Kad se malo dublje zagledamo u sebe i oko sebe, ne možemo ignorirati kako smo prečesto nesretni, depresivni, tmurni i bezvoljni, dok istovremeno, u materijalnome smislu, nikad nismo imali više. O onome što sad ima prosječna obitelj, većina prijašnjih generacija mogla je samo sanjati.
Pa, ipak, prije su se smijeh i pjesma mogli čuti češće, bez obzira što se trebalo namučiti samo da se nešto pojede. Ne ulazeći u detaljnu analizu, ipak bi bilo površno kad bi se reklo da su prijašnje generacije bile sretnije jer se nisu bojale života. Život bez brige i bojazni jednostavno ne postoji. Prije će biti da nisu bili opsjednuti životom ili još preciznije – nisu bili opsjednuti uživanjem života.
Danas je priča drugačija. Postali smo opsjednuti životom, zdravljem, uspjehom, ljepotom… Pa nas je takav život sveo na svoje puke konzumente svojih ideja i proizvoda. Vrijeme nam je puno paradoksa koji su nam postali normalni: kava bez kofeina (kava bez kave), umjetni zaslađivači (šećer bez šećera), cigarete bez nikotina (duhan bez duhana), bogaćenje bez motike (zarada bez rada), virtualni prijatelji (prijatelji bez prijatelja) itd. Vjerujem kako smo svi odavno primijetili da je teško, vrlo teško danas nekoga obradovati pa i djecu, bez obzira koliko vrijedan bio poklon. Sve to čovjeka čini nezadovoljnim, uvrijeđenim, razočaranim, isključivim, traumatiziranim i izgubljenim.
Pristali smo
Gdje je problem? Jednom riječju rekao bih: strpljenje. Jednostavno smo zaboravili čekati, ne znamo se s pouzdanjem nadati. Strpljenje niti ne spominjemo, a kamoli da ga prihvaćamo kao vrlinu koja je plod Duha, kako ga opisuje sveti Pavao. Sve više sličimo razmaženoj djeci kojima život treba ispunjavati svaku želju. I to ne sutra, nego odmah sad. A kad nam ne ispuni, vika i obijesna galama ne čuju se samo u vlastitoj kući, nego dopire do susjednih sela, gradova i država. Ne znamo čekati, biti strpljivi, strpljivo raditi vjerujući kako će se plodovi pojaviti onda kad im dođe vrijeme. Sigurno je to i jedan od razloga zašto danas bezglavo odlazimo u tuđinu, zapuštajući ili prodajući ognjišta i strpljivo njegovanu zemlju svojih očeva i djedova naivno vjerujući kako ćemo sve imati istoga trenutka u tuđim zemljama i na tuđoj djedovini! Sve ima svoju cijenu, pa ako se tamo što i stekne, trostruko se to otplaćuje. Pristali smo mi na to, samo kako bi se mogli hvalili, zavarati i lagati jedni drugima. Možemo mi često prevariti i sebe i druge, ali ne možemo prevariti život, jer on ima svoje zakone, pravila i svoj slijed. Život strpljivo i bez greške vraća sve što posijemo i to uvijek višestruko. I zato jedino oni koji nauče biti strpljivi i strpljivo čekati uberu njegove najljepše plodove. Aristotel je nekoć govorio: „Strpljenje je gorko, ali su mu plodovi slatki.”
Znate li kako raste bambusovo drvo? Kada se bambusovo sjeme baci u zemlju, stalno ga treba zalijevati i gnojiti. Godinama se spolja ništa ne vidi, samo nekih 2 cm biljčice. Prve godine ništa se ne dogodi. Ni druge se godine ne vidi ni znak rasta, treće i četvrte ništa da bi vidio ili nekome pokazao zbog čega se mučiš. Tek u petoj godini, u samo šest tjedana bambusovo drvo iznenada izraste više od 20 metara! Ne, nije drvo spavalo četiri godine, nego je raslo u dubinu, razvijajući korijen koji će moći držati ogromno stablo… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
