Međutim, iz cijele velike židovske zajednice kojoj je pripadao – u Sarajevu je prije Drugoga svjetskog rata svaki osmi stanovnik bio Židov – njega je isključivo privlačila židovska sirotinja. U većini Samokovlijinih priča pred čitateljem se, kao na sceni nekoga naturalističkog teatra, uglavnom odvija život židovske sirotinje: padavičavoga siročeta Mike i njegove pomajke, sirote udovice Saruče (Kadiš), uboge pralje Hanuče i njezine sušičave kćerkice Bočke (Gavrijel Gaon), siromašnoga raznosača riba Hajmača, kojega je zbog impotentnosti ostavila žena (Od proljeća do proljeća), isto tako siromašnoga, ali i ponositoga nosača Samuela (Nosač Samuel, Saručin dug, Solomonovo slovo). Ali je njihov bijedni život u Samokovlijinim pričama dan u tako toplim bojama da su neki kritičari isticali kako je on u njima spojio nešto što se inače teško spaja: naturalističku opsjednutost prizorima ljudske bijede i romantičarsku suosjećajnost s ljudskom nesrećom.
Našavši svoj svijet (i svoje ljude!), Samokovlija je iz pripovijetke u pripovijetku tragao za različitim narativnim formama. Zbog toga se i život siromašnih sarajevskih Židova – ta velika njegova tema – u pripovijetkama pojavljuje kao jedan isti svijet koji je sazdan uvijek od istih elemenata stvarnoga života, ali koji je svaki put umjetnički koncipiran prema nekom drugom stvaralačkom principu. Ali usprkos toj raznolikosti narativnih postupaka, njegove pripovijetke posjeduju jedan strukturni obrazac koji ih čini prepoznatljivo njegovim. On je, naime, „hvatao” svoje junake u onim presudnim trenucima kad im se javi njihova sudbina, tj. kad oni iz životne svakidašnjice bivaju gurnuti u središte drame života, i to obično u njezin posljednji, predsmrtni prizor. I većina njegovih pripovijedaka slijedi upravo takvu kompozicijsku shemu: iz jednolikosti, stalnosti i sigurnosti svakodnevnice čovjek se iznenada nađe suočen s konačnom neizvjesnošću života.
Samokovlija nikad ne žuri da ispriča najavljeni prijelomni događaj u životu svoga junaka. Štoviše, i sam taj događaj on radije izlaže kao stanje svijesti nego kao izvanjsko zbivanje
Samokovlija je volio već na početku priče najaviti taj dramatski prijelom u životu svoga junaka, to njegovo „iskakanje” iz uobičajenoga, svakidašnjega životnog toka u zlokobne virove života koji vuku u ponor. „Dogodi se baš ono čega se toliko bojao” – tako počinje Rafina avlija. A na početku pripovijetke Plava Jevrejka takva najava se uz to intonira tonom apokaliptičke objave: „Eto, kazivahu u mahali, da će prst Božji ukazati na grijeh i da će se u zlu završiti, jer odavno zlo se slutilo.” Takav početak pripovijetke bez sumnje zaokuplja čitatelja, jer nagovještava neki neobičan i sudbonosan događaj, a uz to stvara i napetu atmosferu iščekivanja. Tako, na primjer, pripovijetka Gavrijel Gaon započinje ovom rečenicom: „O Hanučinom stradanju, o tom jezivom događaju, pričalo se u gradu mnogo. Pričalo se više pokretima ruku i užasom razrogačenih očiju nego riječima.” A pripovijetka Od proljeća do proljeća počinje ovako: „Po njegovoj smrti naslutilo se kakav mu je život bio, te ljudi slegoše ramenima, vični muževno da osjete tuđu bol, a djeca se zabezeknuše kad nenadano u njih jurnu vijest o vađenju leša na čekrk iz dubokog bunara.”
