Početna stranica » Samostan u Kadanju

Samostan u Kadanju

214 pregleda

Samostan Male braće stroge opservancije pred kapijom kraljevskog grada Kadanja pod zaštitom četrnaest svetih Pomoćnika – kako je upisano u samostansku kroniku – osnovan je 1473. Sagrađen je kod Kadanja iznad rijeke Ohre. Iznad samostana diže se brdo zvano Sveta gora, iz kojega izbija izvor što je donedavno braću opskrbljivao vodom.

Kad sam stupio u franjevački red, 25. listopada 1947, uputili su me u ovaj samostan u novicijat.

Jedan dio moga života je tada već prošao. Bilo mi je dvadesetpet godina, napustio sam posao konstruktora tvornice Škoda u Plzenju, prekinuo sam s vrhunskim sportom, odbacio sam interes za stvaralačku umjetnost i bez oproštaja nestao iz kruga svojih prijatelja. Oprostio sam se samo s roditeljima i sestrom. Teško su to podnijeli. Ja također.

Kada me je kasnije moj otac prvi put vidio u habitu, rekao je:

         – Čemu ti sličiš?

Okrenuo se i otišao. Nikako se nije mogao pomiriti s mojom odlukom da posvetim život Bogu.

Kako sam obukao franjevačku odoru? Još dok sam pohađao sedmi razred Realne škole u Plzenju, čitali smo na satu njemačkog jezika Schillerovu priču o nekakvom fratru, Einer der Mönchen…

„Mora da je grozno živjeti kao fratar, zatvoren u samostanu. Koješta – kao živ zatrpan u grobu”, razmišljao sam u sebi.

Međutim, tri riječi – jedan od fratara – nisu me više ostavljale na miru. Ponovno i ponovno su mi se vraćale na površinu svijesti. Uvijek iznova su me uznemirivale dok im se nisam počeo odupirati: „Zašto baš ja da postanem fratar?”

U to vrijeme je preda mnom bila perspektiva solidne budućnosti i te tri riječi su mi počele komplicirati život. „Zašto baš ja da budem fratar, kad nikakva fratra nikada nisam vidio?”

Bila je jesen 1939. godine. Išao sam sa skupinom školskih drugova u školu, kad se na uglu ulice iznenada pred nama pojavio istinski fratar. Nešto u meni kliknu kao u starom satu. Od straha usporih korak. Morali su me gurnuti u leđa. Snažan dojam je ostavio njegov asketski lik: bio je visoka rasta, sabranog izlaza – a kada mu se prilikom koračanja otvorio ogrtač i sijevnuo bijeli konopac s tri čvora, bio sam izvan sebe. Jedino što sam još stigao primijetiti bili su pramenovi kose oko glave. Cijeli sam dan zbog toga bio vrlo uzrujan.

Te riječi – jedan od fratara – osjećao sam u svom srcu kao izazov. To me mučilo. Kao da sam osuđen na robiju.

Sutradan, dok sam se u kupaonici spremao za školu i ispred zrcala nasuho skidao britvom paperje ispod nosa, iznenada sam radosno uskliknuo: „Ura! Ne moraš biti fratar! Ne raste tebi kosa ukrug!”

U svojoj naivnosti sam vjerovao da je neizbježan znak poziva na redovnički život to da čovjeku mora rasti kosa u krugu oko glave.

Jer su neopozivi Božji darovi i poziv.

                                      (Rim 11,29)

Prošlo je pet godina i taj me isti fratar, koji me tako prestrašio, krstio, tri godine kasnije me primio u Kadanju u franjevački novicijat, da bi na kraju postao moj gvardijan u samostanu hrama Djevice Marije Snježne u Pragu – otac Stanislav Juřík.

Prije nego što mi je istekao novicijat – polako se već bližilo totalitarno doba – vojne vlasti su mi nemilosrdno uputile poziv na vježbe u gradić Pribram. Budući da sam od oca, koji je bio vojna osoba, bio vojnički dresiran, uključujući mačevanje, prilikom vježbi sam iznenadio instruktore svojom tjelesnom pripremljenošću. Nije to ostalo bez posljedica. Dobio sam časnu titulu Vatikanski špijun. Ovo Kajinovo obilježje me je poslije pratilo kroz čitavo vrijeme totalitarizma.