Početna stranica » Kraljevina Jugoslavija: Kraljeva diktatura

Kraljevina Jugoslavija: Kraljeva diktatura

1,2K pregleda

Aleksandar Karađorđević odlučio je ukinuti ustav, raspustiti Narodnu skupštinu čime je uvedena kraljeva diktatura. Zabranjen je rad svih političkih stranaka nacionalnoga, vjerskoga ili regionalnoga karaktera, kralj se proglasio jedinim zakonodavcem i kontrolorom političkoga i društvenoga života države

Kralj Aleksandar Karađorđević je i prije atentata na Radića razmišljao o tome da odvoji neke hrvatske teritorije i pripoji ih Srbiji. No predomislio se na nagovor S. Pribićevića koji se sve više počeo udaljavati od beogradskoga centralizma pa je skupa s HSS-om još krajem 1927. sklopio koaliciju nazvanu Seljačko-demokratska koalicija (SDK). Bio je i jedan od govornika nad Radićevim grobom. Atentat na Radića zapečatio je sudbinu parlamentarizma u Kraljevini SHS, otvarajući vrata njegovu dokidanju i proglašavanju apsolutizma. Kralj Aleksandar i njemu bliski velikosrpski krugovi razmatrali su različite opcije za smirivanje krize nastale nakon smrti Stjepana Radića, a 1. prosinca 1928. g. u Zagrebu su u sukobima s policijom pale i prve žrtve. Iako je nakon atentata izabrana nova vlada kojom je predsjedao Slovenac Anton Korošec, ona je ubrzo morala dati ostavku jer je kralj podržao državni udar 6. siječnja 1929. 

Aleksandar Karađorđević odlučio je ukinuti ustav, raspustiti Narodnu skupštinu čime je uvedena kraljeva diktatura (po datumu uspostavljanja nazvana šestojanuarska diktatura). Zabranjen je rad svih političkih stranaka nacionalnoga, vjerskoga ili regionalnoga karaktera, kralj se proglasio jedinim zakonodavcem i kontrolorom političkoga i društvenoga života države. Radilo se zapravo o uvođenju monarhističkog apsolutizma: „Po svom društvenom biću diktatura kralja Aleksandra imala je i elemenata fašizma: država podignuta na razinu svetinje, jedna državna stranka i jedan vođa – diktator u liku kralja. Glavni socijalni nosilac bile su vojska, policija i državna birokracija. Razlikovala se od talijanskoga i njemačkog nacifašizma u tom što je nije iznio snažni val masovnoga pokreta. Inače, kao i fašističke diktature, i ona je ukinula građanske slobode zabranom političkih stranaka, osim svoje monarhističke. Budući da je diktatura bila odgovor na hrvatski nacionalni pokret S. Radića (HSS), ona je prije svega bila antihrvatska, mada je udarila i na ostale separatističke snage u svim nesrpskim narodima.” (D. Bilandžić). 

Za predsjednika vlade kralj je imenovao generala Petra Živkovića (1879. – 1947.). Zabranjeni su svi nacionalni amblemi – grbovi, himne, zastave, što je bio dodatan udarac nacionalnom ponosu pojedinih naroda, te zbog toga nije čudno što je diktatura potaknula razvoj i organiziranje radikalnih nacionalističkih pokreta u Hrvatskoj i u Makedoniji. Uskoro su počeli progoni svih političkih protivnika i u tom povijesnom kontekstu treba gledati nastanak ustaša kada je Ante Pavelić pobjegao iz Zagreba u inozemstvo da izbjegne sve izglednije uhićenje i ubojstvo, počeo oko sebe okupljati istomišljenike koji će se nazvati ustaše. U to vrijeme i komunisti su bili progonjeni te im je zabranjivan rad. I neki istaknuti članovi HSS-a su pobjegli u inozemstvo gdje su nastojali upoznati međunarodnu javnost s prilikama u Jugoslaviji i kraljevoj diktaturi koja guši nacionalna prva drugih naroda. Radi se tu prije svega o Jurju Krnjeviću i Augustu Košutiću. I sam je predsjednik HSS-a Vladko Maček, koji nije htio pobjeći iz zemlje, uhićen i zatvoren pod optužbom da je pomagao terorističke aktivnosti hrvatskih ekstremista. Pušten je nakon pet mjeseci. Slično je prošao i nekad veliki Jugoslaven Svetozar Pribićević, ugledni srpski političar iz Hrvatske. Kralj je zatim jednim zakonskim aktom ujesen 1929. g. promijenio ime države u Kraljevina Jugoslavija, čime se zapravo odbacivao kompromisni nacionalni unitarizam (izražavan u sintagmi „troimeni narod”, „tri plemena jednoga naroda”) u korist integralnoga jugoslavenstva u kojem više nije bilo mjesta ni za kakve nacionalne oznake.

