Početna stranica » Ekologija i barbarizam

Ekologija i barbarizam

1,1K pregleda

Temeljni problem svih suvremenih pokušaja da ekološki oblikujemo svoju prisutnost, nalazi se u odsutnosti osjećaja za sveto. Mi nikada nećemo biti u stanju sačuvati i voljeti ono što u dubini svoje duše ne doživljavamo kao sveto. Bez osjećaja za sveto i svijesti o važnosti kršćanskoga (religijskoga) doprinosa zaštiti okoliša, širom se otvaraju vrata našega zajedničkoga doma barbarizmima svih vrsta

Sustav „brige za zajednički dom” bio je prisutan u nekima od najtotalitarnijih društveno-političkih sustava u povijesti čovječanstva. Tako poznati francuski filozof Luc Ferry u svojoj knjizi Novi ekološki poredak piše kako je u nacističkoj Njemačkoj postojala prilično razvijena ekološka svijest i da je taj režim bio vrlo odlučan na zakonskoj osnovi zaštititi prirodu i okoliš. Ta „nacistička ekologija” bila je nadahnuta jednim Hitlerovim govorom iz 1933. godine u kojemu je, između ostaloga, istaknuo da u „novom Reichu ne smije biti mjesta za okrutnost prema životinjama”. Kako se onda u tom novom Reichu mogla dogoditi okrutnost prema Židovima, koje se nažalost, kao što znamo, poistovjećivalo sa životinjama, očito je zasebno pitanje, koje zahtijeva analize koje bi otišle u nekom drugom smjeru. Stoga, vratimo se Ferryju koji u nastavku knjige otkriva gdje on vidi taj „novi ekološki poredak” našega vremena.

Biljke i životinje – subjekti prava?

Ferry primjećuje da u novije vrijeme, sve više postoji namjera da se prirodi, biljkama i životinjama daju jednaka prava kao i čovjeku, pa se potpuno logički nameće pitanje: Mogu li doista biljke i životinje biti subjekti prava na način kako ta prava baštine ljudi? Na to pitanje, kako tvrdi naš autor, nude se tri zasebna odgovora. Prvi je onaj koji čovjeka stavlja u središte (antropocentrički pristup) koji prirodu respektira, ali tek neposredno, i u tome shvaćanju okoliš nema neku unutarnju vrijednost pa se ne može smatrati subjektom prava. Drugi odgovor je tipično utilitaristički, koji tvrdi da „subjektom prava mogu postati sva bića koja su sposobna za užitak i patnju”, što ozbiljno narušava ovo prvo stajalište. I na koncu, Ferry, kao treći odgovor navodi tzv. „dubinsku ekologiju”, koja je u potpunoj suprotnosti s prvim usmjerenjem i koja se zalaže za „suosjećanje sa svim bićima u ekosferi” (biocentrizam) pa prema tome tko god kaže da životinje ne pate u stvari je prema predstavnicima radikalne „dubinske ekologije” krajnje nemoralan. Može li se i u kojoj mjeri izjednačiti nastojanje „dubinske ekologije” s nacističkim pristupom zaštiti okoliša? Ferry smatra da to nije moguće zato što je „Hitlerova ekologija” bila zasnovana na ljubavi prema prirodi (osobito sirovoj, izvornoj prirodi), ali i mržnji prema ljudima. S druge strane, radikalni ekološki pokreti današnjice ne zagovaraju mržnju prema ljudima i to je ključna razlika koju trebamo imati na umu.

Iako Ferryjevu knjigu krasi britka analiza, njoj ipak nedostaje ozbiljniji prikaz judeokršćanskoga (teološkog) gledanja na ekološke probleme. Ferry se naime zalaže za tzv. „demokratsku ekologiju” kao krunu toga „novog ekološkog poretka”, koja se zasniva na pomalo naivnom povjerenju u sekularizirane i liberalne zasade francuskoga prosvjetiteljstva i zapadnoeuropske demokracije te na odbacivanju svake teologije i važnosti religije. Rekao bih da takav pristup nije tek izdvojena karakteristika ovoga autora, već se radi o široj, sustavnoj politici koja dotiče ne samo ekologiju, već i brojna druga područja. Baš zato je enciklika pape Franje Laudato si’ – Hvaljen budi, izuzetno važan dokument u ovom kontekstu jer donosi temeljne postavke te ekološke duhovnosti krš­ćanskoga predznaka, a koju se u ovim raspravama nikako ne smije isključiti.

