Oko sebe gledam bajku. Ova je stvarna. Donijelo ju je proljeće i nesebično je poklonilo svima, zatim je ljeto objeručke prigrli. Gledam mladu proljetnu šumu kako se pokorava i ljetu, cvjetne livade odolijevaju, slušam zujanje, leptiri lete, ptice cvrkuću… Vjetar se poigra i cvijet oplodi. U meni buja radost i neki poletan zanos. Da pitam tko je zaslužan za ovu ljepotu? Ne, ne ću, to je valjda svima znano. Ili se možda varam? Oči, misli, uši, usne, sve mi se zaljubilo u proljetnu svjetlost koja se neprimjetno prepusti ljetu i slavi svečanost postojanja i trajanja. Radost mi zarobi biće. Dobro jutro radosti, velim.
Svemogući je sve lijepo posložio, toliko lijepo da nema mjesta prijeziru i mržnji. Kakav blaženi sklad. Zamolim Boga da ovu ljepotu i sklad zadrži što duže. Ptičica točno zna na koji grm će sviti gnijezdo. No, kukavica jaje položi u tuđe. Pčela uvijek znade na koji mirisni cvijet će sletjeti, cvijet zna kada će procvjetati i koju boju će imati. Bistri potočići ulijevaju se u rijeke, a one žure od izvora prema ušću. Sunce se nenametljivo miče od istoka prema zapadu. Čvrsto stojim na zemlji koja se „vrti”, divim se ljepoti prirode, a onda pogled šaljem prema Nebu, kao da mu kazujem kako je ovdje sve lijepo, ali postoji i ono nevidljivo oku, pa moja pjesnička duša traži malo mjesta i u nebeskom vrtu.
Sjetim se da i korov raste na zemlji. Nema ga puno, ali pomislim što bi se dogodilo da se korov razmaše i malo-pomalo uguši ovu ljepotu. No, Svemogući je stvorio i korov koji zna biti agresivan, ali ne toliko da pokori proljetnu bajku. Opstati ili nestati? Otkud mi sada ovakvo pitanje kada znam da će ova bajka opstati. Čovjek je dio svega spomenutog. Nažalost, međuljudski odnosi znaju biti zamršeni i u čudnim igrama svjetla i tame pokvariti radost.
Doći će i jesen. Raskoš proljeća i vrelina ljeta će nestati, a priroda će zaspati, odmoriti se da bi na proljeće iznova oživjela i ponudila bajku. Zima donese dozu tuge i sjete, ali i radosti, te i ona kao ptica selica odleti, nestane da bi proljeću ustupila mjesto. Na zemlji je ono materijalno, prolazno; radosti i tuge, smijeh i plač… i proljeće, i vjetar, i čovjek… A rađanje i buđenje života, to je put ka trajanju u beskonačnosti.
Živimo tu gdje živimo. Lijepa Zemlja, raznolik i privlačan komad podneblja. Čudno je, pored sve te ljepote, da nam djeca odlaze kako bi drugdje našla plodno tlo, bolji život i skladnije odnose. U većini slučajeva ne odlaze svojom voljom, ali ipak ponesu miris doma, koji ih prati i hrani nadom da će se uskoro vratiti. Životna plovidba se nastavlja i kada se usidriš u tuđe, nepoznate luke. Pitam se jesam li i koliko doprinijela takvom stanju? Ognjišta se gase, to je vidljivo. Praznina se uvlači u prostore gdje je nekada lepršala radost života. Zašto? Zar moj hrvatski narod uz ostale ne smije uživati ljepotu ovog podneblja, demokracije, takozvane demokracije, koja nemilosrdno isisava život i ljude ovog podneblja? Ta tobožnja pravda varljiva lica, prometnula se u pijanu grešnicu koja mjeri dvostrukim mjerilima. E, moj iscrpljeni narode, ostani svoj na svome u ovoj neprivlačnoj zbrci! Koliko još kušnji svladati nam treba? Teško pitanje. Izdržimo! Hoćemo li? Hoćemo i trebamo.
Ja svakako želim reći: Dobro došla, radosti. Dobro jutro susjedi, dobro jutro sela i gradovi, dobro jutro proljeće, cvjetovi mirisni i cvrkutave ptice. Dobro jutro visoka planino, ravnico, brza rijeko, kamenu tvrdi, dječja iskrenosti, ljudska dobronamjernosti… Dobro jutro budućnosti, radosti i svima koje nisam spomenula a možda sam trebala. O radosti, ne napuštaj nas, prožmi naša bića. Bože, znam, mogli smo i bolje. Ipak, neka bude volja Tvoja. Daj nam mudrosti i hrabrosti da uvažavamo jedni druge, da radost udišemo kao zrak, molim Te.
No, radosti nema bez slobode, slobode izbora, a slobodu ne bi trebalo mjeriti dvostrukim mjerilima. Ponekad je dovoljno samo ispružiti ruke, imati iskren osmjeh na licu i dobru volju, i tako dozvati radost, te je hraniti dobrim namjerama i znati zadržati je. Vrijeme je dragocjeno, a svaki pojedinac pozvan je napajati svijet dobrotom i doprinijeti širenju radosti. Moguće, zar ne?
