Politika je u osnovnom filozofskom smislu proces kojim određujemo na koji ćemo način živjeti zajedno, ističe Rod Dreher u svojoj knjizi Benediktova opcija. Time bi politika trebala predstavljati red izgrađen na temelju određenoga zajedničkog poimanja Dobra i svi zakoni bi zapravo trebali slijediti ovu putanju. Danas smo svjedoci da je politika sve drugo samo ne gore navedeno. Nema reda, nema pravila, sve se izvrće, traže okolišna rješenja, protekcija, interes, nepotizam, neznalaštvo, prostaštvo, sluganstvo, nemoral.
Demokratska država i religija
Ako demokratska država izgubi svoju religiju, pisao je Alexis de Tocqueville, ona postaje plijen neumjerena individualizma, materijalizma i nedemokratskoga despotstva te neizbježno priprema svoje građane za robovanje. Stoga je on upozoravao: „Kršćanstvo se u novim demokracijama mora očuvati pod svaku cijenu.” Kako sve pokazuje, uputu koju je ovaj francuski sociolog i politički teoretičar dao još u 19. stoljeću kada je nakon povratka iz Amerike napisao djelo Demokracija u Americi, Europa nije primijenila te se i danas nalazimo u jednom otuđenom vremenu, u kojemu se ne osjećamo sigurno i tapkamo u mraku tražeći izlaz. On je također isticao da „ništa nije veličanstvenije od umijeća biti slobodan, ali ništa nije ni teže naučiti nego kako koristiti tu slobodu”. Današnja sloboda supermarketa nas grdno zavarava, osobito mlade ljude, i odaje dojam da sami biraju, dok pri tom ostavljaju konačne životne izbore za kasnije, misleći da je svaki izbor gubitak slobode. Rezultat tako shvaćene slobode – „čovjek se više ne usuđuje donijeti odluku i dakle više i ne živi! Tada život bira za vas, jer vrijeme nezaustavljivo teče”, upozorava Jacques Philipe u knjizi Unutarnja sloboda.
Prema pisanju Patricka J. Daneena, političkoga teoretičara sa Sveučilišta Notre Dame, svrha je civilizacije „očuvati i podržati obiteljske, društvene i kulturne strukture i prakse koje održavaju i produbljuju osobne i međugeneracijske oblike obveza i zahvalnosti, dužnosti i dugovanja”. Antropološka je pogreška da civilizacija postoji kako bi pojedinci činili što god žele. „Civilizacija u kojoj nitko ne bi osjećao obvezu prema prošlosti, budućnosti, drugim ljudima ili bilo čemu višemu od zadovoljavanja vlastitih nagona bila bi opasno krhka”, primjećuje Rod Dreher. Politika nije tek vještina upravljanja državom, upozorava kršćanski filozof Scott Moore, i dodaje: „Politika je način na koji uređujemo zajednički život u polisu, bilo da je riječ o gradu, zajednici ili čak obitelji. Riječ je o načinu na koji živimo zajedno, kako prepoznajemo i čuvamo ono što je najvažnije, kako njegujemo prijateljstva i obrazujemo svoju djecu, kako učimo misliti i razgovarati o tome kakav je životu uistinu dobar život.”
Kršćani postaju sve slabiji i prezreniji u današnjem svijetu. Njihova se vjera ismijava, izruguju im se zbog ‘zastarjeloga’ razmišljanja, konzervativnih stavova… a oni zapravo samo žive ono što im je usađeno u djetinjstvu i što ih ispunjava i čini sretnima. Sve se gleda crno i bijelo bez posebne želje uključivanja i propitivanja zašto postoje i druga mišljenja. Pokušaj življenja u istini kako ju jedan kršćanin doživljava postaje uzrokom njegova isključivanja iz svakodnevnoga života i spremnosti na trpljenje za vlastita uvjerenja. Čini se da se vjernike stavlja u neke getoizirane prostore u kojima se pokušava održati privid vlastitosti i vjerske slobode. „Najbolje ćemo se oduprijeti totalitarizmu ako ga jednostavno istjeramo iz naših duša, svoje sredine, svoje zemlje; ako ga istjeramo iz suvremenoga čovječanstva”, kazivao je Vaclav Havel, poučen iskustvom življenja u komunističkom režimu. Dreher dodaje da isto vrijedi za korozivnu protukršćansku filozofiju koja je zavladala današnjicom.
