Glazba je umjetnost koja ne izražava sve ono što se misli da ona izražava. Zapravo, glazba je po definiciji umjetnosti ekspresija, ali čega? Ona nikada ne može izražavati jedno osjećanje, ili jedan stav, pogotovo ne neko psihološko stanje ili prirodni fenomen. Izraz nikada nije bio imanentno svojstvo glazbe. Njezin razlog postojanja ni na koji način nije uvjetovan izrazom. Nije glazba radi ekspresije. Ukoliko, kao što je to skoro uvijek slučaj, izgleda da glazba nešto izražava, to je samo iluzija. Čovjek je, zbog nesavršenosti svoje prirode, prisiljen na prolaznost i na vremenske kategorije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, i nikad do kraja realno ne ostvaruje svoju sadašnjost. Glazba je umijeće u kojem čovjek pokušava posadašnjiti stvarnost ili ostvariti sadašnjost. Nije potrebno analizirati evolucijske tendencije cjelokupne glazbene situacije i odatle praviti refleksiju glazbe. Jer, refleksijom nekog evolucijskog oblika ostvarujemo samo refleksiju refleksije, a duhu, ili onom neopisivom u čovjeku, ne ostavljamo prostor. Ako je glazba izraz nečega, onda je ona izraz onoga do kraja neizrecivog. Potrebno je slijediti svoj nutarnji glazbeni poziv i ići za njim tamo gdje nas vodi. Ova unutarnja pobuna protiv ekspresije i želja za nedefinirano novim i za raskidom sa starim obilježila je i kompozitora Richarda Wagnera. Wagner se prepustio ne samo svom glazbenom „prohtjevu“, nego i prohtjevu shvaćanja vlastitog života.
Od glazbe do drame
Richard (Wilhelm) Wagnernjemački je kompozitor, dramatičar, pjesnik, pisac, pozorišni režiser. Rođen je u Leipzigu 1813. godine. Carl Friedrich, Richardov otac bio je policijski činovnik, strastveni glumac, diletant koji je strast za pozorištem prenio i na svoju djecu. Umro je dok je Richard bio dijete od tek nekoliko mjeseci. Ne može se točno reći je li Richardu otac genom prenio strast za pozorištem, jer postoje nagađanja da mu Carl i nije bio otac. Naime, Richard je bio poprilično pod utjecajem svoga očuha Ludwiga Geyera koji je bio glumac, komediograf, pjesnik i slikar. Smatralo se da mu je Geyer pravi otac jer se njegova majka s njim često nalazila i za života Richardova „pravog oca“. Kao srednjoškolac zanimao se za pozorište, a na poseban način ga je privlačio Shakespeare. Volio je, međutim, i mitološke teme. Prvu glazbenu naobrazbu stekao je učeći violinu kod R. Sippa i klavir kod orguljaša G. Müllera. Harmoniju i kontrapunkt je učio kod Christiana Theodora Weinliga, kantora crkve sv. Tome u Dresdenu. Tamo se preselila i Wagnerova cijela obitelj 1814. godine. Par godina nakon smrti očuha, čije je prezime Geyer Richard nosio sve do 1828. godine obitelj mu seli u Prag. Richard ostaje u Dresdenu. Sa 16 godina po prvi put sluša Beethovenovu operu „Fidelio“ i odlučuje se za glazbu kao životni poziv. Bio je izrazito sposoban na početku svoje glazbene formacije. Ali Wagner se prije pokazao kao dramatičar nego glazbenik, a to će presudno utjecati na reformu opere. Prošao je Europom, od Dresdena (1842-1849) do Züricha (1849-1858), od Venecije do Tribschena (1866-1871) i Bayreutha (1872-1881). Umro je u Veneciji 1883.
Prošlo je sto trideset godina otkako je ovaj slavni kompozitor bio na umjetničkoj sceni. Umjetnička scena bilježi Wagnera kao središnju pojavu u razvoju europske opere iz druge polovice 19. stoljeća. Pripada kompozitorima zrelog romantizma i to mjesto dijeli zajedno s Berliozom i Lisztom, ali se na poseban način izdvaja kao veliki reformator opere 19. stoljeća. Za razliku od ostalih reformatora kojih je također bilo u povijesti glazbene umjetnosti, on probleme reforme najprije razrađuje teoretski, na poseban način u svojoj knjizi „Opera i drama“. Nakon teoretske razrade počinje stvarati na temelju novih reformiranih ideja.
