Uzbuđeno sam vozila sedam sati od Nashvillea do Chicaga, prolazeći kroz teme, citate iz Svetoga pisma, iz knjiga svetaca i mudraca i pjesme koje će u pravom trenutku poslužiti kao podloga prisutnima za inspiraciju i meditaciju.
U tri dana imat ću tri različite prezentacije: Iscijelite dublje, Volite više i Služite kao ruke, glas i tijelo Krista.
Organizatori su me htjeli smjestiti u lokalni hotel, ali odlučila sam ostati kod prijateljice Jane i njezina muža, dekana Boba. Dočekali su me s večerom i čašom vina. Ujutro sam se probudila s užasnom migrenom, mučninom i vrtoglavicom. Jutarnje zimsko sunce, čija je svjetlost dolazila do mene kroz rupice na žaluzinama, umjesto osvježenja, natjeralo me je da se još više povučem ispod popluna i tražim mrak.
No divno! Pomislila sam. Baš je migrena došla u pravi čas – za samo nekoliko sati moram biti u stanju postaviti opremu, spremiti se i održati prezentaciju za nekoliko stotina ljudi.
„Možeš mi, molim te, otići po tablete za migrenu?” poslala sam poruku Jani. Niti minutu kasnije, čula sam korake u prizemlju njezine ogromne kuće, zvuk garažnih vrata, motor auta. No kako su američka naselja velika, i prodavaonice nisu baš ispred kuće, znala sam da će joj trebati dobrih pola sata da se vrati s lijekom. Dok sam čekala, migrena me je mučila kao podrugljiv podsjetnik na bol – i prvu temu Iscijelite dublje.
Sama pomisao na neko „dublje, smislenije” iscjeljenje tjerala me na povraćanje. Malo sutra, rekla sam na glas sama sebi. Istina, nisam pila dosta vode na putu i trebala sam stati nekoliko puta da se odmorim, ali sad samo želim pomoć – nešto što će zataškati simptome migrene – tabletu, injekciju, ciglu, bilo što – samo da prestane.
Stavila sam ruke na glavu i svom snagom pritisnula prste u lubanju pokušavajući barem malo olakšati bol. U tom trenutku, postala sam svjesna napetosti – cijelo moje tijelo bilo je u jednom ogromnom grču koje je samo otežavalo dovod kisika mojim stanicama i živčanim receptorima. Nasmiješila sam se tom zapažanju, duboko udahnula i preusmjerila svu svoju energiju opuštanju svakoga mišića – od glave do pete.
Istoga trenutka osjetila sam olakšanje.
Simptomi jedne bolesti
Nakon jake doze tableta i nekoliko sati opuštanja migrena je popustila i poslužila mi kao izvrstan (iako potpuno neplaniran) početak moje prezentacije.
Živimo u svijetu koji vrlo dobro zna liječiti simptome i akutne bolesti. Ili smo prezauzeti da se suočimo s uzrokom bolesti koja nas muči ili smo zaboravili kako razotkriti i prepoznati dublje razloge naših patnji. Moderna medicina pri liječenju rijetko kad gleda cijeloga čovjeka – kad je moj suprug obolio od karcinoma pluća, osim očiglednih faktora kao pušenje, nikoga nije zanimala njegova dijeta, tjelovježbe ili emotivno stanje. Bolest je bila izolirana i tretirana kao da je gljiva na kori stabla, a ne mutacija samoga sustava u kojemu je nastala.
Jednako je sa simptomima bolesnoga društva – brakovi koji propadaju, tinejdžeri koji posegnu za drogom ili oružjem, nasilje, silovanja, oholost, masovne manipulacije ljudima, ratovi, terorizam… Sve te simptome koji proizlaze iz jedne bolesti – ljudske otuđenosti od Ljubavi i Boga – naučili smo tretirati kojekakvim rješenjima. Brakove rješavamo razvodima, tinejdžere šaljemo u zatvore ili im propišemo lijekove za psihosomatske bolesti. Nasilje, silovanja i oholost prekrivamo šutnjom i glamurizacijom istoga. Ratove i mržnju pokušavamo riješiti ratovima i mržnjom. Brzi smo na dokazivanju tko je u pravu, a tko u krivu, stručnjaci smo za prebacivanje krivice na druge, a u najboljem slučaju neumorno pokušavamo ublažiti posljedice brzim savjetima, napitcima i proizvodima koji obećavaju „uspjeh i veselje”.
