Većina ponašanja se nauči, a djetetovo emocionalno obrazovanje počinje u obitelji. Djeca uče emocionalnu zrelost onako kako ih njihovi roditelji podučavaju i vježbaju. Prije svega, potrebna im je sloboda da kažu što im se sviđa ili ne sviđa, a svakako ih treba ohrabriti da započnu razgovore i igru s drugom djecom.
Roditelji uvijek trebaju imati na umu da djeca uče malo po malo, korak po korak. Vještine koje uključuju emocionalnu zrelost ne samo da će ima pomoći tijekom školovanja i prilikom sklapanja prijateljstava, nego će im pomoći da postave i ostvare vlastite ciljeve.
U tom kontekstu obitelji s više djece imaju prednost zbog količine afektivnih, relacijskih i kognitivnih podražaja koje svaki član obitelji svakodnevno doživljava. Od prve godine djeca pokazuju zanimanje za upoznavanje ljudi koji ih okružuju. Njihov instinkt za igranjem počinje u prvih nekoliko mjeseci i raste s godinama u čemu ih u velikoj mjeri potiču braća i sestre. To je, zapravo, poput škole života: oni započinju društveni i afektivni razvoj jer moraju naučiti upravljati svojim emocijama s braćom i sestrama različitih dobnih skupina, interesa i osobnosti.
Uobičajeno je da se tijekom djetinjstva dogode situacije u kojima se braća i sestre svađaju i ne slažu. Bavljenje tim problemima uči djecu o sebi, o drugima i pomaže im naučiti društvene norme koje upravljaju takvim reakcijama.
Socijalizacija započinje onda kada dijete nauči kako se odnositi prema drugima, a to se događa već od rođenja – započinje privrženošću roditeljima, nastavlja se s braćom i sestrama, zatim se proširuje na članove šire obitelji, te druge institucije kao što je škola. Vrijednosti poput suradnje, sudjelovanja, korisnosti, poštovanja i solidarnosti ne uče se samo kao teorija jer je puno važnije prakticirati ih najprije s braćom i sestrama, pa onda i s drugim ljudima.
Djeca koja žive u velikim obiteljima imaju puno širi odnos s vršnjacima. Uče upravljati svojim emocijama, brinuti se o sebi i ne zaboravljati da postoje i drugi, a sve ove osobine nisu korisne samo za obitelj, nego i za društvo u cjelini.
Razvoj emocionalne inteligencije
U emocijama su sadržane različite komponente koje se međusobno isprepliću. Ljudske emocije odražavaju se u ponašanju i govoru tijela koje odaje naše misli i osjećaje. Djeca poput odraslih pokazuju svoje emocije izrazima lica, gestama i riječima. Ti su izrazi kanali komunikacije jer ih mogu vidjeti i drugi. Ako djeca uče razlikovati i prepoznavati emocije, postižu veliku sposobnost relacije koja je rezultat emocionalne inteligencije. Ključ prepoznavanja emocija nalazi se u sposobnosti tumačenja govora tijela što dolazi s iskustvom.
Postoje i tjelesni znakovi koji prate svaku emociju kao što su ubrzani otkucaji srca, znojenje, pokreti u trbuhu, napetost u mišićima i slično. Važno je znati prepoznati ove emocije i moći njima upravljati jer će djeci tijekom života biti od velike pomoći u različitim životnim situacijama.
Obitelj je temeljna škola solidarnosti i zajedništva važna za dobrobit cijeloga društva jer promiče otvorenost prema drugima što poboljšava kvalitetu života u svim društvenim okvirima, promiče i širi istinske vrijednosti.
Danas kada su mnogi ljudi ograničeni samo na digitalne kanale komunikacije, vrlo je korisna i važna prisutnost ljudi koji su naučili emocionalno se odnositi prema drugima. Primjerice, danas većina poslodavaca traži kandidate koji su bogati ljudskim i relacijskim vrijednostima, te ih opisuje mentalna i organizacijska fleksibilnost. Mnoge od ovih osnovnih vještina steknu se upravo u velikim obiteljima.
