Početna stranica » Religija bezobrazluka

Religija bezobrazluka

3 min

Obično svoje najdraže knjige držim na dohvat ruke. Čim ih poželim, odmah su tu, do mene, moje knjige prijateljice. One manje drage udaljenije su, moram ustati da bih došao do njih. A postoje i one koje su sasvim daleko, na izlazu iz moje sobe.

Kad malo bolje pogledam, vrlo je malo novih knjiga među mojim najdražima. Uglavnom su to stariji autori iz već davnih vremena. Ipak, ovih dana pročitah jednu knjigu koju sam konačno mogao staviti među svoje knjige prijateljice. Riječ je o knjizi Židovi i riječi oca i kćerke, književnika i povjesničarke Amosa Oza i Fanie Oz-Salzberger. Knjiga je jedan od možda ponajboljih uvoda u razumijevanje židovstva. A i nama, krš­ćanima, “divljim maslinama” pricijepljenima na sočnosti masline Izraela (Rim 11,17), ova knjiga omogućuje da sebe bolje razumijemo. Nabacat ću neke meni važne misli. Čitatelja pozivam da čita između redaka, jer nabacane misli rasvjetljuju ono što je zaboravljeno u krš­ćanstvu i u današnjoj kulturi.

Za Ozove opstojnost židovskoga naroda ne temelji se na kontinuitetu krvi, nego na tekstu. Židovski narod nije arheološki narod, njegova je genealogija “rječita”, to je narod riječi. Riječi, Riječi Biblije, konstituiraju židovski narod i svakoga pojedinog Židova, bio on vjernik ili ateist. Židovi žive od i s riječju Biblije, nijedan narod nije tako izložen pisanim tekstovima kao židovski. Židovi ne recitiraju, nego čitaju, jer čitanje je čin odmaka, nasuprotnosti spram drugotnosti teksta koji zahtijeva uvijek novo tumačenje. Tako Židovi čitaju, tumače, raspravljaju i opet čitaju. Tako se tekst upija i prenosi, ali nikad bez obiteljskoga ozračja, jer je židovstvo sposobnost “držati zajedno Mojsijeve ploče i majčin stol”.

Upravo zbog riječi, predaja ima središnje mjesto. Ona se ostvaruje na dvostruki način: otac-sin i učitelj-učenik. Ozovi koriste lijep izraz “nepoštivajuće poštovanje” kojim naznačuju odnos novih pokoljenja prema tradiciji. Donoseći mnoštvo talmudskih i drugih pripovijesti pokazuju nam kako Židovi s dubokim poštovanjem pristupaju tradiciji, pri čemu ostaje uvijek dimenzija “nepoštovanja” koju Ozovi razumijevaju kao odmak, propitivanje, razotkrivanje novoga, humor, polemiku, a opet predanost. Nadalje, ne postoji nikakva dječja literatura, djeca od malena moraju čitati biblijske tekstove i znatiželjno postavljati pitanja. Židovstvo: djeca i knjige…

Zanimljivo je također, ističu naši pisci, kako je Biblija puna jakih osobnosti koje nikada nisu bez imena, uvijek su imenovane, osobne. Zapravo, nijedna kultura nije donijela toliko ljudskih osoba, ni grčka ni rimska nisu ništa u usporedbi s biblijskim likovima. U prekrasnom poglavlju o ženama Ozovi znakovito uspoređuju biblijske žene sa ženama grčke kulture. To su uvijek žene božice koje ne rađaju, ili ljudske žene koje su tragični likovi: ubojice svoje djece ili čiji su sinovi ubojice! A Biblija nam predstavlja žene koje rađaju, koje uvijek biraju život. Ne postoji herojski tragicizam, “njihov je heroizam gotovo uvijek vezan uz preživljavanje, spasenje, uz sposobnost nadilaženja preprjeka i donošenja djeteta na svijet”. Isto tako susrećemo duboke misli o židovskom bezvremenskom poimanju vremena. Dok moderni čovjek živi vrijeme tako što je okrenut licem prema budućnosti, a leđima prema prošlosti, Židov živi vrijeme tako što je okrenut licem prema prošlosti, a leđima prema budućnosti.

Naposljetku, židovstvo je religija bezobrazluka, meni posebno draga misao. Radi se o spomenutom nepoštivajućem poštovanju. Teologija bezobrazluka smješta se na granici vjere, polemike i autoironije, ozbiljnosti i humora, plača i smijeha. Boga se uzima ozbiljno, ali ga se zafrkava, “spušta” mu se – kako mučnim pitanjima, tako i raznim pošalicama. Židovstvo – religija bezobrazluka, religija lakoće, distance, patosa i milosti… Mi bismo krš­ćani dodali, nikako drukčije i ne može biti, jer se Bog u Isusu Kristu objavio tako bliskim da ga možemo potapšati po ramenu, i da, možemo biti bezobrazni iz ljubavi…

 


Ivica Raguž profesor je dogmatske teologije i dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu. Rođen je 1973. u Osijeku, a studij filozofije i teologije pohađao je u Đakovu, Bostonu i Rimu. Pitomac je Papinskoga zavoda Germanicum et Hungaricum i Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Urednik je hrvatske redakcije Međunarodnoga katoličkog časopisa Communio. Svećenik je Đakovačko-osječke nadbiskupije i dušobrižnik u zajednici sv. Izidora Ratara u Širokom Polju.
E-mail:
[email protected]
Bibliografija: http://www.djkbf.unios.hr/hr/prof-ivica-raguz