Svaka pojava na svijetu ima uzrok, sve je to pouzdano objašnjeno, a priroda se ponaša u skladu s matematičkim proračunima.
Znanstvena metoda ima jednu sržnu osobinu i jednu ključnu prednost. Znanstvena metoda zahtijeva da se svaka pojava može ponovno proučiti, a zbog toga je u stanju predviđati događaje. Ako se ispune određeni uvjeti, dogodit će se nešto određeno – i tako uvijek, bez iznimke. Na taj način znamo da voda vrije na stotinu stupnjeva, znamo kada će doći do pomrčine Sunca, znamo da se bjesnoća prevenira cijepljenjem. U prilog znanstvenoj metodi govore brojni tehnički uređaji koje svakodnevno koristimo s pouzdanjem: kada stavim ključ u bravu automobila, on će upaliti; kada se spojim na internet, otvori mi se Google; kada pritisnem prekidač, svjetlo se upali ili ugasi – ne ponekad, ne uglavnom, nego baš svaki put. Prirodni zakoni djeluju predvidljivo, što znači da je svemir poput navijenoga sata. Međutim, ako svijet zamislimo kao sat koji je urar sastavio i navio, dolazimo do čudnoga zaključka: Svemir ima stvoritelja, ali on se ne može miješati u njegov tijek. Kako piše u Knjizi Postanka: Bog je stvorio svijet, a potom se pošao odmoriti.
Svemir kao sat
Mnogi ljudi doista tako misle, ako već ne misle da je sat nastao sam od sebe, pa će se mehanički vrtjeti dok mu se zupčanici ne potroše. Da svijet nije sat koji posve poznajemo, otkrilo se u 20. stoljeću i u mikro – i u makrosvijetu. Znanstvenici koji promatraju sićušno ustanovili su da se subatomske čestice ponašaju hirovito i da je nemoguće ustanoviti istovremeno i njihovu brzinu i položaj; za razliku od svakodnevne predvidljive fizike, ravnaju se po načelu neodređenosti. Astrofizičari su u međuvremenu došli do saznanja da čak 85 % mase svemira čini tamna materija o kojoj ništa ne znamo, a da tamna materija i tamna energija zajedno čine čak 95 % svemirske mase i energije – što znači da poznati fizikalni zakoni objašnjavaju samo 5 % svemira.
Da bismo znali što je čudo, moramo znati što je prirodno, a baš se za prirodno pokazalo da je puno fantastičnije nego smo u stanju zamisliti. Isusovac Josip Ćurić, profesor filozofije, dao je jednom živopisan primjer: kada bi atomske čestice što čine ciglu odjednom zatitrale sve u istom smjeru, umjesto da titraju nasumce, cigla bi sama od sebe poskočila više metara u zrak, a u tom ne bi bilo ništa čudesno – događaj bi bio posve prirodan. Za razmišljanje o čudu, dakle, potrebno je uzeti u obzir mogućnosti prirode, a baš njih nismo uvijek svjesni, a u nekim su nam slučajevima i posve nepoznate.
Zbog svega su toga neki mislioci posve odbacivali mogućnost čuda – Thomas Jefferson smatrao je da je nemoguće prekršiti prirodni zakon, a Spinoza i David Hume da je nemoguće poznavati sve zakone prirode pa zato ne možemo isključiti mogućnost da je… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
