Za utvrđivanje identiteta Posavine, stručnjaci su se do jučer sporili oko njezinih pravih granica: je li ona između nekadašnjih rimskih pokrajina Panonije i Dalmacije ili je to onih sedam-osam općina od Bosanskog Broda do Brčkog. Danas je problem sasvim drugačiji: danas Posavine nema. Neki ga, međutim, doživljavaju kao psihološki problem, i našu će ocjenu smatrati pretjerivanjem. Pokazat će na prostor koji prekriva zemlja, ova plodna zemlja, a po njoj hrastove šume i krivudave rijeke s rakitama. Popipat će draga mjesta na panorami: Brod, Skakava, Plehan, Tramošnica, Orašje… sve je na svom mjestu, Posavina je tu.
Možda je to teško je prihvatiti, ali Posavine ipak – nema. Njezine slike su toliko dio nas da traju i kad iščezne ono na što se odnose. Ljude boli ruka koju su izgubili prije dvadeset godina. Takva je bolest. Tako i Posavina; ne možemo zamisliti svijet bez nje, kao što ne možemo zamisliti grad bez ulica. U školama smo učili o Posavini, Semberiji i Lijevče polju kao području koje nas hrani i prema kojemu imamo odavno stečeno poštovanje, podsjetio me prijatelj neki dan. Smatrali su je žitnicom Bosne i Hercegovine u vrijeme kad je bijeli kruh bio velika vrijednost. Zemlja, hrastove dubrave, rijeke: svaki od tih pojmova toliko je bogat sadržajima, vrijedan i štovan, svaki sabire civilizacijske raspone od više tisuća godina, svaki je važna duhovna kost našeg skeleta. Nije to lako izbiti iz glave ni jednom moralnom čovjeku. Posavine nema u onom cjelovitom smislu krajolika s privrednim, kulturnim i političkim životom kakav postoji svagdje drugdje, npr. u Lašvi, oko Mure, Tise ili rijeke Po.
Geografska logika
Ni bosansko-hercegovački prostor nije moguće zamisliti bez Posavine. Ona je jedan od dva pola njegove geografske dvojnosti. Ona je panonski pol, a drug je mediteranski. Okuplja ih i pomiruje srednjobosansko gorje. Razvedeni planinski hrbat koji dijeli klime, morske slivove i narodne temperamente. Oni zajedno drže Bosnu i Hercegovinu prostorno logičnom i uravnoteženom zemljom. A ona je logično i nastala. Te je prostore tisućama godina integriralo sezonsko stočarstvo. Ono je određivalo opseg prostora, njegovu funkciju i ritam života. Zime su stočari provodili u nizinama, Mediteranu i Panoniji, a ljeta na planinama, koje su davale pašu, hranu i svježinu. Zbog te stalne migracije, dugo nije bilo potrebe ni mogućnosti za veća i stabilnija naselja; te građevine nedostaju u posavskom krajoliku (V. Rogić, 1982).
Taj je prostor oblikovao povijesni razvoj događaja. Ostaci prapovijesnih kultura svjedoče da je Posavina imala visoku vrijednost od najstarijih svojih poznatih naseljavanja (Brončano doba – Vignjište kraj Modriče, Mahala kraj Orašja, itd). U antici je pripadala južnom dijelu rimske Panonije, a od doseljavanja Hrvata bila je dio njihova etničkog prostora. Od kralja Tvrtka I. Kotromanića (1353-1391) u sastavu je Bosne, a 1536. potpada pod tursku upravu. Od početka 18. st. ona je granično područje i sve više jača ta njezina funkcija. Većinski katolici su smatrani lojalnim papi, pa se zbog državne sigurnosti granični prostor učvršćuje doseljavanjem pravoslavnih i muslimana.
