Franjevci Bosne Srebrene u svome su pastoralnom radu, primjereno okolnostima, za crkve i samostane nabavljali ili naručivali slike od talijanskih ili sjevernjačkih majstora, ali je bilo i domaćih slikara. Između tih se izdvaja fra Miho Čuić (Duvno / Tomislavgrad, 1750. – Seonica kraj Duvna 1809.). Studirao je filozofiju i teologiju u Italiji. Vjerojatno je tamo učio i slikarsko umijeće, napose u vrijeme kada je bio dušobrižnik za hrvatske katolike u Veneciji (1786.), gradu bogate likovne tradicije. U Statistici Bosne Srebrene oslovljen je sa „egregiuspictor”– vrstan slikar!
Slikao je uljem na platnu, ali se bavio i zidnim slikarstvom. Zidne slike radio je u staroj crkvi u Fojnici1798. god., te u crkvi u Rami 1804. Fojničke slike su uništene rušenjem crkve 1884. god., što je nesumnjiv gubitak za bh. kulturno i umjetničko nasljeđe. Zapis o slikaru Čuiću i njegovim zidnim i drugim slikama objavio je Ivan Kukuljević Sakcinskiu svome leksikonu umjetnika 1858. god. Ovdje ga u cijelosti prenosimo:
„Čuić Miho, fratar i slikar, rodi se u Duvnu u Bosni oko 1770. Naslikao je u monastiru bosanskomu u Fojnici čitav svod crkve, koji je iz drva, pa je iz kreča i sadra načinio najprije zid a zatiem naslikao na liepu sv. Duha i dva angjela s kadionicama, dvanaest apostolah, pod njima Adama i Evu s drvetom života, proroke Mojsiu i Arona, zajedno s proroci, mučenici, djevicami i ispovjednici reda sv. Franje i Dominika. – Na platnu izobrazio je [naslikao] mastima [bojama] biskupa Gregura Ilića iz Vareša, koj/ega/ obraz [lik] čuva se u hodniku župne kuće u Travniku, zatim fara Andjela Zvizdovića i sultana Mahomeda II., kako ovaj predaje rečenom fratru ferman za bosanske fratrove. Na prodikaonici u Fojnici načini četiri obraza, SS. Bonaventure, Antuna Padovanskoga, Jakova od Markie i još jednog svetca” (Slovnik umjetnikah jugoslavenskih, Zagreb 1858, str. 54).
Čuićeve zidne slike su izgubljene, ali je sačuvano nekoliko rađenih na platnu. Obnovljene su u povodu izložbe „Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine“ (1988/89), koju je pripremila Svetlana Rakić (likovni dio izložbe).Ovdje ćemo se kratko na njih osvrnuti.
- Sveto rodbinstvo – Bogorodica s djetetom, sv. Josip, sv. Ana i sv. Joakim, 1795, ulje na platnu, 120 x 83 cm, s potpisom autora, samostan Visoko. Ova je slika najkvalitetnije i najljepše Čuićevo djelo, pravokutnog je oblika, u gornjem dijelu završava lukom. Na njoj se nalazi pet likova. Bogorodica drži Isusa u krilu, u ruci mu globus koji ga označava kao kralja svijeta, a u desnoj njezinoj ruci je „ruža bez trnja”, simbol njezina izuzeća od iskonskoga grijeha. Iza Bogorodice stoje sv. Joakim i sv. Josip, dok sv. Ana, Marijina majka, sjedi ispred Josipa i pruža Isusu jabuku. Iznad njih je u jakom svjetlu golubica, simbol Duha Svetoga. Sv. Josip se na slici razlikuje od sv. Joakima, ne samo dobno, nego i procvjetalim štapom u ruci. Ta likovna tradicija, vezana za pripovijest o Zarukama Marijinim i brojnom Svetom rodbinstvu (17 do 23 lika), korijene ima u apokrifnom literarnom tekstu. Takva je ikonografija bila u procvat od 13. pa sve do 16. st. kada je na Tridentskom saboru zabranjena. Ona se ipak i kasnije prakticirala, ali u reduciranom obliku kao što, uostalom, to potvrđuje i slika fra Mihe Čuića.
Uzimajući u obzir ovu i druge potpisane slike, povjesničarka umjetnosti Sanja Cvetnić kaže da se fra Miho Čuić „otkriva kao slikar ‘svetih slika’ posve zaogrnut tradicijom, s tek jedva primjetnim dahom preglednosti i čistoće slikanog prostora i zamjetnim smirajem kompozicije, znakovitima za razdoblje kasnobaroknoga klasicizma“ (Barokni defter, Zagreb 2011, str.47).
- Sveti Anto Pustinjak, 1800, ulje na platnu, 95 x 80 cm, ime autora na poleđini, samostan Fojnica. Sveti Antoje živio je u Egiptu (250. – 356. god.). Začetnik je pustinjačkog načina života. Štuje se kao zaštitnik domaćih životinja i pomoćnik u bolestima. Na slikama se prikazuje u monaškom odijelu, sa štapom ili knjigom u ruci, okružen životinjama. Čuić je naslikao sv. Antu u klečećem stavu, pomalo nespretno, kao da je oslonjen na cjevanice. Svetac je ogrnut tamnosmeđim ogrtačem, povučene glave malo unazad s tankom aureolom. Iza njega je stablo oko kojeg se omotala zmija te mala čovjekolika figura đavla koji iskušava Sveca povlačeći ga rukama za ogrtač. Ispred je košarica preko koje je Svečev štap, zatim Raspelo, mrtvačka glava i otvorena knjiga, a u pozadini odsijevaju sunčevi zraci brežuljkastim krajolikom.
Povjesničar umjetnosti Smail Tihić smatra, analizirajući ovu sliku, „da umjetnik ima smisla za fino zapažanje stvari oko sebe”, te uz neke manjkavosti, „ima uspjelih detalja u kojima su dati čisti slikarski kvaliteti. Veća vrijednost slike je pejsaž, shvaćen neposredno i koloristički čisto.” (Naše Starine, NS, 1957, str. 83).
- Stigmatizacija sv. Franje, 2. pol. 18. st., 99 x 58,5 cm, ulje na platnu, samostan Kreševo. Pojam stigmatizacije vezan je za pojedine kršćane koji u mističnom zanosu dobiju rane na tijelu poput Kristovih. Prvi takav poznati je sveti Franjo. Slikar je Franju predstavio s Kristovim ranama kako kleči u živopisnom krajoliku. Iz nebeskog plavetnila ukazuje mu se križ s raspetim Kristom. Svoj je pogled usmjerio je prema Raspeću i s otvorenim rukama pokazuje svoje rane. Iza njega su krošnjasta stabla te jedan franjevac s knjigom u ruci, rijeka, livada, obrisi samostana i crkve a u daljini se naziru bregovi. Na slici se kao posebna vrijednost izdvaja uspjelooslikan krajolik.
- Sv. Bono, kraj 18. – početak 19. st., 85 x 45 cm, ulje na platnu, potpis na listu knjige, samostan Fojnica. Fra Bono / Bonaventura(1221-1274), franjevački teolog, crkveni naučitelj, kardinal, predsjedatelj crkvenog sabora u Lyonu 1274. Na slici fra M. Čuića predstavljen je kao učenjak, u prostoru s mnoštvom knjiga, kako ptičjim perom ispisuje stranice otvorene knjige, čvrstog pogleda u trenutku intenzivnog razmišljanja, s crvenom kapicom na glavi i svetačkom aureolom, s crnim odijelom i crvenim pojasom.
- Portret biskupa Botoš-Okića (1733-1799), 2. pol. 18. st., ulje na platnu, 88 x 66 cm, samostan Kreševo. Fra Augustin Botoš-Okić potječe iz Kojsine kod Kreševa. Bio je provincijal Bosne Srebrene i apostolski vikar u Bosni (1784-1799. Pretpostavlja se da je Čuić autor njegova portreta, ali se ne može sa sigurnošću utvrditi. Naime, prethodno je potrebno ukloniti slojeve boje, nanesene pri pokušaju restauracije slikara G. Jurkića (1930), da bi se mogle praviti usporedne analize.
