Početna stranica » Seobe naroda

Seobe naroda

165 pregleda

Već smo pisali o odlasku mladih kadrova u svijet. Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju ukazala se prilika svim posjednicima putovnice da okušaju sreću izvan njihove matične zemlje, pa tako i iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Pohrlili su mladi s fakultetskim diplomama misleći da će ih tamo više cijeniti i davati bolja zaposlenja.

Međutim, rijetki rade u struci. Plaće su im određene prema radnom mjestu, a ne prema njihovim stvarnim kvalifikacijama. Većina ih se zaposli u trgovini ili nekim drugim uslužnim djelatnostima. U matičnoj zemlji ne kriju ogorčenost što njihova diploma ne otvara vrata zaposlenju, a u stranoj se zadovolje onim što im se ponudi. Uglavnom su to poslovi koje su odbijali raditi u zemlji iz koje su otišli. Razlika je u primanjima. U matičnoj zemlji je trgovac bijedno plaćen pa čak i kad radi nedjeljom, a u inozemstvu je to ipak uviđavniji postupak, plaće su bolje, a prekovremeni rad nagrađen. Postavlja se pitanje što bi bilo ako bi dobili posao u struci i bili plaćeni sukladno diplomi koju imaju. To bi bilo ispunjenje sna koje ih je i potaknulo na odlazak iz sigurnosti domova koje su izgradili, obitelji i rodbine koju su ostavili.

U novom okruženju

S druge strane, Crkva u stranim zemljama je obogaćena novim članovima pa i oni koji u domovini nisu baš žurili k misi, sada su redovni članovi župne zajednice. Zašto je tomu tako? Vjerojatno jer su nedjeljna okupljanja oko Božjega stola nešto što poznaju, što je njihovo i čemu pripadaju, u  kojoj god zemlji se našli. Sigurnost i svojevrsna utjeha. Prilika za susrete s poznatim licima, onima koje preko tjedna ne stignu vidjeti. Prilika je to i za druženje nakon mise i razmjenjivanje informacija o mogućnostima boljega posla ili smještaja. Jedni drugima pomažu prilikom preseljenja ili prijevoza kad je to potrebno. To su dobre strane naših iseljenih mladih obitelji koje su nekako više upućenije jedne na druge nego što su bili u zemlji koju su napustili. Prilika je to i za snalaženje u novim situacijama i stjecanje novih iskustava, bilo životnih ili profesionalnih. Učiti se nikad ne prestaje i ako budu uporni i spremni iskoristiti obrazovne mogućnosti koje se nude, ti mladi ljudi mogu napredovati i postići i više od zamišljenoga. „Takva iskustva su razmaženoj djeci ovog tehniziranog vremena hitno potrebna”, upozorava Christa Meves, „jer našim udobnim načinom života bivamo zavedeni u štetnu pasivnost, koja kod ljudi izaziva prazninu, dosadu i nesreću.”

Jedino dijeleći s drugima i u suradnji s njima može se život smatrati ispunjenim i korisnim. Voljeti druge jedini je put ka životnom dobitku

Ostaje upitno koliko će se utopiti u novo okruženje, koliko će brzo zaboraviti ono i one koji su ostali iza njih u domovini. Hoće li dolaziti povremeno dok ima živih na ognjištima ili će se potpuno otuđiti i zaboraviti sve, pa i svoj jezik. Hoće li djecu odgajati da pamte običaje i tradiciju zemlje iz koje su došli ili će se potpuno asimilirati u novo okruženje? Sve su to pitanja na koja nije lako dobiti odgovore jer su migracije tek započele. 

