Prvi je dojam kao da nema nade. Sam grad sličan onom biblijskom iz Jeremijinih Tužaljki. Ono malo svijeta jedva se snalazi. Uz ulicu i glavnu prometnicu kroz centar samo pet – šest kafića sa svojim ponudama. Kuće oronule, ništa se ne gradi, ništa novoga. One uz samu cestu dolje u Vareš Majdanu gdje su i pogoni – otimale se i odolijevale svemu u prošlosti. Sada, s razbijenim staklima i drugim štetama, klonule, jedva stoje na nogama, „predale” se i čekaju bolja vremena. Ili svoj kraj. Tako i gigantska vareška austrijska visoka peć (1891.) – mrtva. Rudnici šute i tuguju. Više od 15 vareških pogona i tvornica (rudnici željeza, olova, cinka, kroma, barita, aluminija – željezara, prerada drveta, šumarstvo, Vranica…) zapošljavale su blizu 5500 radnika. I od onoga prijeratnog radnog poleta i bogatstva – sada ništa. Općina, nekad novcem moćna i bogata, državu uzdržavala, sada u dugovima. Ni Federacija joj nema odakle dati. Praktično se živi, kako netko reče, od umirovljenika (njih oko 2000). One prave zarade su sitne.
Do rata je u vareškoj općini živjelo oko 22 000 stanovnika. Sada ih je oko 9500. Prema statistikama, zastupljenost Hrvata ovako izgleda: 1971. – 47 %, 1981. – 45 %, 1991. – 40 %, 2013. – 31,7 %. U ratnim nevoljama dobar dio Varešana naselio se oko Kiseljaka, Mostara, Drvara; drugi veći dio u inozemstvu – Njemačka, Švedska, Amerika. Misli li vareška dijaspora na svoj Vareš i svoj kraj? Svi zapravo čekaju bolja vremena. Vareš u svojim dubinama, u svojim šumama i vodama i neusporedivim prirodnim ljepotama nosi u sebi ogromno blago i bogatstvo za život. Ima sve, samo… Rat ga je ošamutio, ali neće valjda tako trajno ostati.
Iskre nade
Bilo je to proljetos kod Gospe Olovske, kojoj su Varešani stoljećima srcem i dušom odani. Je li im onu svoju nezaboravnu jaku ljubav prema Njoj udahnuo njihov sugrađanin, svima poznati, dragi i nezaboravni, svakoga poštovanja dostojni (sveti!), fra Lujo Zloušić? Ili je ta njihova ljubav prema Gospi Olovskoj jednostavno plod njihove kršćanske vjere i ljubavi i nade? I prije i sada svake godine vareški hodočasnici uoči Gospojine, nekad starim planinskim putem, danas preko Zvijezde i Oćevije, pješače svojoj Gopspi Olovskoj.
Za ručkom nakon svete mise u Olovu upoznali smo vrijedne vareške hodočasnike i s velikom radošću i iznenađenjem čuli njihovu priču o tome, kako su se njih petorica, uglavnom povratnika iz inozemstva (!), udružili i, podržavajući jedan drugoga, krenuli u proizvodnju: mesnih proizvoda, sireva, jaja, krumpira, ribe i drugoga što spada na život. Sve domaće, sve zdravo, svoje vlastito, blizu, tu u Varešu. Doslovno prkoseći općoj nezaposlenosti, nestašici, krizi raseljavanja, nesigurnosti, prijetnji polaganoga gašenja života i nestanka. Ti hrabri vareški ljudi jesu: Josip Franjić i sin mu Dražen (mesni proizvodi), Mladen Franjić (pilićara), Josip Babić (sirevi), Srđan Božić (riba). Dogovorili smo se da ih posjetimo u Varešu.
