Iako je još davne 1611. godine fra Matija Divković itekako sudjelovao i pomagao u tiskanju prve knjige u Bosni i Hercegovini, ocem publicističke djelatnosti bosanskih franjevaca može se zapravo smatrati fra Ivan Franjo Jukić koji je 1850. tiskao prvi franjevački i uopće prvi bosanskohercegovački časopis Bosanski prijatelj.
Nakon te godine, naime, u sljedećih stotinu i pedeset godina pokrenuli su bosanski franjevci izdavanje nekoliko zapaženih i vrijednih različitih periodičnih publikacija – časopisa, novina, listova, revija, glasila, biltena, kalendara… Različitih po koncepciji, sadržaju i grafičkom ruhu.
Jedan od takvih, važnijih nakladničkih projekata bosanskih franjevaca ne samo za bosanskohercegovačku publicističko-vjersku scenu nego i šire bilo je svakako i pokretanje pučkoga kalendara – godišnjaka,čije je izdavanje započelo 1926. godine. U njegovu izdavanju od spomenute godine do naših dana mogu se lako prepoznati i razlikovati tri razdoblja: vrijeme od 1926. do 1945., potom od 1951. do 1992. te ovo novije doba.
Kalendar svetog Ante (1926. – 1945.)
Ideja o pokretanju Kalendara svetog Ante, kako u izdanju za 1935. godinu piše P. B., potekla je još 1914. godine od poznatoga književnika i prerano umrloga bosanskog franjevca fra Eugena Matića (Narcisa Jenka), ali se ona ostvarila istom desetak godina poslije, osam godina nakon fra Eugenove smrti (umro 1918.), kada su i političke i društvene prilike za to bile osjetno povoljnije. U nakladi Glasnika svetog Ante, Kalendar su uredili i izdali članovi Zbora franjevačkih bosanskih bogoslova Jukić te u istom članku spomenuti pisac nastavlja: „Zbor Jukić žrtvovao je sve svoje uštede, darove i svu radnu snagu samo da ovaj kalendar milog nam sveca bude što ljepši, dotjeraniji i svima nama što pristupačniji.”
Na ovom mjestu nije suvišno spomenuti kako se fra Eugenova ideja o pokretanju kalendara najvjerojatnije oslanjala na činjenicu da je Zbor prije više od četrdeset godina u Đakovu, tada pod imenom Zbor redovničke mladeži bosanske, tiskao sličan kalendar za 1871. godinu s imenom Bošnjak.
Kalendar svetog Ante počeo je izlaziti u povodu 700. obljetnice smrti sv. Franje, „smrti onoga, koji je bio pozdravljen sa riječima: Mir i dobro. Smrti onoga čiji se cijeli život čita u te dvije riječi Mir i dobro, kao u ogledalu”. Stoga je odmah na jednoj od prvih stranica Kalendara, kao misao vodilja i svih kasnijih izdanja, stajala posveta:
Sedamstogodišnjoj Uspomeni
Blažene Smrti
Velikoga Patrijarhe Ljubavi –
Asiškom Prosjaku
Obnovitelju Čovječanstva –
Divnoj Slici
Raspetoga Isusa Krista –
Našemu
Svetomu Ocu Franji.
Potporu svom projektu – istina, s malim zakašnjenjem – dobili su franjevački bogoslovi i od tadašnjega papinskog nuncija u Beogradu msgr. Hermenegilda Pellegrinettija koji je uredniku Kalendara uputio pismo riječima:
„Čujem, da spremate kalendar sv. Ante za 1931. godinu, da bi njim jasnije, potpunije i uspješnije upoznali katolički narod sa mnogim za znanje korisnim stvarima, a na osobiti način sa životom, slavom i zagovorom sv. Ante, čiju sedamstotu godišnjicu smrti na svečani način slavi cijela Crkva. Započeti rad je hvale i svake preporuke vrijedan… S naše strane, Mi Vas blagosivamo i želimo, da Vaše djelo, vjerom i ljubavi katoličkom napisano, do ruku mnogih dospije i duhove na sve što je dobro potakne i u tom dobru utvrdi.”
Pismo je napisano 3. rujna 1930., a objavljeno je u Kalendaru za sljedeću, 1931. godinu.
