Šali se s fra Grgom neki njegov fratarski brat, i veli, da je htio, da je i on mogao postati pjesnik fra Grga Martić, na što će mu reći fra Grga: “A ja, vidiš, nikad ne bih htio postati svraka od pljuvanke, i da nisam postao fra Grga Martić, ne bih, boga mi, ni fra Anto Glavurda!”
Zadirkuje kreševski gvardijan fra Grgu, da bi bolje bilo da je postao vrhbosanski nadbiskup nego li hrvatski pjesnik, a fra Grga mu uteče u riječ: “Bolje da nisam, ujače, jer da sam, Ti bi prvi zaintačio, da Te zabiskupim!”
Došao u Kreševo poglavar Bosne barun Appel i navalio da vidi fra Grgu. Fratri odoše fra Grgi, pa mu vele: “Hoće, bolan fra Grgo, da Te Appel vidi!”, a fra Grgo ni pet, ni devet, nego zagudi: “Ne ću ja njega!”
Došao u Kreševo drugi poglavar, barun Albori, i zavrzuje: “Hoću do fra Grge!” Fratri kume fra Grgu, da primi k sebi baruna, a fra Grgo im skresa: “Kogod stigne u Kreševo, evo ga do fra Grge, kao da je fra Grgo kreševska primalja!”
U staro vrijeme, kad se govori za fra Grgu, da nije hrvatski, nego srpski pjesnik – razvezao se govor o tome i u Kreševu. Da ga bocne, reče neki fratar: “Je li istina, fra Grgo, da si Ti Srbin?” “Valaj baš onako, kao što je i Hrvat onaj njihov fra – Vuk Karadžić!”
Evo druge zgode! Napali ga fratri, da objavi, da je Hrvat, a on im odgovori: “Ako je Vaše hrvatstvo za telale, nije moje!”
