Što i kako konzumiramo utječe na naše fizičko, mentalno, emotivno i duhovno zdravlje. U današnje vrijeme ubrzanoga tempa života i tehnologije koja nam omogućuje pristup neizmjernom moru informacija, na nama je da odaberemo kako i čime hranimo dušu i tijelo.
„Sljedećih tjedan dana nisam dostupna. Isključujem mobitel i idem na more. Ručnik, par knjiga i odmor”, piše u mailu koji mi stiže od prijateljice pod nazivom „automatski odgovor”.
Vrijeme za čitanje
Ljeto je. Sjedim za radnim stolom uz računalo, mobitel, hrpa knjiga, bilježnica s različitim projektima i to-do listama i zamišljam tjedan dana detoksikacije od tehnologije i obaveza. Nakon toga obavezno slijedi neka dobra knjiga koja bi mi dala inspiraciju, motivaciju i bistar um za dalje. Savršeno, bajkovito, ali potpuno nerealno. Još bih se mogla isključiti od posla, ali kao samohrana majka moram biti dostupna djeci.
Od zamišljanja i čekanja nema ništa. Kao što nije usporedivo na brzinu pojesti sendvič „u hodu”, s uživanjem u brižno pripremljenoj juhici koju u miru objedujemo, tako nije isto što i kako čitamo i na koji način probavljamo informacije koje smo primili. Najčešće nismo ni svjesni da je, recimo, uzrok našoj nervozi nešto što smo usput pročitali, što nam je izazvalo emotivnu reakciju, a što nismo do kraja mentalno i emotivno pospremili.
Obožavam knjige i čitanje. Imam krasnu biblioteku koja ispunjava cijeli zid moga kućnog ureda. U staroj kući imala sam više prostora pa sam jednu cijelu sobu pretvorila u kućnu knjižnicu – s policama za knjige, udobnim stolicama i dobrim lampama za čitanje. Jedini problem je bio to što sam bila stalno zauzeta poslom, turnejama, s malom djecom kojima je uvijek trebala moja pažnja, pa kad bi konačno našla par minuta i udobno se smjestila s knjigom u fotelju, već bi me na prvoj stranici svladao umor.
Dok su sinovi bili mali, vrijeme za priču u knjižnici je bilo naša omiljena podnevna aktivnost. Često bismo i odlazili u knjižne centre – dućane knjiga koji imaju i kafić, fotelje za čitanje i odjeljak za djecu.
Sam prostor namijenjen čitanju šalje informaciju mozgu da je vrijeme za pripremu organizma na koncentraciju. Umirimo se i prisebno možemo uživati u literaturi. Jednako kao što nam se otvori apetit kad vidimo omiljeni restoran ili kad zamirišu mamini kolači.
Kad smo se preselili u Nashville, morala sam puno knjiga pokloniti jer nisam imala mjesta za njih. U novom naselju odmah sam primijetila da su susjedi imali prekrasno uređene moderne kućice s prekrasnim policama, ali bez knjiga. Prijateljica koju sam zamolila da mi pomogne oko selidbe i namještanja dnevne sobe, kutije s knjigama nije ni raspakiravala. Izabrala je nekoliko knjiga po boji i veličini – tako da se lijepo uklope u boje tepiha i zidova, a umjesto moje biblioteke, na police je stavila dekoracije: bijelo kameno jaje, crno-bijelu obiteljsku sliku u bijelom okviru, kolekciju od pet malih glinenih posuda i svijeću od vanilije. Slično slikama s reklama za skupi namještaj. Hm… Kakvu to poruku daje mom mozgu?
„Kako ti se čini?” pitala je. Lijepo i prazno, odgovorila sam premještajući kutije knjiga u svoj ured gdje sam ih sve do zadnje posložila na police. Uzela je moj iPad i rekla: „Gle kako je tanak, a u njemu možeš pohraniti stotine knjiga. I stane u torbicu pa se možeš smjestiti u bilo koji prostor koji te inspirira na čitanje.”
Volim miris knjiga i volim opipati glatki papir i glatke korice vrhovima prstiju, ali ima pravo. Moram samo podesiti mozak na nove mogućnosti. Romantična ideja o čitanju knjige pokraj prozora u kišno popodne, ili na dekici ispod stabla jabuke negdje na nekom prekrasnom i urednom imanju, ili uz čaj serviran u vrtu prepunom cvijeća obično i ostane samo romantična ideja. Dok mi čekamo idealne uvijete, prođu i godine i neizmjerljivo puno propuštenih priča i poučnih štiva.
