za pripremu ljekovitih masa ili se pak uzima u malim količinama s juhom ili čajem. Drvo dotične biljke, a još bolje njezin korijen, sagori se, dobiveni se pepeo prosije i stavi se u papirnate vrećice te čuva na tamnome mjestu. Preporučuje se izrada pepela svake godine ponovno. Slično se dobiva i ljekoviti drveni ugljen. Za potpaljivanje rabimo samo usitnjeno dotično drvo, a nikako papir ili nešto drugo.

Trnje od sijena. Zdrobljeni listovi i svjetovi sijena.

Švedska gorčica („Švedska grančica” – slovenski proizvod). Smjesa određenih ljekovitih biljaka, kupujemo ju u ljekarni i sami, prema priloženim uputama, spravljamo tinkturu.