Čini mi se da koliko god pisali i govorili o pouskrsnim ženama uvijek postoji nešto nedorečeno, tajanstveno, skriveno. Može li ih se uopće razumjeti na iskustvenoj, proživljenoj stvarnosti. Koliko smo puta doživjeli milosni susret, osobito s euharistijskim Kristom pa opet posrćemo i padamo, ne prepoznajemo uskrslog Krista. Kakvu li su samo jednostavnost i velikodušnost srca te poslušnost uma imale te žene, vjesnice spasenja.
No, je li slučajnost da se žene nalaze uvijek pri uskrsnućima u evanđeljima?! Sestre Marija i Marta spominju se pri uskrsnuću svog brata Lazara (usp. Iv 11,1-44), uz mladića iz Naina stoji njegova majka (usp. Lk 7,11-17). Gioacchino Ventura di Raulica u knjizi Les femmes de l’ Évangile na zanimljiv način objašnjava vezu između žena i uskrsnuća. U svom tumačenju polazi od pramajke Eve koju je Adam nazvao majkom svih živih (Post 3,20), dakle ona nije samo majka, njeno poslanje proizlazi iz njenoga imena, ona je stvorena za prvi susret sa životom. Autor se slaže zajedno sa sv. Augustinom da ono majčinstvo koje je Eva grijehom izgubila podno stabla, da ga je Marija povratila podno križa u Isusovom predanju Ivana svojoj Majci „ženo evo ti sina, (…) evo ti majke” (Iv 19,27). Sada Marija otkupljuje Evino majčinstvo i postaje nova majka čovječanstva. Nadalje, isti autor tumači ovu „slučajnost” žena pri uskrsnuću polazeći od Isusovog navještaja Kraljevstva Božjeg: ako se ne obratite i ne postanete kao djeca nećete ući u Kraljevstvo Božje (Mt 18,3). Marija i Marta, sestre Lazarove svjedoče upravo takvu vjeru, osobito rečenicom: da si ti bio Isuse tu, on ne bi umro (Iv 11,21). Ova izjava doista svjedoči djetinje povjerenje, ono povjerenje koje ne postavlja pitanja nego bez sumnje zaključuje. Autor di Raulica Martu opisuje kao ogledalo iskrenosti i nevinosti a Mariju kao primjer poslušnosti i pokore (poistovjećuje Mariju sa ženom iz koje je Isus istjerao sedam demona). Bez ovih osobina nema prave djetinje vjere, bez iskrenosti i nevinosti, poslušnosti i pokore nemoguć je rast u vjeri i mudrosti.
Isus je u svijet unio to kraljevstvo koje su mnoge žene bile u stanju vidjeti upravo zbog jednostavnosti i čistoće srca (Blaženi oni koji su čista srca oni će Boga gledati). Zbog istih vrlina, Isus je dopustio da one budu prve svjedokinje njegova uskrsnuća. Za stražare koji su bili pored Isusova groba, to pak nije bilo moguće (usp. Mt 28,4). U čitavom Starom zavjetu prisutna je tema „traženja Božjeg lica”, želje da se upozna to lice, želje da se vidi Boga takav kakav jest, međutim tjelesnim očima to je uskraćeno. Samo čisto srce, ono srce koje ljubi može vidjeti Boga, tko ne ljubi ostaje u smrti (usp. 1 Iv 3,14). Crkveni oci često govore o tome da oni na kojima još postoji mrlja grijeha, koji nisu pročišćeni od zla, raj ne mogu vidjeti jer tolika svetost i čistoća raja odbija grijeh od sebe. Isus se nakon uskrsnuća pokazuje ženama, jer su ga mogle vidjeti, bile su otvorene prihvatiti Kraljevstvo Božje. One su ispunile onaj Božji zahtjev upisan u njihovu narav, ostale su otvorene životu ali su otišle još dalje prihvativši nadnaravni zakon srca što im je omogućio vidjeti i priznati Isusa svojim Gospodinom. Stoga prve vjesnice Isusova uskrsnuća stavljaju pred nas zahtjevan zadatak, ali ne i neostvariv.
Taj put ide od naravnog prema nadnaravnom. Posve naravno svakom čovjeku, a osobito ženi je prihvatiti život, ljubiti život, bolesniku i patniku poviti rane i otrti lice. Nadnaravni dar je u ovima prepoznati Krista, a to može jedino čisto srce. Takvo srce imale su sestre Misionarke ljubavi koje su nedavno ubijene u Jemenu. Njihov put kretao se od naravnog prema nadnaravnom da bi se sada susrele s Kristom i gledale ga licem u lice. Pouskrsne žene moraju biti nadahnuće današnjim ženama, grešnicama i patnicama svjetlo nade, poniženim i nepriznatim put vjere, onima koje se bore za prave vrijednosti primjer istinske i nepokolebljive ljubavi.