Kalendar je bio koncipiran tako da je osim kalendarija s blagdanima i svetkovinama prema gregorijanskom (rimskom) i julijanskom (istočnom) kalendaru nudio svojim čitateljima mnoštvo dužih ili kraćih priloga s poučnim i informativnim sadržajem. Prevladavale su naravno franjevačke teme: pojedinosti o životu i djelovanju sv. Franje Asiškog i napose sv. Ante Padovanskog, po kome je Kalendar i nazvan, te njihovu štovanju u svijetu i Bosni i Hercegovini. No, na stranicama Kalendara mogle su se pročitati i zanimljive vijesti iz života Katoličke Crkve u svijetu i u domovini, tekstovi s područja teologije, sociologije, pedagogije, likovne umjetnosti, arhitekture, astronomije, ratarstva itd. Nisu izostali ni stihovi religiozne inspiracije, šaljive dosjetke i preslici umjetničkih djela koja prikazuju sv. Antu, a uradili su ih najpoznatiji svjetski likovni umjetnici te fotografije najpoznatijih svjetskih crkava i katedrala…
Jednom riječju, kako stoji u izdanju za 1929. godinu, Kalendar „hoće da pruži nauku svima onima, u kojima je Evanđelje ohladnilo, on hoće da upali vatru božanske ljubavi u mlakim srcima, on hoće da bude propovjednik ljubavi i mira u svakoj kući, kamo dopre. On hoće da pokazuje put Bogu, u mirno pristanište našega života”.
Kao svojevrsnu zanimljivost spomenuo bih još da je dosta prostora u Kalendaru bilo predviđeno za promidžbene poruke raznih ustanova i obrtnika pa su, recimo, u njegovu izdanju za 1932. godinu čak 32 stranice bile ispunjene reklamama…
Među suradnicima Kalendara, piscima tekstova, mogu se pročitati imena ne samo franjevaca Bosne Srebrene nego i drugih franjevačkih provincija, kao i imena mnogih uglednih civilnih osoba toga vremena s raznih područja ljudskoga djelovanja. Spomenuo bih samo kako je više godina, radeći naslovnu stranicu i ilustracije za objavljivane tekstove, lijepom grafičkom izgledu Kalendara uvelike doprinio i poznati Gabriel Jurkić.
Kalendar svetog Ante, s dopuštenjem crkvenih i redovničkih poglavara, izlazio je u nakladi zbora Jukić sedam godina (1926. – 1932.), a onda je starješinstvo bosanske franjevačke provincije mislilo kako je zgodnije da ga uređuje i izdaje uprava Glasnika sv. Ante u Sarajevu te je i izlazio u nakladi ovoga, tada vrlo popularnoga časopisa sve dok 1945. nije bio zabranjen. Uređivali su ga: fra Srećko Perić, fra Vitomir Jeličić, fra Eduard Žilić, fra Stanko Vujica i fra Bono Šapina. Formata 22,5 x 15 cm Kalendar je tiskan u Hrvatskoj tiskari d. d. u Sarajevu, u Štampariji M. Ramljaka i druga, u Štampariji Bosanske pošte i u Novoj tiskari Vrček i drug.
Kalendar Dobri Pastir (1951. – 1992.)
U vrijeme nakon završetka Drugoga svjetskog rata nekoliko je godina na području Jugoslavije od katoličkoga tiska izlazila jedino beogradska Blagovest te ciklostilom tiskanih nekoliko biskupijskih i provincijskih vjesnika i biltena. A onda se, u nakladi Udruženja katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine Dobri Pastir, 1951. godine, kao nasljednik Kalendara svetog Ante, pojavljuje godišnji kalendar Dobri Pastir. Pojavljuje se nakon punih pet godina prisilne stanke što se tiče konfesionalnoga izdavaštva uopće i, kako piše Anto Kovačić, „u vrijeme gotovo totalne oskudice kršćanskog tiska kod nas, onda kada je masovna katehizacija bila isključena a propovijedi se spremale iz starih priručnika”.
Stoga je ova tiskovina odmah u početku bila tako koncipirana da svećenicima bude katehetsko-propovjednički priručnik, a puku sažetak temeljnih kršćanskih istina i uputa u svakodnevni praktični ljudski i kršćanski život. Kalendar je, dakle, postavio sebi za cilj da svoje čitatelje formira i informira: da ih formira kao kršćane, a informira kao građane.