Završavam posao i spremam se kuhati večeru. Dok sjeckam luk i povrće, slušam na aplikaciji Audible jednu izvrsnu autobiografiju. Toliko sam se uživjela u tu knjigu da svaki put kada osjetim miris luka, podsjetim se na točne rečenice iz knjige. U tjedan dana pročitala sam, ili točnije, odslušala tri knjige koje mi trebaju za projekt na kojemu radim. Zahvaljujući aplikaciji, to mi nije predstavljalo nikakav problem.
Audioknjige – snimke knjiga pročitane od samih autora, ili glumaca i izvrsnih čitača, apsolutno su genijalna ideja. Ispunile su mi tisuće sati vožnje do koncerata. Ah, koliko sam divnih i zabavnih knjiga pročitala putujući po američkim autocestama! Pospremanje kuće i pranje suđa puno brže i zabavnije prođe uz neki dobar roman ili inspirativnu publicistiku. Ugodni glasovi pripovjedača, ponekad me znaju i uspavati – kad su mi oči preumorne od rada na računalu ili kad se ne mogu koncentrirati na crno-bijeli tekst na papiru.
Čitati zajedno
Neke knjige, pogotovo u žanru osobnoga rasta, psihologije ili duhovnosti, nakon što ih odslušam, moram kupiti, ponovno prelistati i pronaći odlomke koji su me se naročito dojmili kako bih ih dublje proučila i temeljito shvatila – drugim riječima, probavila.
Prošle godine pronašla sam i aplikaciju Book i Zvuk koja već ima lijepu kolekciju literature na hrvatskom jeziku. Prava poslastica! Pogotovo za nas u dijaspori željne hrvatskoga štiva. Sjećam se kad mi je tata donio prvu snimku knjige koju je kao tonski tehničar snimao za društvo slijepaca. Bila sam oduševljena!
Prije aplikacije, snimke knjiga smo nabavljali u knjižnicama u formatu audiokaseta, a kasnije CD-ova. Nakon što smo se oženili, moj pokojni suprug Matthew i ja krenuli smo na prvu veliku turneju. Opskrbili smo se s nekoliko kolekcija snimaka knjiga računajući da će nam trebati pri dugim rutama i noćnim vožnjama. Neke knjige su nas se toliko dojmile da bismo jedva čekali kraj koncerta kako bismo sjeli u auto, vozili i slušali ih. Nakon dugih sati puta stigli bismo na destinaciju i ne micali se iz auta dok ne bismo došli do kraja odlomka.
Čitati knjigu s nekim je slično kao kada s nekim dijelimo dobar ručak. Možda smo to naučili u djetinjstvu kad su nam mame i tate čitali bajke prije spavanja. Kad sam sama čitala slikovnice svojoj djeci, proživljavala sam s njima njihove dojmove, reakcije, misli i osjećaje. Pomagala sam im da si objasne zašto im je nešto bilo tužno ili im dotaknulo srce, i na taj način smo oslobađali osjećaje umjesto da ih držimo u sebi pa da nas muče.
„Kako se kaže ‘bookclub’ na hrvatskom jeziku?” pitala sam prošle godine prijateljicu. U vrijeme pandemije, zoom- i video-druženja postala su nova normala. S dvije grupe žena čitala sam knjige i jednom tjedno bismo se našli na virtualnom druženju, diskutirali odlomke koje smo pročitali. Knjige uglavnom inspirativnoga i edukativnoga sadržaja potaknule su nas da se otvorimo jedna drugoj i razgovaramo o problemima koji su nas mučili. Stvorili smo izuzetno bliska prijateljstva i jedna drugoj bile podrška kroz različite tegobe i probleme, bolesti, i veselja.
„Ne znam kako bi se prevelo. Nisam još naišla na nešto slično”, prijateljica mi je odgovorila. Lektira je zadnje gdje smo zajedno čitali i pisali referate. Ljudi nemaju vremena za druženja uz knjigu. Svi su zauzeti a kad se i nađemo volimo razgovarati o aktualnim temama. „Slično fastfood-u, zar ne?” pitala sam ju. Brzo i (ne)probavljivo, bez puno hranjivih tvari.
Nije vrijeme ono što nam fali, nego osviještenost o tome kako i čime želimo hraniti tijelo, razum i dušu. Odluka da ne izvlačimo telefon svakih pet minuta i upijamo informacije s društvenih mreža, može osloboditi čitave sate koje onda možemo upotrijebiti za čitanje ili slušanje neke dobre knjige koja će nam pomoći da se bolje osjećamo, da budemo kreativniji i smireniji.
