Početna stranica » Pučke korizmene pjesme

Pučke korizmene pjesme

454 pregleda

Nabožne pjesme kao sastavni i korijeniti dio usmene baštine pojedinoga naroda, iskaz su pučke pobožnosti koja se u pravilu oslanja na zavičajnu i nacionalnu religioznost. Duboko su utkane u čovjekovo biće i njegovo povijesno trajanje, i kao fenomen najneposredniji su odraz konkretne egzistencije čovjekova života (Čubelić, 1993).

Nezaobilazne su molitve koje spominju korizmu, muku Gospodnju i plač Majke Božje. Većina ih toplo, nježno, ali i potresno prikazuje Gospu, patnicu i sudionicu svih Kristovih muka. Najčešće su pisane u osmercima (Šetka, 1969).

U stihovima koji su se recitirali kroz korizmu molilo se za spas duše, častilo Kristovu muku i slavilo slavno uskrsnuće. Često se javljaju anđeli kao zaštitnici koji tješe Gospu, kupe Kristovu prolivenu krv koja ima nadnaravnu moć jer kuda se ona prolijeva, tuda raste cvijeće. S druge strane javljaju se džudije/judije koje Kristu stavljaju trnovu krunu i raspinju Ga na križ.

Pođe Gospe tužnim putem

Zagrnu se crnim skutem

i ugleda drven križ.

Isus s križa progovara:

O Marijo, moja mati,

ne velim ti da si moja

već ti velim da si Božja.

Teže mi je uzdisanje Tvoje

neg’ na križu rane moje,

‘ko god ovu pjesmu zna

na blagdanak na Veliki petak

Bog mu dao, duševni raj na umrli dan.

Tu pjesmu je ramski puk molio na Veliki petak. Ljudi bi se zavjetovali da je izmole pedeset puta do podne. Molitva je slična Križićima koji su se molili na Veliki četvrtak sto puta (Dragić, 2007/2008).

Ja kleko na kolina

prid Isusa Gospodina,

u srcu se ponizila,

u oltare pogledala.

Faljen Isus, Božji dvore,

u tebi je križ presveti

i na križu Isus propet.

U Isusa desna ruka

gdje on stoji više puka.

Svemu puku On poštenje,

našim dušam’ na spasenje

po sve vike vikova

Amen!

(Mihaljević, 1994)

***

Božji pivci zapivaše,

Božju majku probudiše:

Ustaj, Djevo Marijo!

Judije Ti Sina provedoše,

za Njim vruće čavle pronesoše.

Kuda krvca kapijaše,

tuda trava cvatijaše,

dva anđela s neba sađoše

Božju krvcu u kiticu skitiše,

prid Boga je iznosiše.

Sam je i Bog govorio

‘ko bi ovu molitvicu molio

ujtra rano, a večeri kasno,

tri bi duše sahranio,

najprijem svoju,

pa očevu, pa majčevu.

(Vl.rkp., 2008)

***

Nijedno blago niti vlast,

nijedna suza niti čast

ne mogu platit’ cijenu

kaplje krvi Tvoje,

ni Tvoje oči umorne,

ni mokro čelo, Isuse,

ni kucaj srca

što je s križa reklo svoje

da nas ljubiš Ti

vječnom ljubavlju,

da s nama živiš tu

u svetom plamenu.

(Vl.rkp., 2012)

***

Crkvica se gradi,

tamjanom se kadi.

U njoj Gospa kleči,

iz srca ječi,

iz knjiga Boga moli,

svoje suze grozne roni.

Tud naniđe sveti Petar:

„Što Ti, Gospe, klečiš,

iz srca ječiš,

iz knjiga Boga moliš,

tvoje suze grozne roniš?“

„Kako neću klečat’,

iz srca ječat’,

iz knjiga Boga molit’,

svoje suze grozne ronit’!

Ja imala sinka jedinka,

džudije Ga oteše,

na križ Ga propeše,

zlatnu krunu skidaše-

trnovu nabiše.

Kuda krvce kapijaše,

tuda cviće cvatijaše.

Dva anđela dođoše,

u vinac uvinuše,

prid Boga nosiše.“

Sam je Bog govorio:

‘Ko bi ovu molitvu izmolio,

tri bi duše sa’ranio-

najprije svoju,

pa očevu, pa majkinu,

pa svega puka kršćanluka.

(Vl.rkp.,2011)

***

Oj, nediljo, ti si sveta,

ti si sveta i presveta.

U tebi su lijepe crkve,

lijepe crkve sagrađene.

Sagrađene, prigrađene,

sve su križim prikrižene,

svetim uljem pomazane.

Tude slavna Gospa kleči,

iza svega srca ječi.

Svoje grozne suze roni,

sveta, slavna prsa lomi.

Njoj dolazi sveti Pero,

sveti Pero, sveti Niko.

Progovara sveti Pero:

„Što ti Gospe tude klečiš,

iza svega srca ječiš,

svoje grozne suze roniš,

sveta, slavna prsa lomiš?”

Slavna Gospa progovara,

svetom Peri odgovara:

„Kako neću ovdje klečat’,

iza svega srca ječat’,

svoje grozne suze ronit’,

sveta slavna prsa lomit’.

Ja imadoh jednog sinka,

jednog sinka k’o jedinka,

svega svita ponajvišeg,

svega svita ponajlipšeg.

Zločinci mi dolaziše,

Isusa mi odvedoše

i na križ ga pripetoše.”

Isusove slavne noge,

niz križ drvo položene,

sve su čavlim’ probodene.

Isusove slavne ruke,

po križu su razapete,

sve su čavlim’ probodene.

Isusova slavna prsa,

sukijom su probodena.

Isusova slavna glava,

gdje mu kruna slavna stala.

Zlatnu krunu odvijaše,

a trnovu navijaše.

Naviše je sa svih strana,

dok mu dođe do moždana.

Sveta krvca udarila

i po ploči kapijala.

Sva se ploča raspadala

od mirisa Isusova.

Tu je raslo lipo cviće,

lipo cviće, lipa ruža.

Anđeo s neba silazio

u kitice ukitio,

u vinčiće uvijao,

na nebesa odnosio.

Božja zvona zazvoniše,

nebesa se rastvoriše,

anđeli se pokloniše.

Tude sam Bog sidijaše,

slavna Gospa govoraše:

„’Ko bi moju molitvicu

volio govoriti,

ovih dana korizmenih,

svakog petka po pet puta,

u subotu sedam puta,

a u nedilju devet puta.”

Gospa bi se ukazala,

prije smrti petn’est dana

i ljudima govorila:

„S anđelima ćeš putovati,

s apostolim’ vikovati.”

O, Isuse, budi faljen,

po sve vike vikova, amen.

(Čitluk; Dragić, 2006)

Čudesna je moć naših molitvenih pjesama čije korijene valja tražiti u grobovima onih koji ih očuvaše, u temeljima onih slamnatih, a kasnije mnogo raskošnijih crkava. S čovjekom su živjele i proživljavale dobro i zlo, ali ga nikada nisu ostavile jer su nikle u njegovoj duši i srcu, s njime se rađale, živjele, disale i umirale.