Još od pradavnih vremena ljudi su se služili pomagalima u obliku ogrlice, vijenca ili vrpce s pravilno nanizanima zrncima (od drva, jantara, kosti, kamenčića ili čvrstih koštica) kako bi što lakše i točnije mogli ponavljati molitvene zazive.
Uporaba ovakvih pomagala po prvi put je zabilježena među pripadnicima hinduizma na Dalekom istoku (Kina, Japan) i postupno se, kroz povijest, širila prema Zapadu i svoju primjenu nalazila među pripadnicima drugih religija (npr. krunica kod kršćana ili tespih kod muslimana).
Tako u kršćanstvu već stoljećima krunica zauzima povlašteno mjesto među različitim oblicima kako marijanske tako i sveukupne pučke pobožnosti Crkve. Iako danas, kako u svijetu tako i kod nas, postoje različite vrste i različiti oblici molitava koje se ritmično ponavljaju uz pomoć zrnaca nanizanih na vrpcu, daleko najpopularnija je krunica Djevice Marije koja je, premda po svom obliku marijanska, sva usredotočena na Krista i sadrži dubinu cjelokupne evanđeoske poruke tvoreći gotovo njezin sažetak.
Povijesni kontekst
I prije srednjovjekovnog oblikovanja krunice kakvu mi danas poznajemo, bilo je u kršćanskoj pobožnosti raznih oblika molitvenih “vijenaca” (krunica, od riječi kruna, vijenac), odnosno uzastopnih ponavljanja kraćih molitvenih zaziva ili obrazaca da bi se na taj način održalo zajedništvo s Bogom i nadvladala sklonost prema grijehu. Tako su stari monasi, bilo istočne, bilo zapadne provenijencije, po naputku evanđelja o potrebi neprestane molitve (Lk 21,36), običavali svakodnevno ponavljati kratke molitvene zazive. Obično se radilo o ponavljanju pojedinih psalamskih redaka. Poticani istim naputkom, irski monasi su njegovali moljenje čitavog Psaltira (150 psalama) naizust ili pak njegova dijela (50 ili 100 psalama). Onim monasima koji nisu znali čitati predlagalo se ponavljanje određenih psalamskih redaka ili osnovnih kršćanskih molitava, najčešće Očenaša. Vremenom se ustalilo pravilo da nepismeni monasi i redovnici nadomještaju molitvu Časoslova moljenjem određenog broja Očenaša za svaku horu. To je vjerojatno razlog da se u nekim našim krajevima (Hercegovina, Dalmacija) i danas krunica naziva “očenaši”.
Povijesno oblikovanje krunice ima svoj početak u 9. stoljeću kad se s Istoka na Zapad proširila molitva Zdravo Marijo u svom evanđeoskom obliku, kao spoj pozdrava anđela Gabrijela i Elizabetina pozdrava Mariji. U 13. stoljeću proširuje se dodavanjem nekih prošnji, a u 15. stoljeću poprima oblik u kojem ju mi danas poznajemo. Godine 1568. papa Pio V. u svom Brevijaru daje joj i službenu potvrdu. Nedugo zatim, razvio se i tzv. Marijanski psaltir, odnosno niz od 150 Zdravomarija, a prethodilo mu je Vjerovanje, Očenaš i tri Zdravomarije s dodatkom molitvenih zaziva za tri teološke kreposti (vjera, ufanje, ljubav).
Premda je molitva Zdravomarije u prvom redu marijanska, tj. upućena Mariji, ona ipak ima trinitarnu strukturu. Naime, upućena je Kristu jer se eksplicitno veliča plod Marijine utrobe, dok početni zaziv “milosti puna” ima pneumatološki odjek, budući da je Marija ispunjena Duhom Svetim začela Isusa. Drugi pak dio molitve upućen je Bogu Ocu. Tako ova, premda eminentno marijanska molitva, ima izrazito trinitarni karakter.
