U vidu osnutka Crkve, a u tjeskobnim trenucima neposredno prije svoje muke, molio je Isus Oca nebeskoga da vjernici, koje je u Očevo ime okupio i koje ostavlja na ovom svijetu, budu jedno (usp. Iv 17,11.21.22): okupljeni u jedno Isusovo tijelo, u zajedništvu udova, u jednoj Crkvi kojoj je Krist glava. I tako okupljeni oko svoje Glave, prema nauku svetoga Pavla, Isusovi učenici dopunjavaju „što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (1 Kol 1,24), nastavljajući Kristovo djelo spasenja. Sve to također radi toga da svijet uzvjeruje u Krista Gospodina, Sina Božjega i Spasitelja svijeta (usp. Iv 17,21).
Međutim, usprkos Isusovoj nakani i protivno njegovoj molitvenoj želji, da njegova Crkva uvijek bude vjerom ujedinjena i brojem jedincata, među kršćanima su se već na samom početku pojavile podjele. Iz toga još apostolskoga vremena najpoznatiji unutarkršćanski razdor je onaj u grčkomu gradu Korintu gdje su se kršćani međusobno bili razjedinili. O tomu piše sveti Pavao u Prvoj poslanici vjernicima toga grada. U tomu pismu, koje im je izravno uputio, na početku veli kako je saznao „da među vama ima svađa. Mislim to što svaki od vas govori: ‘Ja sam Pavlov’, ‘A ja Apolonov’, ‘A ja Kefin’, ‘A ja Kristov’” (1 Kor 1,11-12). I odmah potom, upravo zbog tih nereda Pavao ih vrlo oštro kori i pita: „Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni?” (1 Kor 1,13). A budući da je ondašnje ponašanje vjernika u Korintu bilo izravno protivno Kristovoj volji, Pavao je od njih tražio da prestane svaki razdor među njima riječima: „Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja” (1 Kor 1,10).
Traženje ponovnoga jedinstva
Otada pa do danas nikada, nažalost, nije bilo vremena u kojemu ne bi bilo podjela među kršćanima. Također, istovremeno i doslovce u svakom vremenu u Crkvi su postojala nastojanja, nekada više a nekada manje, da se stare podjele prevladaju, a nove spriječe. Stalna su bila, od spomenutih prvih podjela pa sve do naših dana, nastojanja oko ponovne uspostave jedinstva među kršćanima. Kroz to vrijeme promijenjeni su i iskušani različiti načini traženja ponovnoga jedinstva i metode koje su primjenjivane. Činilo se to pisanjem okružnih pisama problematičnim zajednicama, velikim teološkim studijama o jedinstvu, održavanjem stručnih rasprava, izmjenom pomirnih pisama, doktrinarnim naukom ekumenskih sabora naspram različitih krivovjerja, susretima visokih predstavnika različitih strana, održavanjem sjediniteljskih općih crkvenih sabora, pojedinačnim sjedinjenjima većih dijelova odvojenih zajednica, i tako redom. Pri tomu su rimski pape, kao Petrovi nasljednici, kroz svu povijest do naših dana, počevši već od sv. Klementa Rimskoga krajem 1. stoljeća, osjećali posebnu odgovornost i prvi poduzimali korake jer su svjesni obveze koju im je povjerio Isus, da budu stijena na kojoj je sagrađena Crkva (usp. Mt 16,18) i da sve kršćane utvrđuju u pravoj vjeri i nasljedovanju Isusa Krista u njegovoj Crkvi (usp. Lk 22,32).
U tom neprekinutom nizu zauzimanja oko doktrinarnoga i stvarnoga jedinstva Crkve u Katoličkoj Crkvi će na osobit način biti upamćen Drugi vatikanski sabor (1962. – 1965.). On se temom jedinstva Crkve bavio u nekoliko svojih dokumenata, a samom jedinstvu posvetio je… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
