Početna stranica » Prepoznavanje Jude

Prepoznavanje Jude

553 pregleda

Potreba razlučivanja

Kako smo dionici pale naravi i živimo u grešnom svijetu, neminovno je da će biti izdajica i u našim redovima, odnosno među katolicima. Među njima zanimaju nas oni koji sustavno izdaju svoj svećenički poziv i kojima u punom smislu pristaje ime Jude.

Kako bi se što više smanjila šteta koju nanose Crkvi kao mističnom tijelu Kristovu, potrebno ih je znati prepoznati. Isus je tako prije svoje muke najavio apostolima da će ga jedan od njih izdati. Vjerojatno je glavni razlog bio taj da se ostali ne demoraliziraju kad se to dogodi i da ne pomisle da je izdaja bila većinska ili kolektivna. Na Ivanov upit Isus je i imenovao izdajicu. Iz ovoga se može zaključiti da je važno za suočiti se s progonstvom i mučeništvom znati tko se prodao neprijatelju. Izdaja se onda ne poistovjećuje s trenutnom slabošću ili kukavičlukom, kao kod apostola kad su se prilikom Isusova uhićenja u strahu razbježali. Također, tako se izbjegava opće nepovjerenje i sumnjičenje.

Razlikovanje grijehâ prema moralnoj težini nužno je za izlazak iz zla kao što se dobro vidi kod pada praroditelja kada Bog ustanovljuje različite stupnjeve krivice i odgovornosti te odmjerava sukladne kazne. Nije nimalo slučajno da Dante izdajice smješta u najdublji krug pakla u društvu sa samim Luciferom. Iza svakoga grijeha stoji đavao, a na poseban način iza izdaje. To se zorno očituje na posljednjoj večeri kada, unatoč silnih iskaza Isusove ljubavi, Juda ne odustaje od svoga nauma i baš tada Sotona ulazi u njega (Iv 13,27).

Poučak komunizma

U Crkvi je izdaja najčešće započinjala od dvostrukoga života koji na dugu stazu nije održiv. Za komuniste koji su uhodili svećenike to je bila prigoda koju nisu propuštali. Ustanovivši moralni pad, a nekad i dovodeći do njega, dotičnoga bi se ucjenom pridobilo da postane suradnik tajne službe i radi protiv Crkve. Tada bi se dogodio prijelaz iz jednoga teškog grijeha u dodatni, daleko strašniji kojim bi se izdavalo Boga, narod a nerijetko i vlastitu obitelj. Slično kao u slučaju Jude koji je prvo potkradao da bi u određenom trenutku prodao Isusa za novac neprijateljima i tako od sitnoga lopova postao jedan od glavnih vinovnika ubojstva Bogočovjeka.

Kako se prepoznavalo ove prodane duše? Reklo bi se najčešće intuicijom, ali to je samo djelomična istina jer je iza toga stajalo mučno iskustvo dugogodišnjega progona, koje je izoštrilo nutarnja osjetila, i jedna spontana analiza. Kod svećenika uzimale bi se u obzir tri razine. Prva je bila svjetovnost: iskazivanje većega interesa za društvena događanja, kao sport ili zabavu, nego za vjeru; navezanost na materijalna dobra; naglašena tjelesnost i karijerizam. Moglo se zaključiti da su takvi mlaki i podvojena srca. Druga je razina banaliziranje svoga zvanja: nemar i omalovažavanje svetoga koje bi nekad znalo prijeći i u porugu; „odrađivanje” slavljenja sakramenata da se ispuni dužnost; suhoparne i neuvjerljive propovijedi i kateheze te pritužbe vjernika o neobdržavanju celibata. Ovakvim ponašanjem poručivali su da im je vjera nevažna. Treća je razina politizacija: preslobodan govor bez štetnih posljedica od strane vlasti; navođenje ljudi da im daju što više informacija i konformizam. Objedinivši sve te i slične pokazatelje, mogla se izvesti utemeljena pretpostavka da su dotične osobe pale i postale udbaši.

Demokracija

Stanje u demokraciji po ovom pitanju nije se bitno promijenilo jer oni koji su prije radili za režim ostali su umreženi i njima su se pridružili novi po istom obrascu. Promijenili su se samo poslodavci koji sada osim hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) mogu biti strane tajne službe ili organizacije. Novina je da ima sve više onih koji služe dragovoljno i iz uvjerenja kao pripadnici određenoga lobija, od kojih je najpoznatiji onaj sodomitski koji nastupa kao povlaštena i utjecajna manjina. Druga posebnost našega vremena jest da jude koje su obično djelovale tajno srameći se svoga djelovanja sada ponosno izlaze u javnost jer su svjesni da je došao njihov čas. To im se dodatno plaća slavom, utjecajem, novcem i promiče se „kultura” izdaje, a njihov broj sve više raste. U tom kontekstu neki u Crkvi nastoje rehabilitirati i samoga Judu opravdavajući njegove postupke i pretvarajući ga u „heroja” jer je navodno on omogućio Kristovo otkupljenje. To izokrenuto razmišljanje ne razlikuje Isusovo sveznanje kao Boga i slobodnu volju koju ima svaki čovjek pa i najveći zločinac.