U stvari, u toj sjenci smrti provode svoj život i Hanka, i Hajmačo, i Hanuča, i onaj padavičar Miko iz pripovijetke Kadiš, i stari Rafo, i Mirjam iz Plave Jevrejke. Svi oni ulaze u pripovijetku na takav način da nam se čini kao da ih je iz jednolikosti i sigurnosti svakidašnjice sama sudbina izvela pred nas da odigraju posljednji čin života i da i nas i sebe suoče s onim ponorom koji je tu negdje oko nas i koji onu stalnost i sigurnost života čini krajnje varljivom.
Međutim, Samokovlija nikad ne žuri da ispriča taj najavljeni prijelomni događaj u životu svoga junaka. Štoviše, i sam taj događaj on radije izlaže kao stanje svijesti nego kao izvanjsko zbivanje. Dok se Mirjam sunovraćuje u ponor (Plava Jevrejka), Hajmačo u bunar (Od proljeća do proljeća), a nožem probodena Hanka u posljednji samrtni san (Hanka), mi smo u prilici pratiti zbivanja u svijesti više nego sam fizički pad. Kao da je baš tu, u posljednjem bljesku svijesti, ona najdublja dramatika konačnoga, završnoga čina životne drame.
Samokovlija je bio jedan od onih pripovjedača koji svoje priče o ljudima i njihovim sudbinama ne mogu zamisliti in abstracto, na nekoj praznoj pozornici, izvan sasvim konkretnih i specifičnih pojavnih oblika života. (U jednoj od svojih pripovijedaka Crveni đurđin, Samokovlija je to sam ovako izrazio: „Prvi put sam osjetio u njegovoj kući koliko je čovjek jedno sa stvarima oko sebe sa kojima živi.”) Za njega je ambijent gradivni sustav na kojemu počiva narativna struktura, njezina noseća konstrukcija. Zato je u njegovim pripovijetkama ambijentiranje (tj. opisivanje pojedinosti života u određenoj sredini) isto tako važno kao i fabuliranje (tj. pričanje priče). Takvi statički narativni dijelovi koji prvenstveno imaju evokativnu vrijednost jer „dozivaju” pred nas jednu određenu životnu sredinu, nipošto nisu manje značajni nego tzv. dinamički motivi koji razvijaju fabulu pripovijetke. Naprotiv, kao da se baš u njima sadrži ona fina i nevidljiva, a tako čvrsta i neraskidiva materija od koje je satkana čitava mreža života u koju su „ulovljeni” junaci Samokovlijinih pripovijedaka.
Upravo zato što snažno evociraju „život bosanskih Jevreja sefarda i njihovih naravi”, Samokovlijine „jevrejske pripovijetke” danas su posebno značajne. Naime, one svjedoče o jednom svijetu koji više ne postoji. Mračna najezda fašizma raspršila je i uništila čitavu tu veliku židovsku zajednicu koja je u Bosni živjela i razvijala se preko tristo godina. Nestali su ljudi koje je Samokovlija uveo u književnost i koji su svojim mentalitetom i životnom sudbinom presudno odredili njegovo književno djelo. U progonu Židova u Drugom svjetskom ratu Samokovlija je izgubio ne samo mnoge svoje prijatelje i rođake već i svoj pripovjedački svijet. Za njega, koji je tek čudom preživio četiri strašne ratne godine, bilo je to više nego tragično iskustvo, koje je u njemu ostavilo bolnu i neiscjeljivu ranu. Poslije rata on je pokušao naći narativnu formu koja bi mogla adekvatno izraziti tu bol, ali je uspio samo svom junaku prepustiti da neposredno izrazi tragičnu sudbinu svoga svijeta. U pripovijetki Priča o živoj istini (1950.) „unutarnji pripovjedač” Davoka ovako sabire strašno iskustvo Holokausta: „Da, da… mnogo smo propatili, i vi i ja i svi. Koliko nas je ostalo. Od stotine jedva deset. A to deset šta je sve preživjelo… Odvedeno u Jasenovac, u logore smrti, u Dahau i Birkenau… Odvedeno i otišlo sve pognute glave. Strašna sudbina… ”
To, naravno, nisu najvrjedniji redovi koje je ispisala Samokovlijina ruka. Ali su sigurno najneposredniji izraz tragike jednoga svijeta koji živi još jedino u Samokovlijinim pričama.