Svako doba svoju seobu ima i ona mijenja i zemljopisno i duhovno područje i ponekad ostavlja pustoš, a ponekad učini i dobro. Sve ovisi iz čije perspektive se gleda i govori. Neki se ne bi vratili pa i kad im je svega ‘puna kapa’. Ponos im ne dopušta. Poneki se i vrate pa obogaćeni novim iskustvima i spoznajama krenu u nove akcije i pokrenu poslove koji se pokažu uspješnima i korisnima. Neki još dvoje i u rascjepu su. Kalkuliraju i procjenjuju pa su stalno u nekoj nesigurnosti i strahu. Boje se napraviti rez, donijeti odluku i tako balansiraju očekujući da će se stvari riješiti same od sebe. Ako je profit jedina stavka koja ih motivira i gura naprijed, nije dobro. Zarađivanje novca samo radi prestiža i dokazivanja pred drugima pogrešno je djelovanje. To se pokazalo na primjeru „gastarbajtera” koji su odlazili na rad u inozemstvo nakon Drugoga svjetskog rata. Gradili su velike kuće u domovini, zlopatili se u tuđini, nedostajali jedni drugima, a posebice svojoj djeci i na kraju, došao je rat, izgubili su veći dio uloženoga, a život je prošao. Adam Smith koji je napisao knjigu Filozofija morala (Theory of moral sentiment), smatrao je nezasitnu želju da se zaradi što više novca duševnom bolešću.

Nevidljivi, ali prisutni

Jedino dijeleći s drugima i u suradnji s njima može se život smatrati ispunjenim i korisnim. Voljeti druge jedini je put ka životnom dobitku. „Dodavanjem vrijednosti drugima jedini je način da se doda vrijednost sebi”, ističe Gatto u svojoj knjizi Oružja za masovno poučavanje. Rast i samousavršavanje rezervirani su za one koji se bodro samousmjeravaju, koji planiraju, rade, stvaraju, promišljaju, riskiraju, prekidaju odnose s onima koji ih žele nepotrebno ukalupiti i omesti u razvoju. Imaju li mladi takvih poticaja ili ih se pokušava drukčije usmjeriti kroz različite utjecaje naoko nevidljive, ali prisutne? Postavlja se pitanje hoće li općenito mladi ljudi, i oni koji su ostali i oni koji su otišli, postati pasivni i tromi slijedeći duh vremena, služeći se novim tehnologijama i trošeći vrijeme na komunikaciju putem njih, otuđujući se jedni od drugih. Jer, gospodarstvo zemalja u koje naši mladi ljudi odlaze, rijetko traži kreativne misleće pojedince, nego, kako Gatto primjećuje, „ljude koji su ujednačeni, bez duha, pasivni, tjeskobni, bez prijatelja, bez obitelji, koji se beskonačno mogu zamjenjivati i koji će raditi s maksimalnom učinkovitošću i dok ne dođe vrijeme da i oni budi odbačeni.” Dakle, ljude koji su lako zamjenjivi kad prestanu raditi učinkovito poput strojeva; one koji raspravu o razlici između ove i one marke odjeće smatraju predmetom vrijednim silne rasprave, odricanja i nespavanja, ili dvojbe o vrsti mobitela i njihovim mogućnostima koji im na kraju „popiju mozak”. Zar je doista izvanjsko važnije od pomoći drugima u vremenu koje obiluje očitim siromaštvom, i materijalnim i duhovnim, raznim bolestima i nedaćama, nezaposlenošću i nesigurnošću?„Kapital najučinkovitije posluje u klimi bez otpora javnosti, gdje je kritičko mišljenje običnih ljudi na primitivnoj razini, tako da javnost postaje nesposoban protivnik”, ističe Gatto. Ovim se dodatno potvrđuje i ona biblijska „Oči imate, a ne vidite; uši imate, a ne čujete?” (Mk, 8,18)

Kvaliteta i vrednote današnjega svijeta se sudaraju s onima na kojima je većina današnje srednje i nešto starije generacije odrastala. Duh zajedništva, pouzdanost, poštenje, dobrosusjedski odnosi, suosjećanje, poštivanje i težnja ka zajedničkom dobru nešto je što blijedi iz sjećanja. Ipak, moramo priznati da je upravo ova generacija odgojila današnju koja vapi za novitetima, modom, ekscentričnošću i što neprirodnijem izgledu. „Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati” (Tim, 4,3).