Početna stranica » Radosni završetak

Radosni završetak

147 pregleda

Snijeg u prosincu. Hoćeš-nećeš mora se sporije hodati i češće zastati, što je malo neugodno, ali zapravo sve smiruje. A smirenost i usporenost kretnji odmah donosi vrijeme za promišljanje.

Barem malo vremena za kratki osvrt na prošlo, neku vrstu bilance, za plan za budućnost, za novogodišnju želju, za molitvu pa i za meditaciju.

U adventsko vrijeme, svima je zajednički osjećaj približavanja još jednom završetku godine. Običaji čine to iščekivanje radosnim. Ovaj završetak zapravo znači novi početak, novu priliku za sve, novu nadu. Baš kako se radujemo rođenju djeteta. Tuđega djeteta, našega djeteta, sebe-djeteta. Iako se čini nečim običnim i uobičajenim, velika je to životna godišnja majstorija na putovanju u potrazi za smislom života jer su baš svi u stanju radosnoga iščekivanja. Netko čeka nekoga, netko nešto, uzbuđenje ili smirenje. Kao kada se promatra zalazak sunca. Svi imaju to iskustvo, koje je lako prizvati u sjećanje u trenutku smirenosti i pogledati ga ponovno svojim unutrašnjim očima.

Toliko je svjetlosti

Zalasci sunca su predivni prizori, koje ovaj svijet svakodnevno nudi, samo treba u njima uživati i ništa više. Događaj je to prepun zlatnih toplih boja svjetlosti koje se doslovno mogu udahnuti. Posebno je lijepo uz veliku mirnu vodu, na primjer uz neko jezero. Veliku vodu glatku kao staklo. Vodu mirnu kao ulje. Veliku mirnu vodu koja seže do obzora, na kojem polako zalazi sunce.

Lijepo je sjesti na udobnu klupicu ispred jezera, udobno se smjestiti i samo promatrati zalazak sunca. Zlatnoga, toploga sunca. Dok se tako gleda, može se osjetiti kako te tople, zlatne zrake obasjavaju tijelo, grijući ga ugodnom toplinom zlatne svjetlosti. Dobro je protegnuti se i potpuno opustiti ruke, noge, udobno smjestiti leđa, vrat. Toliko je svjetlosti da i kada se zatvore oči, ona se još osjeća na kapcima, na licu, izaziva toplinu na prsima, na trbuhu. A kada se duboko, duboko udahne tu zlatnu svjetlost, možemo osjetiti kako ona ulazi kroz nos u dušnik, prolazi kroz dušnice i ide u pluća do najmanjih alveolica, a otuda se širi kroz krv po cijelom tijelu. S drugim udahom toliko je svjetlosti da se osjeti kako svjetlost sada izlazi kroz svaku poru, na sve strane i svijetliti tako poput bića svjetlosti.

Te lijepe unutrašnje slike izazivaju ugodan, smirujući, svijetao, topao i radostan osjećaj

Na tu klupicu se može u društvo dovesti i onu osobu koja se voli najviše, baš najviše na svijetu. Može joj se reći neka udobno sjedne pored i uživa u društvu na zalasku sunca. U tom dobrom društvu je prelijepo i smireno. Ponovnim udahom može se poslati svjetlost na sve strane i sva ljubav koja se posjeduje toj osobi. Koju se voli najviše na cijelom svijetu. Može je se obuhvatiti tom ljubavlju i svjetlošću.

Promatrač zalaska

Kad se bolje pogleda, ta voljena osoba zapravo je dijete, u dobi od oko pet godina, veselo dijete, koje maše nožicama i gleda velikim veselim dječjim očima. Kad se bolje pogleda, prepoznaje se to dijete. To je zapravo promatrač zalaska u dobi od oko pet godina. To malo – Ja ta je osoba koju se voli najviše, baš najviše na svijetu. Jer doista, svi trebaju voljeti baš sebe najviše na svijetu. Može se zagrliti toga malog sebe, čvrsto, a nježno, s puno ljubavi. Može ga se staviti sebi u krilo i čvrsto ga zagrliti. Može mu se reći: „Ti mali Ja, volim te, baš tebe, sebe, najviše na svijetu, više od ikoga. Nisi zaboravljen. Čuvat ću te, voljeti, paziti, igrati se s tobom. Nitko ti nikada neće smjeti ni moći nauditi jer te čuvam ja ovako odrastao i snažan.” Može se tako čvrsto zagrliti da se u zagrljaju sve te svjetlosti koja kupa, stopi ja sa sobom djetetom, zauvijek, na sigurnom. Ne zaboravljen. Tada se može radosno i mirno dalje promatrati zalazak sunca, iznad velike mirne sjajne vode, glatke kao staklo, mirne kao ulje. Sve dok sunce ne zađe na obzoru.

Te lijepe unutrašnje slike izazivaju ugodan, smirujući, svijetao, topao i radostan osjećaj.

Svatko nosi u sebi bezbroj prekrasnih unutrašnjih slika.

Zapravo, životni je zadatak skupiti ih što više. One su zapravo sve što imamo.

Trebaju biti lijepe, tople, svijetle, izazivati zvonku radost i osmijeh.

I to je jedan od načina pronalaženja smisla života. Pronaći ponovno sebe-dijete, u sebi, u svom unutrašnjem svijetu. Sjetiti se sebe i svega dobroga, prelijepoga, nevinoga i krhkoga u sebi, što treba čuvati odraslom snagom kako bi mu bilo toplo, suho i svijetlo da se može veselo igrati. To je smisao Djeteta. Ono nas podsjeti da smo bili i da jesmo djeca, koja su djelomično odrasla i sada su sama sebi bolje ili gore majke, očevi.

U razgovoru, u dijalogu s Djetetom nalazimo tijek smisla svega. Dijete je točno to što jest. Odrasli pokušavaju biti kakvi misle da bi trebali biti. To jest, biti barem najbliže što mogu toj umišljenoj slici. Prihvatiti sebe takvoga kakvi smo doista donosi spokoj. Voljeti sebe, čuvati sebe, biti radostan zbog sebe i nezaboravljenoga djeteta u sebi, pretpostavka je za prepoznati dijete i u drugima i biti pažljiv prema njima. Jer svi su djeca, ranjiva, zaigrana, preplašena. Smisao je u radosti koja se stvara u igri s drugom djecom. Zato Marka treba ponekad podsjećati kako je nosio svoje autiće u jaslice pod bor Bebi – Isusu. I kako je „krao” ukrasne šećerne bombone s bora i ponovno ih umotavao da se ne primijeti.

Prisjećanje na dijete u sebi pomaže i ozdravljenju života od štetnih navika. Na primjer, ne izaže ga se duhanskom dimu, lošoj brzoj hrani, iscrpljivanju radom, kasnom lijeganju, preranom ustajanju. Pazi se kakav mu se ručak kuha, kakav grad gradi. Ulice za djecu su prilagođene, daleko od opasnih automobila, buke, s puno cvijeća, zelenila i različitih igrališta i igraonica. Grad koji će trajati i kad dijete odraste. U kojem nitko nije usamljen, a svaki početak i završetak je radostan.