Gospodine Đuriću, započnimo ovaj razgovor iz šire perspektive. Naime, današnjim čovjekom vladaju strah i tjeskoba, jer se gotovo bih rekao eshatološke moći nalaze u rukama država i pojedinaca. Moralni autoriteti poput religija se ignoriraju i stavljaju u sferu privatnog. Očita je, nažalost, i netrpeljivost među religijama. Sve to stvara dodatnu i tešku konfuziju među vjernicima. Zašto je govor o Bogu toliko ispolitiziran i etnički ograničen?
Ne dovodim u pitanje točnost nijedne vaše tvrdnje. Ni povijesno kršćanstvo, a ni druge religije, nisu mogle izbjeći politizaciju i zlouporabu. I danas se na primjer ajeti iz nekih sura pogrešno tumače kako bi se pravdala nečovječna i nemoralna politika. Lošem i dobrom glasu naših vjera otuda će uvijek ići na ruku naše razumijevanje svetoga teksta. Nije sada nikakvo iznenađenje što je Ernst Bloch ukazivao da se i sama Biblija može „čitati i tumačiti kroz naočale manifesta komunističke partije”.
U vezi s pitanjem zašto je govor o Bogu toliko ispolitiziran i etnički ograničen rekao bih sljedeće: to je nekom trebalo, kako bi se jaz između Abrahamovih ili Kristovih vjernika što više produbio, na štetu našega spasenja i međuljudskih odnosa.
Budući da je danas religija potisnuta iz javne sfere, sve je tanja granica između dobra i zla, a što je do jučer bilo sveto obezvrijeđeno je i zgaženo. Naše doba otuda me po mnogim svojim znacima podsjeća na vrijeme iz prvoga stoljeća po Kristu, u kome je živio veliki Pavao, najveći lik povijesnoga kršćanstva.
Europa je danas ponajmanje kršćanska Europa, i prestala je to biti i našom krivicom i neodgovornošću. Kako je pitanje o Bogu danas isključivo privatno pitanje, i pitanje za religije, Bog danas nije ni filozofsko, ni političko pitanje, pa se s njim nigdje i ne susrećemo. Rečenica pape Pija XII. „Europa i kršćanstvo su jedno” ponajmanje je primjerena duhu današnjega vremena koji je bitno pozitivistički duh. Takav duh poradio je na današnjoj postmoderni u kojoj se prvo izgubilo povjerenje u one „velike ideje” kojima je i bila određena sudbina europskoga čovjeka.
Kad već govorimo o politizaciji vjere, činjenica je da je Veliki crkveni raskol bio politički motiviran. Trebamo li se tim istim putem vraćati međusobnom jedinstvu i povjerenju?
Budući da je današnji povijesni kontekst u kome Crkve žive svoj identitet posve drukčiji u odnosu na srednjovjekovni kad je došlo do raskola, ne možemo političkim sredstvima ostvarivati svoje vjerske ciljeve. Danas do jedinstva možemo doći samo dijalogom u kome su sudionici u razgovoru izjednačeni i da nitko od njih nije privilegiran. Usto su danas Crkva i država podijeljene, čime se isključuje mogućnost da političke, državne strukture, mogu vršiti utjecaj na pregovarače.
Reći da je crkveni raskol bio politički motiviran znači reći jednu istinu koja je prije svega jedna povijesna činjenica. Na svemu tome bitno su poradile dvije stvari, uz još neke koje nisu toliko važne, ali su bile bitne jednom Fociju zbog njegovih ambicioznih težnji. Ideologija cezaropapizma čiji je duh živio u zakonima (nomokanonima) Bizanta prvo je išao na ruku razbijanju dotadašnjega kanonskog i euharistijkog zajedništva između Rima i Carigradske patrijaršije. Na drugom mjestu, to je bila teorija o „istočnom papinstvu” po kojoj su carigradski patrijarsi imali pun legitimitet da se uključe i odlučuju o onim stvarima koje su ranije bile u kompetenciji Rimskoga nadbiskupa (pape). Kad je carigradski patrijarh želio postati „papa” u svojoj Crkvi, i kad je bizantski car želio na vrhu Crkve vidjeti svoga čovjeka jedinstvo je puklo, i nije se više težilo iskrenom jedinstvu kakvo je živjelo prije Raskola.
Koje su najveće prepreke jedinstvu kršćana?
Budući da je za Srpsku Crkvu nacionalni element uvijek bio onaj odradbeni princip, tako je jedan nacionalizam i bio glavna smetnja jedinstvu s Rimskom Crkvom. Jer po Nikolaju Velimiroviću za Srbe ne može postojati nikakva druga religija do religije njihovih predaka, a to je svetosavlje kao srpska varijanta pravoslavlja. Zato nije nikakvo iznenađenje što srpski kler i hijerarhija nisu bili za katoličku varijantu ekumenizma. S obzirom na to da je Nikolajeva misao uvijek vršila velik utjecaj na službene stavove Srpske Crkve, dijalog između dviju Crkava uvijek je išao dosta teško. Prepreka k jedinstvu dolazila je i od sjećanja pravoslavnoga klera na Teodosijevu recepciju Savina života i djela. Teodosije veli da je Sava na saboru u Žiči pozivao sve „latinske heretike” da se odreknu svoga „zloglasnog krivovjerja”. No, druga smetnja crkvenom dijalogu s Rimom dolazila je… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
