Početna stranica » Valovi sjećanja

Valovi sjećanja

396 pregleda

Stojim hrabra u svojoj slabosti i spremna danas govoriti o radosti potrebnoj da popuni mnoge razdjelnice rođenja i smrti

Sanjam prošlost – tražim budućnost – sadašnjost slabo umijem obuhvatiti pisanjem. Manjkave su moje riječi koje pokušavaju drugome priopćiti svjetove opterećene istrošenim nadanjima i ubijenim očekivanjima. U pripovijedanju ne znam ni odakle bih započela. Ne poznajem točku koja je početak isprepletenih niti moga života. Povijest, svjetska i ona osobna, samo je puka priča, pripovijest koja čeka svoje kazivače. Pripovijest koja će započeti putovanje do slušatelja i čitatelja. Kreće zatim pravi način čitanja te priče koji rađa uzbuđenjem, ushićenjem pred tajnom ispisanih života, pred zrncima sjećanja koji naiđu u trenutku. Naiđu i ostanu kao tihi sjetni pratitelji…

Razdjelnica rođenja i smrti

„Danas više nego ikada prije trebalo bi govoriti o radosti”, kao da mi reče moj stari učitelj dok sam stajala nad njegovom grobnom pločom i teška srca već nekoliko puta iščitavala ime ispisano masnim slovima i brojeve – godine rođenja i smrti, a između crtica u koju je stao život. Povela me misao u naše popodnevne seanse učenja francuskoga jezika i životnih mudrosti. Imao je običaj onako kao usput ispravljati moja pogurena leđa dok sjedim na stolici – pogurena pomalo iz navike, a malo od tugaljivosti zbog svega ‘što mi u životu ne ide’. Iako, u mladenačkom poletu sve mi je išlo od ruke, osim francuskoga. Sjećam se lekcije o obilježjima Švicarske i spomena četiriju jezika koji se na tako malom prostoru govore. Učitelj se našalio da bi mojim dolaskom došao i govornik petoga jezika – neke mješavine francuskoga, njemačkoga i talijanskoga. Srčano smo se oboje nasmijali i svaki budući dolazak na pouke započinjala sam pozdravom i napomenom da stiže govornica novoga jezika lijepe Švicarske.

Prošlo je od moga govorenja novoga jezika petnaest godina. U međuvremenu sam usavršila francuski kao materinski, vidjela svijeta, stekla nova iskustva, proživjela dio života i približila se još malo masnim slovima svoga imena trudeći se u crticu, tu razdjelnicu rođenja i smrti, utisnuti što više života. Ipak i danas često za stolom na stolici sjedim pogurenih leđa – pogurena pomalo iz navike, a malo od tugaljivosti zbog svega ‘što mi u životu ne ide’ – u zadnje vrijeme, pritisnuta i onim što svijet servira, toga je puno, čak previše. Nestao je mladenački polet, a i ovo što ispisujem možda je samo nalet neke neuhvatljive inspiracije popraćene suznim očima, daleko od radosti o kojoj mi je svakodnevno na francuskom ili našem pripovijedao učitelj. Možda je i ova melankolija stvarnosti samo odraz kišnih kapi koje se slijevaju u Nigdje-zemaljskoj pustoši koja iznova pokušava zatomiti moju snagu.

Oproštajni zagrljaj

Život mi je zadnjih mjeseci postao natkriven sjećajućom atmosferom jednoga popodneva u kojem sam krajičkom oka na televiziji vidjela djevojčicu ušuškanu u očev zagrljaj, u oproštaj iz kojega možda nema povratka. (…) Laže svatko tko kaže da preživljeni rat ne lomi srce svakoga trenutka. Laže! Bestidno laže! Kao što lažu u tvrdnjama kako postoji opravdanje za pucanj prvi, drugi, treći i tako dalje… u nedogled.

U trenutku ispisivanja ovih riječi odjednom ustajem i idem prati zube… kao da moram isprati gorčinu nečovječnosti iz usta. Rado bih je ispovraćala slušajući očevu prigušenu psovku upućenu izvještavanjima o jauku, čemeru, bijedi, pustoši… Da ih ćaća sve redom – izletjelo mu je dok je skrivajući bijes ljutito zatvarao vrata spavaće sobe žudeći sjećanje i razočarenje umiriti snom. Hoće li ikada uspjeti, ne znam. Ne znam ni koja su to sjećanja. Naslutiti mogu samo u kojim je životnim segmentima razočaran. Nije nesretan, dapače. Ipak, osjećam da osjeća težinu prikazanoga oproštaja oca i kćeri.

