Početna stranica » Svjetlo Evanđelja

Svjetlo Evanđelja

157 pregleda

Ponekad osjetim tjeskobu. Do boli. Premda znam da njome ništa ne mijenjam, pa ni sebe, nijemo svjedočim o tome kako me razdire. Znam da u tome nisam osamljen. Znam da i druge razdire ista tjeskoba, ista bol. Znam da mnoga, mnoga srca ispunja ista čežnja. Ali kako to da se ta čežnja ne uspijeva životnije utjeloviti među nas, snažnije nas povezati, sjediniti u istom evanđeoskom zagrljaju?

Kako je moguće da se dijelimo oko onoga što nas želi sabrati u jedno – oko Evanđelja? Dogodi se čak da zbog dijeljenja previdimo Evanđelje. Preče nam je razlikovati se od nekih, od mnogih, nego u Evanđelju prepoznati poveznicu koja nas, htjeli – ne htjeli, svodi (izdiže) na isti nazivnik. Na nazivnik ljubljenih.

Razlikujemo se po koječemu: po podrijetlu, zavičaju, obrazovanju, različitim unutarcrkvenim pripadnostima… Ne možemo učiniti gotovo niti koraka, a da se ne suočimo s različitim zidovima u sebi, među nama. A poslani smo učiniti Isusovim učenicima sve narode…

Kako je moguće da se imenujemo istim Imenom, a da se ne uspijevamo prepoznati, kamo li prihvatiti, niti u srodnostima, kamo li u osobitostima? Upravo nas je Bog poželio, pozvao različite, da se, u našim nesavršenostima, našom različitošću međusobno obogaćujemo. Da čujemo Boga kako nam progovara iz života drugoga i da se ne okradamo mišlju da smo ponajprije mi ti koji smo upućeni u Božje ime govoriti drugima. I da ne čuti nas znači prečuti Boga.

Kako je moguće da blagujemo isti kruh, a hranjivost nas njegova ne upućuje na srodnost, na podupiranje u srodnosti? Kad je Isus rekao: Ovo činite meni na spomen, rekao je i da je hranjivost kruha oko kojega se okupljamo, koji zajednički blagujemo, i u našoj okupljenosti i u našoj zajedničkoj upućenosti. Kako je moguće da nas njegova poniznost ne dotiče, ne prožima, barem ne u mjeri koja bi mogla bitno preobraziti naš život?

Od punine njegove svi mi primismo i to milost na milost… Po njegovoj ljubavi svi mi obilujemo Duhom. O da smo mu protočni! O da nemamo potrebe izdizati se nad druge nego čitavim bićem biti u službi Evanđelja, postojano svijetliti Evanđeljem! O da nemamo potrebe ukazivati na tuđe slabosti nego pokrivati ih! O da druge spominjemo, o da se susrećemo s osmijehom, a ne s podsmijehom! O da nam ne bude bliže oskudijevati Duhom nego njime u zajedništvu obilovati!