Podjela na banovine

Uvedena je podjela na banovine koja nije imala ni etničko ni ekonomsko ni zemljopisno opravdanje i njome se željelo poništiti kontinuitet povijesnih i nacionalnih pokrajina i njihovih granica te nametnuti jugoslavensko nacionalno jedinstvo. Kralj je smatrao da je došlo vrijeme da on sam realizira svoj najvažniji cilj – stvaranje jedinstvene jugoslavenske nacije putem njezine ideološke osnove – integralnoga jugoslavenstva s dominacijom velikosrpstva. Međutim, umjesto smirivanja, politička situacija je postajala sve gora, a međunarodna zajednica se nije slagala s diktaturom, pa je kralj 3. rujna 1931. odlučio donijeti novi ustav, nazvan „oktroirani ustav”. Taj je ustav zapravo služio samo kamufliranju kraljeva apsolutizma. Režimska represija nije prestala, mnogi su politički protivnici i dalje zatvarani, neki čak i ubijeni, a neki su bili prisiljeni pobjeći u inozemstvo. Ovakvo brutalno gušenje nacionalnih sloboda izazvalo je opravdane reakcije i u tome treba tražiti razloge rađanja nacionalnih pokreta kod Hrvata i drugih naroda. Među Hrvatima iskristalizirale su se dvije podijeljene strane koje su imale različite metode i političke ciljeve za rješavanje hrvatskoga pitanja. S jedne strane imamo desnicu povezanu s Hrvatskom strankom prava čije je stavove artikulirao Ante Pavelić, osnivač ustaškoga pokreta. U Ženevi se pak oko Lige naroda okupio niz predstavnika Hrvatske seljačke stranke s Vladimirom Mačekom na čelu koji se želio približiti anglo-američkim i francuskim političkim krugovima kako bi mogao izlobirati hrvatsku autonomiju unutar Jugoslavije i postaviti rješavanje hrvatskoga nacionalnog pitanja u žižu europske politike.

U Italiji je u Glavnom ustaškom stanu 1932. objavljen prvi broj lista Ustaša – vijesnik hrvatskih revolucionara u kojem su najavljene najradikalnije metode borbe za nezavisnu Hrvatsku, uključujući i terorizam. Kraljeva diktatura odigrala je odlučujuću ulogu u nastanku ustaškoga pokreta kako to dobro primjećuje D. Bilandžić: „Drugi ekstremni fenomen (uz onaj komunistički, op. aut.), nastao kao reakcija na Aleksandrovu diktaturu, jest posijano sjeme ustaštva. Nekolicina političara – Branimir Jelić, Gustav Perčec, Ante Pavelić i dr. – emigrirala je i osnovala ustaški pokret s ciljem nasilnog rušenja Jugoslavije i stvaranja nezavisne hrvatske države. S vremenom je sve više pristaša hrvatske nezavisnosti emigriralo tako da se sredinom 1930-ih u Italiji okupilo oko 500 ustaša, vježbajući se za oružanu akciju. Pripreme su se vodile pod parolom: ‘nož, revolver, bomba, pakleni stroj kao sredstva oslobodilačkog pokreta’. Od osnivanja do dolaska na vlast ustaše su izvele dvije akcije: neuspjeli ‘lički ustanak’ krajem 1932. i uspjeli atentat na kralja Aleksandra listopada 1934. Svoju budućnost i sudbinu vezali su uz Mussolinija i Hitlera, očekujući da oni razbiju versailleski poredak i Jugoslaviju i ustašama omoguće dolazak na vlast.”