U mojim sjećanjima oproštaja na početku rata nije bilo. Uslijedio je tek kasnije, u jeku borbe kada je otac dobio dopuštenje da nas posjeti u izbjegličkom kampu. Dobio je nekoliko dana dopusta, a onda se vratio na prvu crtu bojišnice. Prva crta bojišnice termin je koji mi je tada, uz ostale poput rov, mitraljez, zemlja-zemlja, krmača, geleri, amputirati i druge kao sedmogodišnjakinji otkrivao novi svijet. Naivno sam mislila da je takav svijet završio, da je čovjek naučio… No, zapljusne me oproštaj u kojem je selo orilo od moga plača. Gledam očev i kćerin oproštajni zagrljaj na televiziji. Lažu! Bestidno lažu kada kažu da za njega postoji opravdanje.

Sjećanje blijedi

Mislima sam opet na grobu staroga prijatelja i učitelja. Rado bih bila sjela pored grobne ploče i dovršila vez svojih misli promatrajući najljepše nebo koje je natkrilo široko polje i osluškujući tišinu koju je prekidao samo poneki zvuk proljeća. No, nisam sjela, već sam hitrim korakom požurila za staricom koja me pratila do groblja, a kojoj je promaklo moje zastajanje. Do groblja mi je pripovijedala o brojnoj djeci koju susreće u raznim životnim tegobama, najčešće ih roditelji maltretiraju i tuku. Ona im pomaže. Nakon trećega primjera počela sam sumnjati u zbilju njezinih doživljaja. Dugo se nismo vidjele, očito predugo. Bila je to također moja učiteljica, učiteljica radosti životnih trenutaka. Tada me iznenađivala njezina očaranost mravom, muhom, travkom, oblakom, očima, osmjehom,… I sada ona ima često svoje trenutke radosti – očaranosti onime što život jest. No, demencija počinje uzimati svoj danak.

Od nje se uvijek očekivalo da pred svijetom stoji neuka žena spremna na trpljenje kako se ništa ne bi mijenjalo. A sve se mijenjalo, iz dana u dan. Samu je sebe mijenjala ili se mijenjala pod strašnim udarcima (ne)ljudskosti iz kojih je za sebe i druge izvlačila ono najbolje. Zasigurno je zato na njezinu putu prate nevina djeca – stvarna svima i ona stvarna samo njoj. Ona je ispravljala mnoga životom pogurena leđa – pripovijedanjem. Na povratku s groblja, kao da je u mojim očima naslutila tajne lutajuće duše, započela je pripovijest.

Jednoga dana mladić se obrati poznatom učitelju: „Učitelju, što da učinim kako bi ljudi o meni imali bolje mišljenje?” Učitelj mu je odgovorio smirenim glasom: „Žao mi je, mladiću, ali ne mogu ti pomoći. Moram najprije riješiti svoj problem. Možda tada nađem vremena za tebe.” Nakon kratke pauze dodao je: „Kad bi ti meni najprije pomogao, ranije bih dovršio svoje poslove i mogao bih se posvetiti tebi i tvojim poteškoćama.” „Vrlo rado ću Vam pomoći, učitelju”, odgovorio je mladić. „Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten s maloga prsta lijeve ruke, dao ga mladiću i rekao: „Idi i prodaj ovaj prsten. Tako ću otplatiti svoje dugove. Ne prodaji ga za manje od jednog zlatnika.”

Mladić je uzeo prsten i krenuo u grad gdje su ga dočekali mnogi zainteresirani kupci. Na spomen cijene svi su se redom nasmijali. Jedan potencijalni kupac mu je pojasnio kako za taj prsten ne može dobiti zlatnik. Nakon što je stotini ljudi pokušao prodati prsten, razočaran i potpuno slomljen vratio se učitelju i rekao mu: „Učitelju, žao mi je. Za prsten sam mogao dobiti dva ili tri srebrnjaka, ali nisam nikoga uspio uvjeriti u njegovu pravu vrijednost.” Učitelj je odvratio: „To što kažeš, moj mladi prijatelju, istina je. Moramo najprije i mi sami postati svjesni prave vrijednosti prstena. Otiđi zato do zlatara. Tko bi bolje od njega mogao procijeniti vrijednost prstena?! Kaži mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko bi ti za njega dao. No, koliko god da ti ponudi, ne prodaji ga. Vrati se zatim k meni.”

Ponovno je mladić bio na putu. Došavši do zlatarske radnje, predao je zlataru prsten, a on ga je pomno pregledao. Kazao je: „Mladiću, ako učitelj odmah želi prodati prsten, ne mogu mu dati više od 58 zlatnika, a ako se strpi nekoliko dana, mogu mu ponuditi do 70.” Mladić se začudio, zahvalio zlataru i brzo vratio učitelju.

„Sjedni”, pozvao ga je učitelj nakon što je poslušao njegovo iskustvo s prstenom. „TI si poput ovog prstena, jedinstven i neponovljiv. I baš kao ovom prstenu, tvoju pravu vrijednost može otkriti samo stručnjak. Zašto se onda zavaravaš da će neki tamo usputni poznanik išta znati o tome koliko vrijediš!?”

Istoga sam se dana vratila u svoju svakodnevicu. Stojim hrabra u svojoj slabosti i spremna danas govoriti o radosti potrebnoj da popuni mnoge razdjelnice rođenja i smrti.