Prije no što su Kaldejci
strijeljali Hetite.
Prije kamena iz praćke
što zviždi prema čelu divova.
Pustinjama lugovima
hodali su proroci.
Hranili se paljevinom ljeta:
pustim gnijezdima.
S vrećom preko ramena
silazili su rijekama,
na koje pada vatra oklopnika.
Zemlja još u njedra
sprema krhotine zvijezda,
što se ne odvojiše.
Zvijezde, svijetla tijela,
gasnu nepročitane,
pod proročkim stopalom.
Oni gonetaju tutanj vremena:
Uvečer su hrast, gdje spavaju ptice.
Ujutro su toranj
o koji se, stučeni,
ratnici rasipaju.
Viktor Vida hrvatski je pjesnik i iseljenik (Kotor, 1913. – Buenos Aires, 25. rujna 1960.).
Završio je hrvatski, talijanski, francuski i ruski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1942. odlazi prvo u Veneciju, a potom u Rim, nakon čega seli u Argentinu „iskusivši tegobe emigrantskog života”.
Pjesme su mu u tradiciji velikana hrvatske poetike Antuna Gustava Matoša i Tina Ujevića i intimističkog ugođaja. Prve pjesme objavio je u nikšičkoj Slobodnoj misli, a potom i u zagrebačkom Savremeniku i Hrvatskoj reviji, koju su u Buenos Airesu pokrenuli Vinko Nikolić i Antun Bonifačić.
Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, obnovljena je dostupnost i interes za njegov rad te se tada počinje smatrati jednim od najznačajnijih hrvatskih pjesnika u iseljeništvu.
Vida je, za razliku od mnogih hrvatskih pjesnika koji su kroz pjesme eksplicitno svjedočili svoju religioznost, postigao iznimnu razinu umjetničke vjerodostojnosti te na taj način hrvatsku metafizičko-religioznu liriku doveo na viši stupanj.
