Početna stranica » „Razmišljanja pribogomiona” fra Mihovila Radnića

„Razmišljanja pribogomiona” fra Mihovila Radnića

366 pregleda

Život i djelovanje fra Mihovila Radnića još uvijek nisu dovoljno proučeni. U svakom slučaju riječ je o vrlo zanimljivoj, ali i kontroverznoj ličnosti. Bio je istodobno i osporavan i biran na visoke crkvene položaje

Fra Mihovil (Mijo, Mihajlo) Radnić, poznat i po nadimku Hušum ili Usum (što bi prema turskom uzun možda moglo značiti „Dugonja”), vrlo je zanimljiva osobnost u povijesti franjevačke provincije Bosne Srebrene iz barem dvaju razloga.

Prvo, on obilato potvrđuje među jezikoslovcima često iznošeno mišljenje da je standardnojezični uzus bosanskih franjevaca već u 17. stoljeću bio u mnogo čemu ujednačen i funkcionalno raslojen (polifunkcionalan). Naime Radnić je i rođen (u Kaloči 1636) i umro (u Budimu 1707. godine) i uglavnom živio u mađarskom dijelu Provincije, ali se unatoč tomu njegov jezik ni u čemu bitnom ne razlikuje od jezika onih franjevaca koji su i rođeni i djelovali u (srednjoj) Bosni. Drugo, Radnić je poznat i kao jedna od kontroverznijih osoba u povijesti Provincije. Naime godine 1664. bio je biran za gvardijana u Olovu unatoč protivljenju članova olovskoga samostana. Nakon izbora nije se pokazao praktičnim u vođenju samostanskih poslova pa je svom nasljedniku ostavio velike dugove. Unatoč tomu biran je 1678. za tajnika, a zatim i za kustosa Provincije. U tom svojstvu putovao je i na generalni kapitul Reda koji održan u Toledu 1682. godine. Nakon povratka u Provinciju, i to u svojstvu generalnoga vizitatora vlastite provincije, bio je na kapitulu u Kreševu 1684. biran i za provincijala, ali se toga mjesta odrekao pa je za provincijala izabran fra Ante Gabeljak (ili fra Antun iz Gabele). Gabeljak međutim umire već iduće godine pa Radnić ipak postaje provincijal (1685-1690). O tim vrlo burnim događajima piše u svom Ljetopisu fra Nikola Lašvanin sljedeće: „1684. Kapituo u Kreševu. Ministar fra Antun Gabeljanin, od Kreševa. Ovi umri prve godine, i bi učinjen 1685. o. m. p. fra Mijo Radnić iz Bačke, od manastira olovskog. Ovi, uz veliki oganj bečkog rata, ostavi Provinciju i učini se smetnja i rasutak Provincije”.

Radnić je dakle bio provincijal u jednom od najtežih razdoblja u povijesti Provincije kad su u vrijeme bečkoga rata mnogi samostani razoreni, a velik se broj katolika iselio preko Save. O tome je i sam Radnić pisao u svom izvještaju Zboru za širenje vjere u kojem je tražio pomoć Venecije u borbi protiv Turaka, pa je zbog toga čak bio i zatvoren, ali je uspio pobjeći iz zatvora. Općem rasulu o kojem govori Lašvanin doprinijelo i to što je Radnić napustio Provinciju, a svakako i to da ni inače u Provinciji u najmanju ruku nije bio osobito omiljen. Nakon službe provincijala Radnić je uglavnom živio u budimskom samostanu, u kojem je obnašao i službu gvardijana, i to u vrijeme (1699. godine) kad je u tom samostanu osnovano prvo veliko učilište franjevaca Bosne Srebrene.

Život i djelovanje fra Mihovila Radnića još uvijek nisu dovoljno proučeni. U svakom slučaju riječ je o vrlo zanimljivoj, ali i kontroverznoj ličnosti. Bio je istodobno i osporavan i biran na visoke crkvene položaje (čini se da je imao moćnu zaštitu u samom Rimu). I u političkom smislu bio je istodobno i uvažavan i sumnjičen. Tako npr. još uvijek nije dovoljno rasvijetljena njegova uloga u događajima vezanim za spomenutu veliku seobu bosanskih katolika preko Save.

Ni spisateljska djelatnost fra Mihovilova nije dovoljno osvijetljena. Zna se da je 1683. godine objavio dva djela, i to u Rimu na povratku sa spomenutoga generalnog kapitula u Toledu. To su bila djela Pogrđenje izpraznosti od svijeta i Razmišljanja pribogomiona od ljubavi Božje. Međutim u literaturi se spominje podatak da je napisao čak pet knjiga (taj podatak spominje npr. istraživač starijega spisateljstva u Bačkoj Ante Sekulić).

