U prosinačkom broju Svjetla riječi prikazana je tema hrane. U ovom članku pozornost posvećujemo temi čovjekova rada kako je ta tema obrađena u drugom naslovu drugoga poglavlja Papinske biblijske komisije o biblijskoj antropologiji.
Čovjek radnik
Prema Knjizi Postanka 2,15 Bog je čovjeku povjerio zadaću obrađivanja i čuvanja zemlje. Ta je zadaća dodijeljena čovjeku prije prijestupa (Post 3,6). Prema tome rad nije kazna niti je posljedica grijeha, nego je nastavak prethodnoga rada Božjega koji je za svoja stvorenja pripravio životni prostor i hranu (2,8-9).
Čovjekovo oponašanje božanskoga djelovanja ne ograničava se na puki djelatni aspekt, nego poprima također obilježja mudrosti. To podrazumijeva da postoji hijerarhija i koordinacija između djelovanja, upravo kao što se događa u božanskom stvaranju, gdje se svaka stvar događa u točno određenom trenutku (Post 1) i svaka stvarnost je stvorena u službi susljedne (Post 2). Za čovjeka to znači da njegovo produktivno djelovanje treba biti organizirano (usp. Izr 24,27) i usklađeno s djelovanjem drugih ljudskih bića. Doista, izreka kaže: „jedan sije, drugi žanje” (Iv 4,37).
Čovjek čuvar stvorenoga
Ljudski rad, slično Božjem djelovanju, proizvodi transformaciju i uvodi u slijedu povijesti elemente novosti, a ponekad iz temelja mijenja već postojeće društvene strukture i posljedično nameće nove načine života.
Tom transformacijskom potencijalu rada postavljena je granica po Stvoriteljevu nalogu čovjeku da čuva zemlju. Ta granica ima za cilj zaštititi sveto dobro koje dolazi od Boga, a u korist čovjeka. Čuvati zemlju nije dakle drukčije djelovanje u odnosu na rad, nego je više njegova bitna sastavnica.
Jer je tijesna povezanost između Stvoritelja i zemlje, koju je on oblikovao da bude koristan dar ljudima, stoga je svaki čin pustošenja zemlje svojevrsna uvreda Gospodina. Isto tako grijeh protiv Stvoritelja, gaženje njegovih zapovijedi i odbacivanje njegove blagotvorne kozmičke vladavine, nanosi štetu zemlji i dovodi do njezina propadanja.
Stvoreni svijet u svome cvjetanju ili u svome malaksanju postaje, u određenom smislu, simptom onoga što je ispravno ili pogrešno u odnosu čovjeka s Gospodarom kozmosa (Lev 18,25.28; Iz 24,4-6; Hoš 4,1-3). I tko ne vjeruje u Boga može uočiti da je zdravstveno stanje planeta pokazatelj pravednosti ili nepravednosti ljudi.
Kao svaka Božja zapovijed, također ona čuvanja zemlje jest poziv da se voli. Voljeti treba ne samo prirodu neophodnu za život nego još više druga ljudska bića s kojima se dijeli zajednički životni prostor i one koji će doći živjeti na ovoj zemlji.
Glagol čuvati ima u sebi također značenje očuvati i održati određeno dobro da traje u vremenu. Primljeni dar zemlje ne čuva se samo pasivnim stavom nemiješanja. Naprotiv, čovjek je pozvan braniti zemlju od destruktivnih prijetnji.
Rad i čuvanje su dakle dva međusobno povezana djelovanja, a oba – kako kaže psalmist – trebaju biti obavljana u suradnji sa Stvoriteljem, jer bez Božjega blagoslova ljudsko djelovanje ne može biti uspješno: „Ako Gospodin kuću ne gradi,uzalud se muče graditelji [rad]. Ako Gospodin grad ne čuva, uzalud stražar bdi [čuvanje]” (Ps 127,1).
Problemi povezani s radom
Pojava različitih oblika rada i radnih zanimanja u znaku je napetosti. Nakon što je istjeran iz edenskoga vrta, čovjekova zadaća je ostala ista, tj. da obrađuje zemlju (Post 3,23). Prvi sin Adama i Eve, Kajin, predstavljen je kao „radnik zemlje”, za razliku od brata mu Abela koji bijaše „pastir stada” (Post 4,2).
Razlike u radnom zanimanju povezane su s razlikama u načinu života, u kulturi, u vjerskoj praksi (Post 4,3-4) i s različitim stupnjem blagostanja (Post 4,4-5), a to neizbježno dovodi do rivalstva (4,6) i sukoba (4,8).