Wagner – impresija nacističke politike
Napuštajući Feuerbachovu idealističku filozofiju Wagner objeručke prihvaća Schopenhauerovu pesimističku da bi potkraj života završio u parsifalskoj religioznoj mistici. Zanimljivost je da je Wagner prijateljevao s Nietzscheom sve do izvođenja „Parsifala“. Nakon izvođenja ovoga djela postali su oštri protivnici jedan drugome, ali se ne može zanijekati da se utjecaj Nietzschea osjeća i u „Parsifalu“. Naglašena plemenitost i cinizam, erotičnost i asketska povučenost u njemu se podjednako izmjenjuju.
Wagner je čovjek koji svoj vijek provodi kao fanatik vlastitih ideja koje širi perom, notom, glazbom i riječju. Jedna pikanterija koja se veže uz Wagnerovo ime nezaobilazna je. Naime, Adolf Hitler bio je obožavatelj Wagnerove glazbe. Razlozi zato su mnogi, a jedan sigurno leži u činjenici da Wagner u svojim djelima obrađuje njemačke mitove, a Hitler u njegovom sadržajnom izričaju vidi utjelovljenje svoje vizije njemačke nacije. Adolf je prihvaćao ono što mu se slušno sviđalo za svoju propagandu, a križao i izbacivao one dijelove u kojima nije mogao pronaći utjelovljenje i opravdanje svojih ideja. Wagner i Hitler, dvije kontroverzne osobe svoga doba, nalaze se na istoj liniji. Wagner u umjetničkom svijetu, a Hitler u političkom.
Nije, međutim, isključeno da u toj umjetničko-političkoj „ljubavi“ postoji i stvarni razlog njezinoga postojanja, jer među Wagnerovim spisima postoji i onih koji vrlo otvoreno pokazuju što je Hitler kod Wagneru cijenio. Wagner nije podnosio Židove, a uz Židove na poseban način katolike i Francuze. Ni danas još nije prestala rasprava o tome koliko su Wagnerova stajališta doprinijela razvoju nacističke misli. Koliko je daleko Wagner otišao sa svojim kontroverznim idejama može se vidjeti iz brošure koju je objavio u kolovozu 1850. godine pod naslovom Das Judentum in der Musik – Židovstvo u glazbi. Naime Wagner je u časopisu za glazbu Neue Zeitschrift für Musik, u kojem su različiti autori dijelili svoje tekstove i razmišljanja o glazbi, pročitao između ostalog izraz „hebrejski ukus za umjetnost“. Na ovaj izraz Wagner se toliko „iskalio“ da je napisao čitav niz osuda židovskog naroda, politike, a tek umjetnosti. Autor Martin Gregor Dellin u knjizi Richard Wagner, Sein Leben, sein Werk, sein Jahrhundert navodi: ta mržnja je iz Wagnera “izašla kao kad otrov izađe iz ljudskog bolesnog dijela tijela“.
Wagner pada u najekstremnija raspoloženja. U njemu se događa neprestana smjena godišnjih doba. Autor Dellin piše da je to prividna revolucionarna radikalnost koja mu muti pogled. Nekad liberalan, sada ekstremno konzervativan, nekad protiv definicije, sada definira kako želi, nekad protiv ekspresije, sada jasno izriče mržnju i postaje impresijom zla 20. stoljeća. Wagner izdaje liberalizam koji je htio živjeti i on mu sada postaje samo apstraktni princip. Njegova rečenica više ne poznaje logiku, sam sebe pobija i poništava. Liberalni duh piše ovakve riječi: „ne trebaju se Židovi emancipirati, mi se trebamo emancipirati od Židova, jer oni su tako ogavni“.
Franzu Lisztu 1851. godine piše ovako: “Dugo sam godina već bijesan na židovsku privredu i taj bijes dio je moje naravi, ona ne može bez njega kao što ni krv ne može bez žuči. Povod tome bila su mi njihova prokleta djela i morao sam eksplodirati. Njihova su se djela tako proširila i zadaju strah svijetu. Moralo je tako biti, zato sam i napisao to da ja njima jednom napokon utjeram strah“. Nadalje Wagner piše kako Židovi vladaju svijetom i kako će još dugo vladati dokle god novac bude vladao svijetom, a novac je onaj koji uništava rad i djelovanje. Prema njegovom mišljenju Židov nije sposoban ništa izreći na europskom jeziku.
Nakon svih optužbi koje upućuje Židovima Wagner sada ide u drugu krajnost. Govori o Židovima kao nesposobnima za glazbu i njezin izričaj, naziva ih „kvariteljima glazbene misli“, a onda nastavlja kako nisu Židovi pokvarili glazbu nego je pokvarena glazba dozvolila Židovima da se u njoj raskalaše. Koji apsurd! Wagner, čovjek koji nemirno evoluira, postaje genij apsurda. On smatra kako su Židovi neprijatelji koje se ne može mrziti jer oni za njega ne postoje. A ono što ne postoji to se ne može mrziti. Tu prestaje logika realnosti.
