Početna stranica » Proroštvo iz Damiette (I.)

Proroštvo iz Damiette (I.)

131 pregleda

„Nije se ustezao otići u Egipat i hrabro stati pred sultana”, piše papa Pio XI. u dokumentu Rite Expiatis za svetoga Franju Asiškog. Ove godine je taj povijesni događaj mnogostruko slavljen i obilježavan: 800 godina otkako se Siromašak iz Asiza susreo sa Saladinovim nećakom, egipatskim sultanom Malikom al Kamilom, u Damietti.

Kada je u veljači ove godine papa Franjo, kao prvi papa u dvijetisućljetnoj povijesti kršćanstva, posjetio Arapski poluotok, povukao je paralelu između svoga posjeta i prizora susreta svetoga Franje s egipatskim sultanom. Treba znati kako se sveti Franjo dvoumio oko misijskoga putovanja na Istok budući da su mu dva prva pokušaja rezultirala prividnim neuspjehom.

Rekonstrukcija kronologije događaja

Prvi Franjin odlazak na Istok zbio se vjerojatno u jesen 1212. godine, dakle godinu dana prije Papine bule Quia maior u kojoj iznosi svoje razmišljanje o križarskome pohodu i tri godine prije IV. lateranskog sabora tijekom kojega je papa Inocent III. još jednom pozvao kršćanske narode na križarski pohod. Franjo i njegova braća su dakle te 1212. godine u jesen krenuli brodom iz Ancone za Siriju. No, samo što su isplovili na otvoreno more zatekla ih je oluja i brod im je izgubio smjer te je završio na obalama Dalmacije. Čak je i povratak natrag u Italiju bio problematičan zbog nevremena. Tako je Franjin prvi pokušaj da svjetlo Evanđelja donese muslimanima završio tek u evangeliziranju brodske posade.

Znakovito je to što je Franjo prije križarskoga pohoda htio otići i pokušati evangelizirati Istok. Htio je, prije negoli je Papa pokrenuo vojni pohod, pokušati sa svojom braćom duhovno pohoditi Istok. Početno opravdanje križarskih pohoda bila je obrana kršćanskoga Zapada, zaštita kršćana na Istoku i ponovno osvajanje svetih mjesta koje su muslimani obeščastili. Teško je međutim ući u rat s nekim i zadržati onu temeljnu ljubav prema bližnjemu kako je Spasitelj zahtijeva. Kapucin, koji se javnosti predstavljao samo pod nazivom otac Cuthbert i koji je napisao jedan od najboljih i najljepših prikaza života svetoga Franje, kaže kako su tijekom križarskih vojnih operacija kršćani na nevjernike počeli gledati kao na neku zlu rasu koju treba istrijebiti ili podčiniti mačem. Bio je to, uz neke iznimke, dominantni stav kršćana prema muslimanima. Franjo ga nije dijelio! Njegov san je bio pozvati ih na obraćenje. Za njega nevjernici bijahu duše za koje je Krist umro. Asižanin je Crkvi donio novi entuzijazam za misionarenje umjesto za uništenje „neprijatelja križa Kristova”. I stoga se i sam ovaj njegov pokušaj ne može vrjednovati kao neuspjeh, kaže otac Cuthbert i daje opću bilancu Franjinih misionarskih pokušaja među muslimanima: „On sam možda nije postigao mnogo pri pokušaju obraćenja islamskih naroda, ali to je često usud vitalnih ideja: treba ih presaditi u manje osjetljivo tlo od onoga u kojemu su nastale prije nego počnu donositi vidljive rezultate. Često su obični smrtnici presiromašni duhom da bi ih prihvatili”. Franjin drugi pokušaj misionarenja „nevjernika” dogodio se u Španjolskoj i Maroku.

Razlog je bila njegova sućut koju je osjećao prema njima jer su španjolski Mauri pretrpjeli velik poraz u srpnju 1212. godine u bitci kod Las Navas de Tolosa. Franjo se bojao kako će ih ogorčenost zbog poraza potpuno zatvoriti za Radosnu vijest pa se u Španjolsku zaputio ili 1213. godine, kako je još 1914. godine u svojoj knjizi Viaje de San Francisco a Espana istražio španjolski franjevac Atanasio Lopez Fernandez ili 1214., kako smatraju mnogi suvremeni autori. Njegovi životopisci ističu kako su braća imala poteškoća pratiti Franjin korak u Španjolsku jer… (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]