Vremenom su se prvom dijelu Zdravomarije, koji završava riječima “i blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus”, dodavali završeci kristološkog sadržaja (clausulae, inclusiones) te se išlo za tim da se nizom od 150 Zdravomarija razmatra cjelokupno Kristovo otajstvo. Početkom 14. stoljeća krunica se, radi lakšeg moljenja, dijeli na 15 desetaka (desetica) tradicionalno podijeljenih u tri skupine spasenjskih događaja (radosna, žalosna i slavna).
Dok, kako smo spomenuli, sama molitva Zdravomarije ima trinitarni karakter, ovako strukturirana krunica ima izrazito kristološko usmjerenje i predstavlja jedan od tradicionalnih putova kršćanske molitve posvećene razmatranju Kristova spasiteljskog djela. Njezin najznačajniji sastavni dio (litanijsko ponavljanje Zdravomarije) postaje neprekidno hvaljenje Krista, budući da se navještaj anđela i pozdrav Krstiteljeve majke konačno odnose na njega, na plod Marijine utrobe. Isus svake Zdravomarije jest onaj isti kojega otajstva jedno za drugim stavljaju molitelju pred oči, bilo kao Sina Božjega, bilo kao sina Djevičina.
Od mnogih otajstava Kristova života, krunica u svom ustaljenom trodijelnom obliku, u kojem se općenito ustalila uz odobrenje crkvenih vlasti, navodi samo neka. Taj je izbor određen prema izvornoj osnovi te molitve koja se, kako smo rekli, temeljila na broju 150, u skladu s brojem psalama. Kako bi se što snažnije istaknula kristološka dubina krunice, papa Ivan Pavao II. (s Motu propio Rosarium Virginis Mariae od 16. 10. 2002.) odlučio je upotpuniti njezin tradicionalni oblik otajstvima Kristova javnog života između krštenja i muke i nazvao ih otajstvima svjetla, budući da se u godinama javnog života Kristovo otajstvo na najočitiji način pokazuje upravo kao otajstvo svjetla: “Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta” (Iv 9,5). Tako se, da bi krunica postala na što potpuniji način sažetak cijelog evanđelja, nakon razmišljanja o Kristovu utjelovljenju i skrovitom životu (radosna otajstva), a prije usredotočivanja na njegovu muku i posljednje dane života (žalosna otajstva) i uskrsnu pobjedu (slavna otajstva), razmatraju neki osobito značajni momenti njegova javnog života (otajstva svjetla).
Nizovi razmatranja
Prvih pet desetica, niz radosnih otajstava označen je radošću kojom zrači događaj utjelovljenja. To je očito već iz prvog otajstva gdje se na Gabrijelov pozdrav Mariji nadovezuje poziv na mesijansku radost: “Raduj se, Marijo!” Čitava povijest spasenja teži tom navještaju. Imajući u vidu da je Božji naum “uglaviti sve u Kristu” (Ef 1,10), tad je sav svemir obuzet Božjom naklonošću kojom se prignuo Mariji da je učini majkom svoga Sina. Za kršćane je samim tim cijeli ljudski rod uključen u fiat (Neka bude!) kojim je ona spremno odgovorila Božjoj volji. Na isti je način i prizor susreta s Elizabetom prožet radosnim klicanjem gdje na sam zvuk Marijina glasa u Elizabetinoj utrobi Ivan “zaigra od radosti” (Lk 1,44). Radošću je označen i prizor u Betlehemu u kojem je rođenje Djeteta najavljeno pjesmom anđela i objavljeno pastirima upravo kao “velika radost” (Lk 2,10). Prikazanje u hramu ne izražava samo radost zbog posvećenja djeteta i klicanje starca Šimuna, nego podsjeća i na to da će Krist u Izraelu biti “znak osporavan”, a da će Mariji mač probosti dušu. Radostan i ujedno dramatičan je i događaj dvanaestgodišnjeg Isusa u Hramu. On se pojavljuje u svojoj božanskoj mudrosti: dok sluša i pita zapravo je već onaj koji poučava.
Razmatrati radosna otajstva znači ući u najdublje uzroke kršćanske radosti, usredotočiti se na konkretnu stvarnost utjelovljenja i mračni nagovještaj otajstva muke. Tako Marija uvodi u shvaćanje tajne kršćanske radosti posvješćujući da je kršćanstvo u prvom redu euangelion, radosna vijest, čije je središte osoba Isusa Krista, Riječ koja je postala tijelom.