Sveto pismo ne kaže da postoji jedno dobro zvanje (ono pastira) i jedno zlo (ono zemljoradnika), nego da je potrebno činiti dobro u onom zvanju koje se obavlja (Post 4,7), bez povrjeđivanja prava onih koji imaju drukčije zanimanje.
Zloporaba rada na široj društvenoj razini prikazana je na početku Knjige Izlaska gdje faraon, vladar Egipta, podjarmljuje tuđinsko stanovništvo, uspostavlja ugnjetavački sustav utemeljen na teškim uvjetima rada podređenih, izloženih sve napornijim (Izl 1,13-14; 5,10) i nesnosnijim kulucima (Izl 5,14).
Biblijska predaja učinila je sliku tih radnih uvjeta amblemom ropstva od kojega je Gospodin oslobodio svoj narod. I taj događaj Božjega izbavljenja naroda postao je temelj zakonodavstva koje se odnosi na ljudski rad.
Propisi o radu
Zakon koji je Gospodin dao oslobođenom narodu regulira sva područja života, a među ovima je i radno djelovanje. Dokument Biblijske komisije detaljno opisuje četiri skupine propisa koji govore o radu: (1) subotnja zapovijed, (2) zakoni koji štite zaposlenike, (3) propisi o javnim službama i (4) „služenje” Bogu. Zbog zadane ograničenosti opsega ovoga članka ovdje donosimo prikaz samo subotnje zapovijedi.
Subotnja zapovijed
Subotnja je zapovijed smještena u srce Dekaloga. To je najrazrađenija od svih zapovijedi Dekaloga što je znak njezine posebne važnosti za vjeru Božjega naroda.
Ta zapovijed se odnosi na svaku vrstu čovjekova rada. Bog ga nalaže u trajanju od šest dana, osuđujući dakle implicitno nerad, dok ga zabranjuje u sedmi dan. Subotnja zapovijed stoga poprima funkciju granice i postaje znak (Izl 31,13.17; Ez 20,12) posvećenja vremena i znak povezanosti s Bogom (Izl 20,10; Pnz 5,14), s Božjim djelom stvaranja i otkupljenja.
Subotnja zapovijed – prema Knjizi Izlaska – nalaže oponašanje Stvoritelja u onomu što je on učinio u početku kada je u šest dana postavio temelje cijelom svijetu (Izl 20,11a), a sedmoga dana je počinuo (Izl 20,11b). Čovjek u svome svakodnevnom, šestodnevnom radu nastavlja božansko djelo, a sedmoga dana, u dan subotnji prestaje obavljati svoj tjedni rad i toga sedmoga dana čovjek se približava svetomu Bogu od kojega dolazi ne samo blagoslov sedmoga dana (usp. Izl 20,11c) nego i blagoslov čovjekova svakodnevnoga, tjednoga rada.
Drukčije i komplementarno obrazloženje subotnje zapovijedi nalazi se u Knjizi Ponovljenog zakona, koja podsjeća na ključni događaj iz povijesti spasenja kada je Gospodin izbavio svoj narod iz egipatskoga ropstva (Pnz 5,15). Dan subotnji je, dakle, obdržavan (Pnz 5,12) kada je življen kao dan slobode u odnosu na svaki oblik podjarmljivanja. U taj dan pater familias oponaša Gospodina kada oslobađa od rada sve one koji su u domaćinstvu podložni njegovoj vlasti: od sina do sluge, od došljaka nadničara do domaćih životinja (Pnz 5,14). Sloboda koju je Gospodin darovao svome narodu, izbavivši ga iz egipatskoga ropstva, biva u dan subotnji stavljena u zaštitu podređenih.
Isus i subotnja zapovijed
Isus je činio ozdravljenja upravo na dan subotnji (Mk 3,4; Lk 6,9) i tako je ostvarivao izvorni smisao i puno značenje toga posvećenog i blagoslovljenog dana jer je oslobađao one koje je držala u ropstvu moć još snažnija od one faraonove. Isus je jasno dao na znanje da „je subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote” (Mk 2,27) i nadasve da je On gospodar subote (2,28).
Kristovi se učenici prvoga dana u tjednu spominju jedincatoga događaja spasenja ostvarenoga u Isusovu uskrsnuću. Za kršćane je stoga prvi dan u tjednu (nedjelja) posvećeni i blagoslovljeni Dan Gospodnji. Nedjelja ima i proročku dimenziju jer ustvrđuje ne samo apsolutni primat Boga nego također dostojanstvo čovjeka. Kršćanski Dan Gospodnji kao dan slobode i solidarnosti simbolička je anticipacija „novoga neba i nove zemlje” (usp. Otk 1,10; 21,1).
Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!