Najprije smo posjetili prelijepu varešku crkvu svetoga Mihovila, jednu od najvećih u Bosni (i najljepših!). Za ovaj stisnuti Vareš zaista velika, monumentalna, ures i dika Vareša, koji su nekada (a i sada!) Varešani znali zvati svojim „Malim Rimom”. U sadašnjem Varešu za nju kao da rata nije ni bilo: iznutra prekrasno uređena, po onom mudrom pravilu: „i novo i staro” (za župnika fra Leopolda Rochmesa, 1977. – 1981.). Oltari su ostali isti, samo svečano opremljeni za svetu gozbu, umiveni i uljepšani. Marljivi župnik fra Mirko Majdandžić, uveo podno grijanje pa se u hladnom zimskom Varešu vjernici na svetoj misi više ne smrzavaju. Biffelovi vitraji (povijest Isusova: Naviještenje, Rođenje, Jaganjac s knjigom iz Otkrivenja, Dječak Isus u hramu, Krštenje, Ozdravljenje slijepca, Žalosna Gospa – Pieta, Uskrsnuće, Čudesni ribolov, Silazak Duha Svetoga; na pročelju sv. Franjo i sv. Barbara i Trnova kruna u velikoj širokoj rozeti), među najljepšima u Bosni. I moderni i tradicionalni, savršeno se uklapaju u govor unutrašnjih Vancaševih pobožnih linija i crkvenoga oblikovanja i stvaranja od prije stotinu i više godina (1903. – 1906.). Ona je bila i ostaje ponos svojih Varešana, ono najljepše što Vareš ima. I s povijesne i s kulturne i s građevinske i s duhovne strane. Svojim ponosnim tornjevima i cijelom svojom pojavom zrači životnim optimizmom. Zatekli smo je sa skelama uz vanjske zidove: fra Mirko u radnom odijelu, upravlja radom i radnicima. Stavljaju izvanjske staklene zaštitne prozore – da zaštite dragocjene umjetničke Biffelove vitraje i da se u isto vrijeme znatno bolje čuva toplina u crkvi.
Malo niže, uz Stavnju, stara je crkva sv. Mihovila: zbog svoje starine (ona prva još u 16. stoljeću, ova današnja na temeljima one bivše, oko polovice 19. stoljeća, konzervirana 1991.), zbog svoje povijesne (možda najstarija u Bosni) i kulturne važnosti pod zaštitom je države. Isto tako i nova.
U župi je sada oko 2500 vjernika. Pred župnom crkvom spomenik palim braniteljima (tko će na njih misliti, ako ne Crkva!): Mihovil arkanđeo nježno i ponizno kleknuo, žaleći nad palima (Anto Kainić, 1997., bronza). Malo dalje od spomenika u pročelju crkve, sestre bosanske franjevke izgradile, na temeljima svoga starog samostana (1936.), poveliku novu kuću (2009.). Zapravo Malu školu: za siromašnu djecu, za djecu bez pravoga roditeljskog odgoja, za obrazovanje djece i mladih iz Vareša i drugih mjesta. Crkva, koja je uvijek kao nova, i sestarska nova kuća znak su odvažne nade, bolje rečeno uporne borbe za život i opstanak u ovom poratnom Varešu i dalje u Bosni.
Put zdrave hrane
Uvijek raspoloživi i dobri kapelan, fra Anto Cvitković, rado se ponudio da nas povede do spomenutih hrabrih vareških poduzetnika u selu Zarudju (od Rata kažu Zaruđe). Put do sela sami su preimenovali u Put zdrave hrane: tko želi i tko traži zaista zdravu hranu, odmah zna gdje i kod koga će je naći. Najprije smo se navratili kod Dražena Franjića. Nova lijepa prostrana kuća odmah upućuje na marljive i vrijedne domaćine. Supruga Olivera (Olja) najprije je smirila uznemirenoga povelikog vučjaka pri samom ulazu do kuće, prekinula poslove oko kuće, počastila nas svojim domaćim sokom za stolom pored kuće – dok muž Dražen dovrši nešto na krovu. Drago im je što smo ih posjetili. Otac Josip je po nekom poslu, inače živi u staroj obiteljskoj kući nedaleko od njihove. U ratu su izbjegli u Kiseljak, vratili se 1996. i počeli s proizvodnjom – otac, brat i on, supruge, djeca. Svi su zaposleni oko proizvodnje i domaće prerade mesa. Sada je već 20 godina otkako uspješno vode svoju varešku mesaru. Govedinu i svinje otkupljuju u selu, teletinu dobivaju od kooperanata.
Olja je predsjednica Foruma žena u Strici – Zarudju. Cilj im je sačuvati stare običaje i družiti se. Domaće veziljsko umijeće, narodne nošnje i rukotvorine i tipična tradicionalna vareška jela, posebno za Badnju večer, učile od starijih žena. Četvrtkom bi se išlo kod mlade i nosila urmašica ili gurabija (suha urmašica). U Strici i Zarudju odavno je postojala tradicija seoskoga turizma: turistima se nude tradicionalna jela. Ovih zadnjih godina žene prave uobičajeni catering od voća, povrća, mesa, osobito za Miholjdan ili drugim zgodama kad netko naruči. Izviđači su ove godine organizirali Dane prijateljstva, a ručak za njih na izletištu kod Babića priredile su vareške članice Foruma žena. U svoju domaću narodnu radinost žene su uključile i djecu, na koju prenose svoje znanje. Simpatično je vidjeti djecu od dvije godine u narodnoj nošnji. Najstarija aktivna žena u Forumu ima 82 godine. Zarudje trenutno ima 17 djece, a Strica u 14 kuća 7 djece.
Bave se i pčelarstvom. Žene prave domaće sokove od… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