Što nam je činiti? Vratiti se među ljude, graditi mostove, družiti se, ponovno probuditi osjećaj zajedništva i održavati ga. Tako se može biti ponovno politički aktivan jer ćemo slušati druge, znati što ih muči i pokušati zajednički djelovati. Zajednice ljudi plemenitih pobuda kojima nije važan uspjeh kako ga društvo definira nastaju u srcima pojedinaca, šireći se potom na obitelj, crkvenu zajednicu, susjedstvo i dalje. „Dok Zapad tone u duhovnu lijenost, bit će sve više ljudi koji traže nešto stvarno, nešto smisleno, pa i nešto ispravno. Naša je kršćanska dužnost pružiti im to”, podvlači Dreher, jer svjedočimo dokidanju čovjeka kako je to C. S. Lewis nazvao.
Bez obzira na stranačka previranja u našoj zemlji, kršćanima mora biti jasno da politika ne može popraviti ono što ne valja s našim društvom i kulturom. Toliko je godina prošlo od rata i mi smo (p)ostali učmali, zatrovani, uspavani i bez ikakvih naznaka da idemo ka boljitku. Kao da tonemo u glib sve većega nerazumijevanja stvarnosti i naših mogućih budućih koraka. Nered u javnom društvu polazi od nereda u dušama pojedinaca. Kad pogledamo ili poslušamo razmišljanja na obiteljskim susretima koji se uglavnom događaju pri proslavi određenih datuma, vidimo upliv negativnoga, primitivnoga i necivilizacijskoga ponašanja sve više. Mladi su zadojeni nekom (ne)kulturom koja im se plasira na svakom koraku. Iz zvučnika u kafićima ih se truje preglasnim zvucima koji se ne mogu svrstati niti u jednu smislenu glazbenu cjelinu. Uz neartikulirane riječi idu slike polugolih spodoba, nepriličnoga ponašanja. Takvi likovi utječu na mlade i njihovo poimanje stvarnosti i dok se okrenete, klonovi tih neukusa su svugdje oko nas. Rijetki su pozitivni uplivi kroz analiziranje takvih utjecaja, proučavanje i razgovore kako bi mladi shvatili da postoje ljepši, ugodniji zvuci koji ih neće učiniti agresivnima, bezvoljnima i sve osamljenijima u toj buci kojoj je jedini cilj stvoriti pomutnju i izrugati se nevinosti mladih bića. Stoga je najvažnija politička zadaća našega doba – obnova unutarnjega reda, usklađivanje s Božjom voljom. Odustati od stalnoga gledanja u ekrane i pogledati jedni drugima u oči. Otkriti čudesni svijet oko sebe, njegovu raznolikost i uspostaviti kontakte kojima ćemo svaki dan sve više upoznavati nesebičnost darivanja i originalnost svega što nas okružuje. Jer kako Havel ističe, bolji politički sustav može nastati jedino izgradnjom boljega života.
Silazna društvena spirala
Internet je, s druge strane, prepun propalih, nazovimo ih, društvenih kontakata, na kojima se pojedinci pretvaraju da su netko drugi, lažu, varaju i bivaju prevareni i koji ih često odvodi do kriminalnih radnji. Agresivno raspoloženje raste i nije čudno da društvene mreže mlade korisnike vode najvećma u osamljenost i depresiju, koje uz manjak samokontrole predstavljaju najvažnije uzroke stresa. Tko je u mladim godinama često na društvenim mrežama, malo je prisutan u stvarnom svijetu, što dovodi do društvene frustracije. „Da bi se naučilo kako se treba odnositi prema ljudima, jedini je način odnos s ljudima”, upozorava američka neurologinja Abigail Baird. Stalnim korištenjem društvenih mreža smanjuje se broj prijateljstava i kontakata u stvarnom životu kao i socijalna kompetentnost uslijed smanjivanja moždanih područja zaduženih za socijalizaciju. Sve je više stresa i gubitka samokontrole. „Započinje silazna društvena spirala, koja se suprotstavlja ispunjenom životu u zajednici”, zaključuje ugledni njemački neuroznanstvenik i psihijatar Manfed Spitzer u knjizi Digitalna demencija. Stoga on veliku ulogu pridaje obrazovanju koje je po jednoglasnom mišljenju medicinara najvažniji čimbenik zdravlja, kako duševnoga tako i tjelesnoga. Otuda i dvostruki učinak obrazovanja, ako se prisjetimo one U zdravom tijelu zdrav duh. Obrazovanje oslobađa, jer onaj tko je obrazovan može se kritički odnositi prema samome sebi i svojoj okolini, ne potpadati olako pod štetne utjecaje. U suprotnom, dolazi do ovisnosti o medijima i teškim posljedicama devijantnoga ponašanja. Spitzer upozorava da nitko tko snosi odgovornost za mlade ljude ne smije čekati da politika promijeni mišljenje i da odgovornost pobijedi komercijalni interes. On ističe da „političari ovise o javnosti. Budu li u njoj imali protivnika, javnost će ih uništiti. I upravo zato se ništa ne događa”.