Na snazi ostaju uglavnom svi znakovi prepoznavanja izdajica koji su vrijedili u komunizmu, no zbog njihova brojnoga izlaska u javnost, uglavnom preko društvenih grupa, lakše ih je prepoznati. Istaknutim pojedincima među njima glavnostrujaški mediji daju publicitet pretvarajući ih u paralelno učiteljstvo, baš zato što govore dvosmisleno, naglašavaju ono što ide u prilog protubošcima i siju smutnju pod izlikom dobra. Na koncu takvi kad se osjećaju dovoljno moćni, kao što vidimo sada u Njemačkoj, bez zadrške napadaju istine vjere i morala, štoviše natječu se tko će izazvati veću štetu i sablazan. U današnjoj demokraciji bezočno zastupanje krivovjerja postalo je glavni znak prepoznavanja juda svih vrsta, od običnih svećenika do biskupa i kardinala.

Suzbijanje zla

U komunizmu je izdajnik mogao najviše nauditi tijelu bilo da osobu pošalje na robiju bilo da uzrokuje njegovo mučenje i smrt. U demokraciji to još nije moguće, iako sve više idemo k tome, ali zato izdajnik izravno ugrožava spasenje duša što je u perspektivi vječnosti daleko gore. To je jedan od glavnih čimbenika današnjega masovnog otpada od vjere.

U komunizmu se nije moglo puno učiniti da se onemogući štetno djelovanje izdajica jer ih je režim štitio i svako njihovo razotkrivanje bilo je opasno, a znalo je biti i kobno. Moglo se pokušati ukazati biskupu, ali on se morao paziti da sam ne upadne u probleme s režimom. Čvrste dokaze nije bilo lako pribaviti, a znale su kružiti i dezinformacije podmetnute od UDBA-e. U pravilu jedino rješenje bilo je distancirati se osobno od takvih svećenika koliko je moguće. U rijetkim slučajevima moglo se upozoriti i osobe od povjerenja koje su znale čuvati diskreciju da se pripaze. Uglavnom, izdajice se trebalo podnositi kao pokoru, moliti za njihovo obraćenje i čekati da ih Bog pozove sebi.

U demokratskom društvenom uređenju uslijed ubrzanoga slabljenja vjerskoga života sve je više onih kojima najamnici odgovaraju više od pastira jer su im dobar izgovor za zanemarivanje ili napuštanje vjerskoga života i prilika da, bez teškoća, očuvaju izvanjsku sakramentalnu formu svaki put kad im zatreba, primjerice kod vjenčanja ili sprovoda. Zato je raširena jedna loša ravnodušnost koja čini da se, puno više nego ranije, griješi propustom.

Sve ono što se moglo učiniti protiv izdajica u komunizmu kroz pasivni otpor ostaje na snazi, ali u demokraciji ima više mogućnosti za aktivno djelovanje posebno razotkrivanjem teoloških obmana i krivovjerja, bratskim opomenama i prijekorima. Od strane pak crkvenih vlasti treba koristiti mjere koje predviđa kanonski zakon sve do isključenja iz Crkve. Najvažnije je, ni u kojem slučaju, ne bojati se izdajica jer se tu uglavnom radi o kukavicama i slabićima koji kada se susretnu s imalo popustljivosti to koriste da osobu podčine do kraja, a kada dožive otpor onda se povlače. Jednom kada se zna o kome se radi, nestaju iluzije i kritički se propituje sve što dolazi od takve osobe.

Spas duša

Cilj prepoznavanja izdajnika u konačnici je spas duša, kako svoje i svojih bližnjih tako i dotičnoga. Isus i nakon što je razotkrio Judu nije s njim prekinuo odnos. Štoviše, dopustio mu je da ga izda poljupcem nazvavši ga tada prijateljem i uputivši mu prijekor: „Juda, zar poljupcem izdaješ Sina Čovječjega?” (Lk 22,48). Do zadnjega se borio za njega i postigao je da je vrlo brzo spoznao svoj zločin i za njega se pokajao. No on je, za razliku od Petra nakon zatajenja, i u pokajanju ostao ohol držeći da je njegov grijeh tako velik da mu ni Bog ne može oprostiti pa je sam sebi presudio. Upravo jer je po srijedi jedan od najvećih grijeha i mi smo pozvani da učinimo sve što je moguće da izdajica ne završi u paklu.

Isus je najavio vječnu propast Jude nazvavši ga „sinom propasti” (Iv 17,12), a na drugom mjestu kaže za njega da je „bolje da se nije ni rodio” (Mk 14,21) kako bi upozorio sve nas da shvatimo strahotu izdaje. Nitko se nije rodio kao juda, nego to postaje tijekom života zlorabeći svoju slobodu i stoga snosi odgovornost u većoj ili manjoj mjeri. Svatko pak tko stoji neka pazi da ne padne i neka zahvaljuje Bogu na postojanosti. Hrvatski Nin čuva jedan od 30 srebrnjaka koje je Juda dobio za izdaju Isusa. Neka nam to bude trajni podsjetnik da je vjernost Bogu vrijedna bilo koje žrtve pa i one najveće.