Poruka je dalje glasila: „Sinoć sam zaspala u suzama s molitvom da mi pošalje neki znak, nekoga ili nešto, u nadi da me čuje. Jutros kad sam se probudila, prvo što sam vidjela bio je tvoj tjedni blog. Svaku riječ si namijenila baš meni! Odmah sam prepoznala čudo – Bog ipak nije digao ruke od mene.”
Svakoga tjedna pišem o osobnom i duhovnom rastu u obliku bloga koji onda moja ekipa objavljuje i šalje tisućama ljudi na našem popisu primatelja. Obično podijelim poneku priču iz osobnoga iskustva i ono što sam spoznala kroz duboke i otvorene razgovore s ljudima, kroz lijepu glazbu ili intervjue na temu životnih prekretnica, s namjerom da to posluži kao inspiracija i motivacija drugima da zastanu i provedu neko vrijeme sklopljenih očiju – osluškujući, ne bučne i nametljive savjete kojima smo svakodnevno bombardirani, nego šapat u dubini duše kojim nas Bog vodi.
Predanje Bogu
Toga tjedna nisam znala o čemu bih pisala. U proteklo vrijeme svu pozornost dala sam pitanju kako se nositi sa stresom, strahovima i tjeskobom, priznajući da sam se i sama našla u razdoblju punom neizvjesnosti i obaveza prema djeci i poslu. Jedan čitatelj mi je, kao odgovor, poslao e-poruku s „lekcijom” kako predati svoje probleme Bogu. Priložio je i specifičnu molitvu Isusu za koju „garantira” da će riješiti sve probleme u tri tjedna.
U zadnjih 15-ak godina primila sam toliko sličnih čudotvornih molitvi, bočica sa svetom vodicom, krunica i medaljica posvećenih u svetištima s gotovo svakoga kontinenta – i svaki od pošiljatelja je „garantirao” da je baš taj predmet najčudotvorniji. Udahnula sam duboko i podsjetila samu sebe da budem strpljiva i puna razumijevanja umjesto iritirana – jer poznajem i sama osjećaj očaja zbog kojega tražimo čudo, ispunjene molitve, garanciju – pa makar nam ta „garancija” postala samo mali tračak nade.
Sjela sam za računalo i pustila da riječi same teku i popune praznu stranicu na ekranu. Što znači predati sve svoje probleme Bogu? Postavila sam pitanje – i ponudila odgovor kako ga ja vidim. Kao prvo, moramo biti voljni predati svoj stav prema tom problemu, dakle ne vidjeti ga kao problem nego kao priliku kroz koju ćemo nešto novo naučiti, ostaviti staro i iscijeliti nešto čega možda još nismo ni svjesni. Kroz tu promjenu stava lakše prepoznajemo što nam je zaista potrebno da bismo riješili problem. Recimo, ako imamo financijskih problema i predamo ih Bogu, u tom trenu već zapravo prihvaćamo činjenicu da postoji rješenje kojim se iz toga problema možemo izvući umjesto opsjednutosti idejom da je naša situacija nemoguća i zastrašujuća. Uz tu vjeru, novo uvjerenje i novu perspektivu postajemo puno otvoreniji prilici prihvaćanja nečije pomoći, ili da sami uočimo načine na koje možemo uštedjeti ili zaraditi novac koji nam treba.
Drugo, na sličan način, kad se pomirimo s tim da ne moramo sve imati pod kontrolom i sami sve riješiti, otvaramo dušu, srce i razum Božjoj mudrosti i milosti, te puštamo da nas Bog vodi. Kroz taj proces stvaramo zdravu dozu poniznosti i ne sramimo se pitati za pomoć. Poniznost i „otpuštanje kontrole” pomaže nam prihvatiti situaciju u kojoj smo se našli i u njoj pronađemo najmanje sitnice za koje možemo biti zahvalni, pa makar to bila okrepljujuća čaša vode, ptica na grani ili oblak na nebu.
Tada, slobodni od ega, koji želi imati sve pod kontrolom i koji „zna sve najbolje”, postajemo dovoljno prijemčivi – da se oslonimo… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba
