U našoj neumjerenoj, medijima rukovođenoj kulturi, javno mišljenje može postati iskrivljeno kada poznati film, televizija ili časopisi promiču staromodni stereotip redovničkog života. Uz neke iznimke, medijima nadahnuti model redovničke osobe je ili žena u širokom habitu koja škljoca zglobovima prstiju ili stari muškarac u talaru koji šeće pogrbljen i nešto mrmlja na jeziku koji je odavno mrtav.
Mnogo mladih ljudi ni ne pomišlja o redovničkom životu zbog pogrešnih predodžbi koje skupljaju iz različitih izvora. U nastavku raspravljamo o najčešćim mitovima o redovničkom životu, sa željom da ilustriramo ljepotu, zadovoljstvo i duhovnu ispunjenost koje netko potencijalno može pronaći u ovom jedinstvenom stilu života.
Redovničke zajednice izumiru
Čuvši ovaj mit, ne možemo a da se ne prisjetimo scene iz filma „Carstvo uzvraća udarac (Zvjezdani ratovi)” kada duh Bena Obi-Wan Kenobija objašnjava mudracu Yodi da je mladi Luke Skywalker njihova jedina nada, posljednji od nekad moćne i glasovite grupe. Iako je broj redovnika i redovnica u opadanju, za razliku od sredine dvadesetog stoljeća kada je rastao, većina redova funkcionira bolje od Jedi vitezova! Postoji na stotine muških i ženskih redovničkih zajednica. Svaka od njih ima svoju osobitu karizmu – ili duhovnost – i mnoge još svake godine primaju nove članove. Iako neke redovničke zajednice izumiru, druge napreduju. Redovništvo je opstalo stoljećima, prolazeći kroz razdoblja rasta i opadanja, i nastavit će i dalje živjeti ako se pravilno prilagode potrebama crkve i svijeta.
Sestre predaju u školama, a svećenici govore misu
Redovničke zajednice znaju da su ljudska bića rođena s mnoštvom darova od Boga. Jedan od ciljeva redovničkog života jest odrediti kako darovi pojedinca mogu biti iskorišteni u služenju Bogu i crkvi. Pokušavajući postaviti ljude na mjesta za koja nisu pripremljeni ili za koja nemaju talenta ne predstavlja put ka slavljenju Boga.
Dok su poučavanje i predsjedanje euharistijom dvije važne službe povjerene muškarcima i ženama koji žive redovnički život, postoji na stotine drugih načina kako služiti. Unutar redovničkog staleža nalaze se liječnici, pravnici, ekonomisti, pisci, upravitelji, arhitekti, inženjeri, znanstvenici, umjetnici i glumci. Redovništvo je način življenja, a ne smjernica za posao.
Polaganje zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti nije prirodno
Za pretpostaviti je da siromaštvo, čistoća i poslušnost neće vjerojatno umanjiti slušanost liste Top 10 Davida Lettermana, kao jedan od načina dobrog provoda. Ali postoji bogatstvo u ovim zavjetima koje se obično izgubilo u općepogrešnim shvaćanjima. Redovnički zavjeti, poput zavjeta ženidbe, služe kao sredstvo ka većem konačnom cilju. Tri sveopća zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti dozvoljavaju nam da služimo širokom sloju ljudi. Zavjeti osiguravaju slobodu koja nam dopušta angažirati se u svijetu na poseban način, manje ograničeni materijalnim poslovima, obiteljskim obvezama, pa čak i našim osobnim interesima. Zavjeti služe kao podsjetnik da su ideali, koje ponekad slijedimo, slaba zamjena za ljubav Božju, koja neprekidno poziva sve ljude da autentično žive svoj poziv.
Redovnički život je život patnje
Kad bi ovo bila istina, nijedan se redovnik ne bi htio zarediti. Realistično, koje god zvanje osoba odabere donijet će sa sobom nešto patnje; ovo je stvarnost ljudskog bivstvovanja. Važno pitanje o kojem se dade raspravljati jest, služi li ta patnja ili žrtvovanje nekom uzvišenijem cilju i čini li me sretnim? Životni poziv, bilo u braku, samački život ili redovnički život, treba biti odabran zato što netko osjeća da je pozvan živjeti na određeni način. Očekivati život bez patnje je besmisleno, jer nitko ne može očekivati život sastavljen samo od ljubavi i sreće.
Kao što roditelji žrtvuju mnogo stvari zbog svoje djece, muškarci i žene u redovničkom životu žrtvuju se za puk Božji. Ponekad ova žrtva može uključivati patnju, ali to je učinjeno za druge, a ne za svoj vlastiti spas. Redovnici i redovnice, poput većine zdravih ljudi, ne nadaju se patnji, ali ako žive autentično, u ljubavi, patnja će se od vremena do vremena pojaviti. Na sreću, Bog je najviše uz nas onda kada patimo.
Redovnici su supersveti
Redovnici su ljudi, a to znači da postoji čitav spektar redovničkih temperamenata u redovničkim zajednicama, od onih koji Krista proživljavaju na mističan, neposredan način do onih koji ga otkrivaju preko službe; od onih koji više vole krunicu i euharistijsko klanjanje do onih koji više vole eksperimentalne oblike molitve. Jedinstveni faktor koji je zapravo važan jest: svi su Isusovi učenici, jedinstveno pozvani da dijele duhovnost svojih zajednica sa svima drugima, širom Crkvom i svijetom. Puno ljudi smatra redovnički život zabavnim i interesantnim, a i on je ispunjen izazovima. Ali tako život općenito funkcionira, zar ne?
Redovnici su poslušnici
Redovnici se zavjetuju na poslušnost, a ne na podložnost i zloupotrebu te poslušnosti. Redovi se nadaju zrelosti, uravnoteženim, neovisnim, visoko motiviranim, kreativnim kandidatima, a ne slabim, podložnim, ovisnim besposličarom.
Poslušnost znači slušati, prije nego li slijepa podložnost. Poput svih ljudi, redovnice i redovnici su pozvani osluškivati Boga, te potrebe svoga reda i Crkve. Poslušnost zahtijeva zrelo slušanje i dijalog između redovnika i njegovog starješine. Redovničke osobe su pozvane staviti na raspolaganje svoju molitvu, želje, talente, strahove i radosti tako da starješine mogu donositi uputne odluke koje će biti najbolje za tu osobu, pojedinačnu zajednicu, red i Crkvu. Celibatska čistoća i jednostavno življenje neophodni su za življenje redovničkog života, ali zavjet poslušnosti je najizravnije vezan s obavljanjem istinske svrhe redovničke zajednice.
Redovnici se odriču svojih obitelji i prijatelja
Nakon ulaska u redovništvo, odnosi s obitelji i prijateljima se mijenjaju, ali nikad ne prestaju. Kao što se međuljudski odnosi mijenjaju nakon vjenčanja, promjena se događa i kod redovnika, također. Kakvoća promjene je različita, ovisno o tipu zajednice u koju osoba ulazi. Strogo zatvorene kongregacije podrazumijevat će manje posjeta s prijateljima izvana i s obitelji. Ali većina je redovničkih zajednica apostolskog tipa – znači da su usredotočene na služenje, a članove se potiče da imaju zdrave, trajne odnose s onima koje vole. Ovi odnosi se nikad ne zamjenjuju zajednicom, iako mi ponekad možemo poželjeti da se to ostvari, barem zakratko.
Redovnice i redovnici su čudaci
Redovnice i redovnici nisu čudaci; oni zrcale ostatak Crkve kojoj služe: postoje introvertirani i ekstrovertirani, visoki i maleni, stari i mladi, debeli i mršavi, nepobožni i pobožni, šaljivi i ozbiljni, i sve između toga. Oni pokušavaju živjeti isti prvotni poziv kao i svi drugi kršćani, a to je: naviještanje i življenje Evanđelja. Ipak, redovnici to čine kao članovi reda koji služi Crkvi i svijetu na osobit način. Poput bračnog i samačkog života, redovnički život može biti čudesan, ispunjen, uzbudljiv i, svakako, normalan.
Ako ste mislili da je redovnički život zastario, nefunkcionalan ili mrtav, nadamo se da sada možete gledati mimo stereotipa i uvidjeti da je redovništvo dar Crkvi i svijetu.