„Ahasverska“ mržnja
Richard je fundamentalni mrzitelj ljudskoga roda. Onoga koga je mrzio njega je nemilosrdno satirao. Često je spominjao kako treba istjerati ono što se „samovoljnom ogavnošću Židova“ nastanilo u umjetnosti. Česta i nemirna olujna raspoloženja, koja se izmjenjuju kod Wagnera, napadala su i one ljude koje je volio. Za Heinricha Heinea, koga je izrazito cijenio, rekao je: “On je židovska savjest kao što je židovstvo zla savjest naše moderne civilizacije“.
S Ludwigom Börneom, koji je bio jedan od začetnika moderne literarne kritike, Wagner je bio zadovoljan. Börne je kritizirao i prozivao sve ono što nije moralno samo na humoristički način. Wagner staje na stranu Börnea, ali zašto? Iako je Židov, Wagner kaže, “Börne je znao da postati čovjekom zajednice znači prestati biti Židov. Neka nam to bude pouka pa koštalo nas i znoja i bijede i straha i muke i bola…“ Wagner svoj spis protiv Židova završava riječima: “Dobro zapamtite, samo jedno vas može spasiti i otkupiti od prokletstva koje vam leži na plećima, a to je Ahasverovo otkupljenje – propast“. Ahasver je bio lik iz kršćanskih legendi iz 13. stoljeća, koji se navodno Isusu podrugivao, dok je Isus bio na križnom putu. Isus ga je, prema legendi, prokleo i učinio besmrtnim na taj način da luta po zemlji i nikada ne nađe mir i spokoj – „vječno lutajući Židov“. Wagner uzima ovu sliku za Židove koji su po njegovom mišljenju osuđeni da lutaju po zemlji tražeći mir koji im uvijek izmiče.
Genij apsurda je bio čisti antisemit. No, treba priznati da antisemitizam nije bio ono što je i danas. Tada nije bilo još onoga što se kasnije dogodilo Židovima, te se ne mogu ni Wagnerove izjave uzimati same za sebe. U ono vrijeme mnogi su pisali protiv Židova. Između ostalih i Karl Marx. U članku „O židovskom pitanju“ 1843. godine Marx piše sljedeće: „Koji je zemaljski židovski smisao? Praktična potreba, odnosno vlastita korist. A koji je svjetski židovski kult? To je novac. Židovski Bog se posvjetovnjačio, on je postao svijet za sebe. Lutanje je židovski Bog“. Iz ovog Marxovog kratkog citata vidi se da i za njega nema emancipacije Židova te da su oni kao takvi nešto posebno. Marx kaže kako postoji emancipacija ljudskog roda od kapitalizma, odnosno od vremena kada novac vlada svijetom i zato i on s Wagnerom dijeli misao kako se od Židova treba osloboditi.
Genij i Bayreutsko pozorište
Svaki čovjek, bio on umjetnik ili ne, doživi vrijeme kada njegova nit života dosegne kulminaciju. Može li se govoriti o vremenu kada Wagner doseže kulminaciju? Teško, Richard kao da izmiče antropološkim kategorijama, on se uzdiže u sfere kozmičkog i njegov cjelokupni život se može obilježiti kao olujno doba. Zanimljiva ličnost, njegov karakter, zapravo njegova cjelovita osobnost koju nosi i pronosi umjetničkim životom predstavlja jedno olujno more. On nije samo zanimljiv senzacionalistima u čijim umovima također zauzima posebno mjesto. On je zanimljiv svakom jer se u njemu burno izmjenjuje spoj dobra i zla. Kao čovjek i kao umjetnik bio je podložan nemirnom evoluiranju u kojem su protuslovlja često kršila i mijenjala liniju njegovog započetog puta. Bilo je uobičajeno da brzo pada u najekstremnija raspoloženja te se na takav način njegova velika životna snaga preobrazila u pesimističko negiranje života. Životne prilike vodile su ga kroz raskoš i bijedu, od pada do uspona, pa ponovnoga pada. No, Wagner je uvijek smogao snage da pođe dalje vođen dubokom vjerom u ispravnost svoga mišljenja i djelovanja. Kada se kaže da je bio užasno ljudsko biće time se ne hiperbolizira niti jedan jedini dio ovog izričaja. Lagao je, varao, zavodio tuđe žene, razarao obitelji i izdavao prijatelje. Bio je glazbeni genij i pervertirana ličnost svoga doba.