Naravno da simptome treba liječiti (da nisam uzela tablete za migrenu, ne bih se pomaknula iz kreveta barem 24 sata), ali čim se osjećamo bolje i tijelo funkcionira, moramo početi tražiti prave razloge boli i uništavanja cijeloga tjelesnog sustava.
Migrena je jednostavan primjer – na meni je hoću li i dalje ovisiti o kutiji lijekova ili ću se koncentrirati na otklanjanje uzroka – promijeniti stil života na način da izbacim „okidače” i zamijenim ih zdravim navikama. Ono što je teže uvidjeti – i iscijeliti – je otuđenost koja uzrokuje duboku samoću; strah koji potiče konflikte; neizliječene tuge koje s vremenom izrastaju u depresiju i anksioznost; oholost koja hrani nepovjerenje i razara ljudske odnose.
Možda se svi radije sakrijemo od zraka svjetlosti kojima nam Bog pokušava osvijetliti put do pravih uzroka nezadovoljstva – te se zavučemo u naša topla, udobna mjesta gdje smo sigurni, čak i od boli, jer imamo kojekakve sedative. Možda nam je svima lakše biti u nekom grču i pritiskati svoje glave, nego se opustiti i predati Bogu – sili života da nas iscijeli. Čak smo tijekom stoljeća uspjeli zaboraviti Isusovu muku koju on sebi nije ničim ublažio, a mogao je, nego je prošao kroz nju da bi nam pokazao put do onoga puno važnijega iscjeljenja.
Jer kad i sami izgovorimo Isusove riječi „u ruke tvoje predajem duh svoj” (Lk 23,46), imat ćemo mogućnost svu svoju energiju preusmjeriti opuštanju svakoga mišića (i srca, i duše, i razuma) i pustiti da nas ispuni milost do svake stanice našega bića – kao kisik koji nas održava na životu. Tada ćemo se bez straha suočiti sa svim našim bolima – i dubokim uzrocima tih boli – i započeti iscjeljenje koje će ne samo umrtviti simptome nego ih trajno otkloniti. A otkloniti bolesti kao što su otuđenost, samoća, oholost, nepovjerenje, tuga i depresija, i simptome kao sto su ovisnost o drogi, nasilje, zlostavljanje i mržnja znači otkloniti prepreke koje nas sprječavaju da iskusimo i doživimo Božju milost koja nam je u svakom trenutku na raspolaganju. Znači doživjeti Uskrs u svakom trenutku, i kroz svaki udisaj.
* * *
„Kad ste sinoć govorili o iscjeljenju dubokih rana, nisam više mogao grčevito držati u sebi traumu koja mi se dogodila prije godinu dana”, govori mi mladić od možda 18 – 19 godina nakon prezentacije sljedeće večeri. „Vaša poruka mi je dala snagu da se napokon opustim – i prepustim. Kad sam došao kući, plakao sam u jastuku da me majka ne čuje. Osjetio sam, kao u slučaju vaše migrene, da ljubav poput kisika dolazi do svake stanice moga bića i obnavlja me. Boljelo je užasno – neću lagati. Ali već sam se sinoć bolje osjećao. Jutros sam nazvao jednoga svećenika i s njim popričao o svemu. Dogovorio sam i sastanak s psihoterapeutom jer znam da je moja rana duboka – zacijelit će i sama, ali uz stručnu pomoć, zacijelit će bez velikoga ožiljka. Hvala vam.” Mladić se nasmije i zagrli me dubokim i iskrenim zagrljajem.
* * *
„Želiš li tablete za tjeskobu i nešto jače za migrenu?” pita me liječnik nekoliko dana kasnije. „Pomoći će ti da bolje spavaš.”
„Ne hvala”, odgovorim mu i izdahnem napetost iz svoga tijela. „Radije ću uložiti više vremena u opuštanje, hodanje u prirodi, disanje, meditacijsku molitvu, smijeh i glazbu, druženja s ljudima koje volim i zdravu prehranu. Inače ćete me viđati ovdje svakih dva mjeseca”, što naravno ne bi bilo loše s obzirom da i liječnik mora platiti svoje račune – ali to je već druga tema za neku drugu priliku.