Idući s Isusova djetinjstva i skrovita života u Nazaretu na njegov javni život, razmatranje molitelja vodi do onih otajstava koja se nazivaju otajstvima svjetla. Isus sam za sebe kaže da je on “svjetlo svijeta”. Premda se to odnosi na sve etape njegova života, nesumnjivo dolazi do izražaja osobito u godinama njegovog javnog djelovanja kad naviješta evanđelje Kraljevstva nebeskoga, te je svako od otajstava objava Kraljevstva koje je već nastupilo u samoj Isusovoj osobi. Tako je otajstvo svjetla u prvom redu krštenje na Jordanu gdje se, dok Isus silazi u vodu, nebesa otvaraju i Očev glas ga proglašava Sinom ljubljenim (Mt 3,17), a Duh se spušta na njega da ga uvede u predstojeće poslanje. Jedno od otajstava svjetla je i Isusovo prvo znamenje u Kani (Iv 2,1-12) kada je pretvorio vodu u vino i otvorio učenicima srca za vjeru zahvaljujući Marijinoj intervenciji. Također, propovijedanje kojim Isus naviješta dolazak Božjeg Kraljevstva i poziva na obraćenje (Mk 1,15), otpuštajući grijehe svima koji mu pristupaju s poniznom vjerom, može se smatrati jednim od bitnih momenata njegova javnog djelovanja i stoga zauzima treće mjesto među otajstvima svjetla. Ipak, najjasnije među otajstvima svjetla je preobraženje na brdu Taboru. Dok slava Božja blista na Kristovu licu, Otac nebeski zapovijeda prestrašenim učenicima da ga slušaju (Lk 9,35) i budu spremni proći s njim kroz agoniju muke kako bi s njim prispjeli do uskrsne radosti i Duhom preobražena života. Konačno, otajstvo svjetla je i ustanovljenje euharistije u kojoj Krist svjedoči svoju ljubav prema čovjeku dajući mu za hranu svoje tijelo i krv pod prilikama kruha i vina.
U spomenutim otajstvima, izuzev čuda u Kani Galilejskoj, Marijina nazočnost ostaje u pozadini. No, uloga koju je ona imala u Kani na izvjestan način prati cjelokupno Kristovo poslanje. Objava koju je Otac izravno uputio prigodom krštenja na Jordanu i njezin odjek u poslanju Ivana Krstitelja, u Kani izlazi s Marijinih usana i postaje veliki savjet koji ona upućuje cijeloj Crkvi: “Što god vam rekne, učinite” (Iv 2,5).
Žalosnim otajstvima evanđelja pridaju veliku važnost. Kršćanska se pobožnost oduvijek, a osobito u korizmenoj pobožnosti puta križa usredotočivala na pojedine dijelove muke, sluteći da je upravo u muci vrhunac objave Božje ljubavi i izvor ljudskog spasenja. Slijed otajstava počinje s Getsemanijem gdje Krist proživljava trenutke velike tjeskobe pred voljom Očevom protiv koje bi slabost tijela mogla biti stavljena na kušnju da se pobuni. Ovdje Krist, pritisnut svim grijesima ljudskog roda, odlučno kaže Ocu: “Ne moja volja, nego tvoja neka bude!” (Lk 22,42). A koja je cijena njegovog predanja Očevoj volji postaje vidljivo iz otajstava koja slijede: uspon na Kalvariju, bičevanje, trnova kruna i smrt na križu. U njima je Isus izvrgnut najvećem preziru: Ecce homo!
U tom poniženju objavljena je ne samo Božja ljubav već i sam smisao čovjeka. Ecce homo: tko želi upoznati čovjeka, mora poznavati njegov smisao, početak i puninu u Kristu koji se iz ljubavi ponizi “do smrti, smrti na križu” (Fil 2,8). Tako ova otajstva pomažu vjerniku da proživi Isusovu smrt, stane s Marijom podno križa, uđe s njom u ocean Božje ljubavi prema čovjeku i iskusi svu njegovu životvornu snagu.