Genij se ovdje ne zaustavlja. Mržnja prema čovjeku ne smiruje ga, a intrigantni život ne svodi ga na okvire. U Wagneru se rađa nenadmašiva sloboda i podiže mu ego do vrhunca. Glazbeni kritičar Harold C. Schonberg jednom je zgodom napisao kako ne bi bilo pretjerano reći da je Wagnerov ego toliki da je sebe potajno smatrao bogom, a da su ga na Zemlju poslale tajanstvene sile.
Vrhunac svega je izgradnja Bayreutskog pozorišta koje je otvoreno 1876. godine, a pri otvorenju je izvedena tetralogija „Prsten Nibelunga“ pod vodstvom H. Richtera. Ovo pozorište simbolizira hram koji je Wagner izgradio sam sebi kako bi u njemu bio štovan kao Bog. Budući da je imao sljedbenike, umislio je sebi da ima i tajanstveno poslanje te na koncu gradi svoj hram. Izgradnjom pozorišta u Bayerutu obistinila se misao kritičara Schoenberga.
Kritičari Wagnerovog opusa su jednostavno oduševljeni njegovom glazbom. Tonovi njegovih djela duh preplavljuju strašću i zanosom, a srce obuzima žudnja. Slušajući Wagnera i njegova djela čovjek iskorači iz stvarnosti putem tajne nebeske uzvišenosti. Pijanist i dirigent Bruno Walter nakon slušanja opere „Tristan i Izolda“ izjavio je kako mu se život promijenio. Na jednom mjestu kaže: “Wagner je bio moj bog, a ja sam želio postati njegovim prorokom“. Walter, Schoenberg samo su neki koji su u Wagneru prepoznali želju za božanstvom ili poređenjem s najuzvišenijim. Tragajući za ženom svoga života mnoge je prevario da bi na koncu pronašao onu koja će poslije njegove smrti zasjesti na njegovo prijestolje. Istom ohološću i bezobzirnošću nastavlja se vladavina kraljevstva. Ta vladavina Wagnera traje i danas, a u Bayreutu se svake godine odigravaju tzv. „Bayreuther Festspiele“ – „Bayreutske svečane igre“ od 25. srpnja do 28. kolovoza. Ove igre zadnjih godina vežu se i uz njemačku kancelarku Angelu Dorotheu Merkel. Naime, svake godine nakon posjeta svečanih igara u Bayreutu, kancelarka njemačke države odlazi na godišnji odmor.
Richard Wagner je i danas predmet istraživanja. Ostavio je nešto što niti jedan kompozitor nije. Mnogobrojna djela koja je Wagner ostavio veličanstvena su djela koja nadmašuju dostignuća ondašnjih kompozitora. Neka budu spomenuta samo najvažnija: Orkestralna: Simfonija u C-duru, Simfonija u E-duru, Osam uvertira. Od klavirskih djela: Tri sonate u B-duru, A-duru i Es-duru, Fantazija u fis-molu. Dramska djela: Lohengrin napisan 1848, Die Meistersinger von Nürnberg, Parsifal, Der Ring des Nibelungen (Nibelunški prsten), Das Rheingold (Rajnsko zlato), Die Walküre (Valkira), Siegfried (Zigfrid), Götterdӓmmerung (Sumrak bogova), Tannhӓuser (Tanhojzer, 1845), Tristan und Isolde (Tristan i Izolda, 1857-59), Der Fligende Hollӓnder (Holanđanin lutalica, 1841), Siegfried-Idyll (Zigfridova idila).
Svjedoci smo vremena u kojem ličnost kompozitora samo ponekad zablista sretnim sjajem univerzalnoga stvaratelja. Tom idealu se približava pojava Wagnera. Zablistao je na polju umjetnosti i obasuo ga veličanstvenim plodom. Živio je za to da iz svake situacije izađe kao pobjednik i da stekne sve u što je strast uložio.
LITERATURA:
1. ANDREIS, Josip, gl. red., „Muzička enciklopedija“, 2. dio – K-Ž, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1963; 2. ANDREIS, Josip, „Historija muzike“, 1. svezak, Drugo, prerađeno izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1966; 3. HEVELER, Kasper, „Muzički leksikon“, Treće prošireno izdanje, Budućnost, Novi Sad, 1998; 4. TURKALJ, Nenad, „Mala istorija muzike“, Naprijed, Zagreb, 1963; 5. TURKALJ, Nenad, „125 opera“, Školska knjiga, Zagreb, 1997; 6. ŠTAMBUK, Zdenko, odg, ur., „Muzička umetnost“, Interpres, Beograd, 1972; 7. ČAVLOVIĆ, Ivan, „Nauka o muzičkim oblicima“, Sarajevo, 1998. 8. GOULDING, Phil G., „Klasična glazba“, V.B.Z. Zagreb, Zagreb, 2004.