Jezik je Radnićevih objavljenih djela ikavsko-(i)jekavska mješavina tipična za onodobni franjevački standardnojezični uzus, s tim da se kod njega može susresti i pokoja mađarska riječ. On sam taj jezik naziva „slovinskim bosanskim”. U (latiničkom) slovopisu i za njega su karakteristična lutanja i nesigurnosti, pa o tome u predgovoru djelu Razmišljanja pribogomiona i sam piše: „A kako se što piše latinskijem slovima i izgovara u naš jezik, tomu će te (tj. tebe, „dobrovoljnoga štioca”, op. I. P.) većma viština štijući uvižbati nego te ja mogu u[b]avistiti”.

U djelu Pogrđenje izpraznosti od svijeta riječ je ponajprije o vjerskim odnosno moralnim poukama koje bi se najjednostavnije mogle svesti na ovu Radnićevu opću pouku: „Ako hoćeš biti velik na nebu, budi malahan na ovomu svijetu”. U jednom od poglavlja pod naslovom Od izpraznosti onizije koji hoće da budu veliki na ovom svijetu riječ je, između ostaloga, i o tome kako se u smrti svi izjednačujemo, kako se sve razlike među ljudima na ovome svijetu brišu „kad nas smrt požanje”:

Još da i jesu u polju niki klasovi pšenice viši nego drugi, kada ih žetelac žanje, svi ostanu jednaki u zemlji unutra, ne mogući se razaznati koji je viši. Na isti način u pogiblju ovoga svijeta, još da i jesu niki veći od drugije, u slovije, u bogatstva, poštenju aliti starješinstvu, kad nas smrt požanje, podrižuć nam život, svi ćemo postati jednaki. Ako otvoriš grobnice, nećeš moći poznati tko je bio bogat, tko velik, tko li malahan, niti ćeš naći koju razliku među kraljem i pastirma, niti ćeš znati koji od onije ljudi biše na glasu pošteni, ili koji biše odvrženi i pogrđeni.

U djelu Razmišljanja pribogomiona od ljubavi Božje riječ je o neograničenoj ljubavi Božjoj prema čovjeku, ali i o ljubavi uopće, o tome kako „ljubav priobličuje ljubioca u ljubljenoga”, o tome kako se ljubav očituje u djelima te posebno o ljubavi prema neprijateljima:

I kada donošaše nauk od ljubavi, koju imamo nositi neprijateljem priporučujući nam da ih ljubimo, rekao si: Činite dobro onizijem koji vas nenavide. Donesao si oganj od ljubavi s neba na zemlju i, kako nisi hotio da stoji zaludu, nego da posluje i sažiže i gori, rekao si na ovi način: Oganj dođo[h] ja donijeti na zemlju, i što hoću nego da gori?

Prenosim ovdje i dva kratka ulomka iz pisma koje je Radnić u svojstvu „kustoda i povjerenika pohoditelja Bosne” poslao papi Inocentu XI. iz Makarske 1684. godine. U prvom ulomku Radnić brani kršćane u našim stranama od optužbi da su navodno običavali prodavati odnosno kupovati robove:

Vaša Svetost mogla bi dati na znanje onima na koje to spada da u potrebama ubuduće u ovim stranama kršćani nisu prodavali, ni kupovali kršćanske robove, jer sam zbog toga imao brige s nekim […] koji je kupio dva roba u Senju. Pošto su oni utekli, sada ih dotični traži od moga gvardijana na Visovcu jer je navodno radio na njihovu oslobođenju […] a taj dotični zahtijeva neka mu samostan plati ili neka mu se robovi vrate. Sa svoje sam strane dotičnomu odgovorio da mi svećenici moramo razrješavati, a ne vezati, te sam predložio onomu gvardijanu neka uvijek tako učini i nikomu ništa ne plati pod kaznu po mojoj uviđavnosti. Isto bi se moglo preporučiti činovnicima u Carstvu i u Poljskoj.

U drugom se ulomku općenito govori o vrlo teškom stanju u kojem su se u ono vrijeme nalazili i redovnici i kršćani:

U Bosni jadni redovnici i kršćani borave sa životom u ustima. Turci su preplašeni, a sva im je nada u neslozi kršćanskih vladara, dok je sve naše ufanje u Bogu i u Vašoj Svetosti, kojoj sa svom svojom tužnom Provincijom i kršćanima cjelivam svete noge.

Iz svega što je rečeno očito je da je fra Mihovil Radnić doista bio osebujna pojavnost u povijesti bosanske franjevačke provincije, da je bio vrlo dobro obrazovan i vješt peru, da je uživao veliki ugled u Provinciji i izvan nje, ali da je, zbog vrlo teških prilika u kojima je djelovao, a vjerojatno i zbog nekih elemenata svoga karaktera, bio i izrazito kontroverzna osoba. U svakom slučaju pozornosti su itekako vrijedni i njegov život i njegovo djelovanje, a napose njegova djela, osobito ona (eventualna) dosad nepoznata i neproučena.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!