Međutim, razmatranje Kristovih otajstava ne može se zaustaviti na slici Krista raspetoga. Raspeti je živ! Uskrsli otvara novo ozračje radosti i života koja počiva na uskrsnoj spoznaji da svaka muka ima svoj kraj, da svaka žalost ima svoju granicu, pa i smrt, ma koliko bila teška i nerazumljiva, nije nipošto neprobojna zbilja nego je osvijetljena Kristovim uskrsnućem i kroz nju je u vjeri i nadi moguće proći. Stoga krunica oduvijek izražava tu svijest vjere i poziva vjernike da nadiđu tamu muke kako bi svoj pogled uzdigli prema Kristovoj slavi u uskrsnuću i uzašašću. Razmatranjem Uskrsloga kršćanin ponovno otkriva radost ne samo onih kojima se Krist ukazao, nego i Marijinu radost koja je iskusila novu stvarnost proslavljenog Sina. U tu slavu, po kojoj je o uzašašću Krist uznesen s desna Ocu, i sama je Marija uzašla uznesenjem na nebo i tako pretekla uskrsnuće tijela koje je, prema kršćanskom vjerovanju, predviđeno za sve. Usred tog slavnog niza otajstava Sina i Majke, u treće slavno otajstvo krunica stavlja Duhove koji pokazuju lice Crkve. Razmatranje toga, kao i ostalih slavnih otajstava, trebalo bi u vjernicima potaknuti svijest o novom životu u Kristu u krilu Crkve. Tako slavna otajstva njeguju u vjernicima nadu u eshatološki cilj prema kojem hode kao članovi hodočasničkog Božjeg naroda u povijesti.
Kontemplativno razmatranje
Premda spomenuti nizovi razmatranja otajstava koje krunica predlaže nisu iscrpljeni, oni ipak dozivaju u svijest ono što je bitno i pobuđuju želju za onim spoznavanjem Krista koje se napaja na izvoru evanđelja. Svaki pojedini događaj iz Kristova života, kako je opisan u evanđeljima, blista Otajstvom koje nadilazi svaku spoznaju (usp. Ef 3,19). To je Otajstvo utjelovljene Riječi u kojoj “prebiva sva punina božanstva” (Kol 2,9). Tako je krunica molitva koja bi kroz kontemplativno razmatranje otajstava trebala molitelja približiti Otajstvu. Bez te kontemplativne protege ona gubi svoje značenje i zapada u opasnost da postane mehaničko opetovanje formula te se tako suprotstavi Isusovoj opomeni: “Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani” (Mt 6,7). No, uz ovu postoji i druga opasnost: da se krunicu, s kojom se obično moli, počne doživljavati kao svojevrsnu amajliju ili magični predmet oko vratova vjernika ili na retrovizorima automobila koje voze. Premda se ni ovakvim navikama ne može u potpunosti zanijekati religiozna dimenzija, budući da je to svojevrstan način iskazivanja vjere u onoga koji ih može zaštititi, ipak na taj se način izobličuje pravi smisao i funkcija krunice.
Naime, njezin je pravi smisao nešto drugačiji. Kontemplativno razmatranje otajstava Kristova života ne samo da dovodi do spoznaje samog Otajstva utjelovljene Riječi, nego onaj koji počne razmatrati Krista u različitim dionicama njegova života ne može da u njemu ne spozna i istinu o čovjeku. To je i velika tvrdnja Drugog vatikanskog sabora: “Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi” (GS 22). Slijedeći trag Krista, u kojem je čovjekov put “rekapituliran” (Irenej Lionski), vjernik dolazi pred sliku pravog čovjeka. Razmatrajući Kristovo rođenje biva poučen o svetosti života, slušajući Učitelja u otajstvima njegova javnog života crpi svjetlo za vlastiti život, slijedeći ga na putu na Kalvariju biva poučen o smislu trpljenja, a razmatrajući Krista u slavi vidi cilj kojemu je pozvan. Stoga, svako od otajstava, ukoliko se pozorno meditiraju, bacaju svjetlo na misterij čovjeka, dok molitva krunice označava ritam ljudskog života s težnjom da ga uskladi s ritmom božanskoga.