Plodnu Panoniju obilježavaju agrarni viškovi i civilizacijski napredak, ali njezin bosanski dio, Posavina, zaostaje. U Osmanskoj carevini glavnu riječ u razvoju imali su kriteriji u središnjem mjestu najvišeg reda (Istanbul), zbog čega je ona ostala izolirana od važnih središta novčane privrede, a gradovi nisu bili u stanju uspostaviti «građansko društvo» (Stojanović, 1998). Zbog pojačanog prometa tijekom 18. stoljeća razvijaju se slavonski gradovi, što u skromnijoj mjeri u Posavini utječe na Gradišku, Šamac, Brčko, Bijeljinu… Oni postaju žarištima vanjskotrgovačkog prometa, ali zbog skromnog agrara, izvoz ostaje nizak, a mreža naselja i dalje zadržava stare upravne, političke i ekonomske funkcije (V. Rogić, 1982). To što je 1823. u Tolisi podignuta prva osnovna škola u BiH oslikava stanovit napredak, ali na snažniji razvoj sačekat će dolazak Austrije. Ona gradi pruge, razvija industriju, školstvo, zdravstvo, itd. Novi zamah nastaje nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, dirigirana privreda i loš politički položaj poljoprivrednika mnoge su otjerale iz zavičaja na rad u inozemstvo. U sedam općina (Derventa, Bosanski Brod, Odžak, Modriča, Bosanski Šamac, Brčko, Orašje) naseljavalo ju je 1991. godine ukupno 260.793 stanovnika, od čega Hrvata 131.542 ili 51 posto, Muslimana (danas Bošnjaka) 32.796 ili 12 posto, Srba 77.723 ili 29 posto, a ostalih 18.726 ili 7 posto.
Agresiju na BiH Posavljaci prikazuju kao jedno od najtragičnijih razdoblja povijesti svog zavičaja. U nikad posve razjašnjenim okolnostima Posavina je prešla u ruke agresora. Ako se to i dogodilo po zakonitostima bojišta, protiv čega je izneseno niz dokaza, kasnija ratna zbivanja, a pogotovo poslijeratni odnos prema Posavini, nemilo nagrizaju smisao hrvatske nacionalne zajednice. Oko Posavine danas najviše brinu svećenici, kulturna i zavičajna društva, tu i tamo koji poslovni čovjek, a ne brinu oni koji su izabrani upravo zbog ovakvih pitanja, državne organizacije. Hrvatske politike iz Zagreba, Sarajeva i Mostara sjete se pomusti patriotizam Posavljaka uz pojedine izbore. Tko se sjeća velikih naslova kako će neki Jelavić pokriti sto krovova? I kako je sve to prošlo.
Pustinja, crkotina
Osim nekoliko gradova, Posavina je danas pustinja koja donekle pulsira vikendom. Ljudi koji su morali napustiti zavičaj odaju tešku nemoć: nemaju se na koga osloniti, ne postoji kolektivna slika budućnosti Posavine. I ono malo što im je namijenjeno, imaju dojam, proždire korupcija. Njive su prorasle šumom. Za njihovo vraćanje u oranice prijatelj bi trebao uložiti 20-30 tisuća eura. To nije moguće. Neke poslovne zajednice, koje su oformljene da spase hrvatski interes, čini se mom prijatelju, služe nekolicini moćnih ljudi. Traži se veliki razvojni projekt, koji bi otvorio perspektive. Ali za njega treba snažna politička volja, stvaranje prijateljske atmosfere, velika sredstva i puno oslonaca na terenu.
Raskomadana Posavina nema izgleda na oživljavanje. Ona je cijelu svoju povijest razvijala kao cjelina i ne može se ni razumjeti ni oživjeti nego samo kao cjelina. Naprosto, to je pravi školski primjer kako se prostorna logika složila s geografskim i povijesnim koordinatama. I o kojima ovisi njezina budućnost. Posavina je danas crkotina! Ona nije psihološki problem, nego duboka i strašna nesreća krajolika. Zato svako moje sjećanje na Posavinu blokira panorama s Gradačca, koja podsjeća na novogodišnju čestitku. Bjelina, međutim, nije od snijega, nego od rascvalih šljiva, a vrijeme na čestitci nije novogodišnje nego sama Cvjetnica godine 1994. I Nova godina i Cvjetnica nose simboliku praga u novi život, ali Posavina nije izišla iz korizme niti u ovakvoj formi ima realnih izgleda da joj se desi Uskrs.
Za sad se ne vidi neki izlaz, ali to ne znači da ga neće biti. Treba ga poticati, zazivati sreću, jačati dobre strane, njegovati generacije koje će jednog dana razumjeti veličinu potištene tradicije te joj tražiti perspektivu u modernom i demokratskom ozračju. A i Hrvatskoj će zbog Posavine biti mrlja na savjesti sve dok prema njoj ne pokaže ono što treba pokazati jedna zajednica kojoj je solidarnost njezinih najslabijih dijelova glavni razlog opstanka.