Papa donosi kritiku antropocentričkih stajališta, gdje citirajući njemačkoga teologa Romana Guardinija, primjećuje da je antropocentrizam ozbiljan problem jer je „na paradoksalan način stavio tehnički um iznad stvarnosti tako da ljudsko biće više ne osjeća prirodu ni kao mjerodavnu ni kao živo utočište”. Čovjek se udaljio od prirode, stvorio je kulturu koja je sve manje ljudska, a sve više tehnička. U svojim Pismima s Komskoga jezera Guardini izražava tugu i žalost zbog sve nehumanijega svijeta u kojem su ljudska bića prisiljena živjeti. Ljudi su danas „odsjekli” vezu s prirodom i stvorili umjetne zamjene u obliku pukih formi, formula, sredstava, uređaja i sl. Kao posljedicu toga, „poremetili smo jutro i večer, noć i dan, godišnja doba, vikende, nedjelju tako da naša egzistencija biva sve manje i manje ljudska, a sve više i više umjetna, čak barbarska”, tvrdi Guardini. Dakle, Guardini je još oštriji u osudi prvog ekološkog modela kojega navodi Ferry.

Na tome tragu, smatram da od barbarizma nisu imuni ni pristaše „dubinske ekologije” zbog mnogo razloga, poput primjerice toga da pod okriljem brige za okoliš predlažu da se radikalnim mjerama smanji porast stanovništva (J. Lovelock, A. Naess). U tom kontekstu sugerira se optimalan broj ljudi na Zemlji kao i mjere i metode kako taj broj postići. Ne treba posebno napominjati da je pobačaj jedna od tih barbarskih metoda i mjera čime ne samo da se ne poštuje svetost ljudskoga života, već i svetost prirode.

Odsutnost osjećaja za sveto

Temeljni problem svih suvremenih pokušaja da ekološki oblikujemo svoju prisutnost, nalazi se u odsutnosti osjećaja za sveto. Mi nikada nećemo biti u stanju sačuvati i voljeti ono što u dubini svoje duše ne doživljavamo kao sveto. Bez osjećaja za sveto i svijesti o važnosti kršćanskoga (religijskoga) doprinosa zaštiti okoliša, širom se otvaraju vrata našega zajedničkoga doma barbarizmima svih vrsta. Alternative stoga treba tražiti u razumnijoj, humanijoj tehnologiji i svijesti da tehnologija i mudrost nisu međusobno u suprotnosti i da je izazov našega vremena ujediniti ih u vrhunskoj poniznosti koja će rezultirati u potpunoj samozaboravnoj kreativnosti i službi koja podržava cjelokupni život na planetu. Osim toga, iznova se trebamo podsjetiti na tri ključne točke na kojima počiva ekološka duhovnost, a o kojima je pisao Thomas Merton: „Svijest i oko za svetost ili sakramentalnost prirode, svijest o srodstvu i skladu s prirodom, te suosjećanje i odgovornost za sve stvoreno.” To je možda na najljepši mogući način ispjevao još sv. Franjo u svojoj Pjesmi stvorova koja govori o tome da svako stvorenje na jedinstven način slavi Boga i tako u poštivanju svakog stvorenja može se prepoznati znak sveopćega pomirenja, uspostave stanja kakvo je Bog želio „u početku”. No, kako kaže papa Franjo „to ne znači izjednačiti sva živa bića te ljudskomu biću oduzeti onu osobitu vrijednost koja istodobno uključuje i strašnu odgovornost. Niti to uključuje divinizaciju zemlje koja bi nas lišila poziva da s njome surađujemo i da štitimo njezinu krhkost”.