Koncepciju i namjenu Kalendara Dobri Pastir izrazio je u godištu za 1958. urednik fra Karlo Karin sljedećim riječima:
„1. Kršćanskom puku kršćanski kalendar; zato najveći dio kalendara posvećujemo istinama i nauci vjere.
2. Puku pučki kalendar; zato nastojimo govoriti pučki, puku shvatljivim jezikom.
3. Narodu o narodu. Narodu, koji voli svoju zemlju i njezinu slobodu, treba otkriti ljepotu života za domovinu i ljubavi prema njoj; zato jedan dio kalendara posvećujemo Lijepoj našoj domovini.
4. U svemu suvremeni; zato biramo ono, što je u ovom trenutku najkorisnije, i to obrađujemo.”
Uređujući i izdajući Kalendar, Udruženje je zapravo ostvarivalo jednu od svrha svoga postojanja koje su bile formulirane u njegovim Pravilima, da će naime „nastojati oko izdavanja vjerskih časopisa, godišnjih kalendara, molitvenika, te drugih vjerskih poučnih knjiga”.
Prva dva godišta kalendara razlikuju se od ostalih po tome što nemaju svoju glavnu temu i što je objavljene različite priloge pisalo više autora; više autora bilo je zastupljeno još jedino u Kalendaru za 1987. godinu. Od trećega godišta pa dalje Kalendar redovito ima glavnu temu i tekst piše samo jedan pisac, dok se u njegovu domovinskom dijelu pojavljuje njih više. Među piscima glavne teme izdvaja se fra Jozo Petrov (13), zatim fra Rufin Šilić (11), fra Vlado Karlović (7) i fra Ljubo Lucić (6). Osim njih u ispisivanju stranica Kalendara sudjelovali su također i fra Vjeko Jarak i fra Miroljub Pervan.
Imajući na umu maloprije spomenuta načela ovi su autori iz godine u godinu na stranicama Kalendara stručno tumačili pojedine kršćanske dogmatske istine, moralna načela i sakramente, znalački prikazivali povijest Katoličke Crkve kod nas, te ukazivali na aktualne zadatke i probleme. Ništa manje važnosti nije poklanjano ni nacionalnoj prošlosti i sadašnjosti. Tekstovi su redovito pisani jednostavnim i širim slojevima čitatelja razumljivim stilom te su ga s razumijevanjem mogli čitati i priprosti vjernici i intelektualci.
Da su urednici i suradnici Kalendara uspijevali u svom mukotrpnom poslu, najbolji je pokazatelj njegova naklada koja se redovito kretala između 35 000 i 50 000 primjeraka te je Dobri Pastir dugo vremena bio najčitanije katoličko štivo i najučinkovitiji medij evangelizacije katoličkoga puka ne samo u Bosni i Hercegovini nego i svugdje gdje je bilo Hrvata katolika, diljem Jugoslavije i u inozemstvu.
Pišući o bibliografiji izdanja Udruženja u Spomenici dvadesetpetogodišnjice Udruženja katoličkih svećenika Dobri Pastir dr. Slavko A. Kovačić navodi: „U kalendaru Dobri Pastir uvijek je jasno i otvoreno dokumentirana odanost kršćanskim istinama i vrednotama te povjerenje i poslušnost crkvenim poglavarima. Umjesto dokaza dovoljno je samo i letimično prelistati njegova godišta te se uvjeriti da je u njima zaista godinama nuđena potrebnicima zdrava i snažna duhovna hrana uzeta iz bogate riznice Svetog pisma, crkvene tradicije i njezina učiteljstva.”
Pa ipak, i danas je zanimljiva i začuđujuća sljedeća činjenica: Kada u svojoj knjizi Povijest Katoličke crkve među Hrvatima (1973.) nabrajaju naslove katoličkog tiska među katoličkim vjernicima Hrvatima u doba poslije Drugog svjetskog rata njegovi autori dr. Josip Buturac i dr. Antun Ivandija ne spominju uopće kalendar Dobri Pastir. Isto tako postupa i dr. Krunoslav Draganović u svom Općem šematizmu Crkve u Jugoslaviji (1974.) kada nabraja katolička glasila u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Posve je jasno u ovim slučajevima kako za neke osobe nije bilo dovoljno dobro to što se radi o objektivno dobrom i korisnom vjerskom štivu nego je važnije tko je njegov formalni nakladnik!
U usporedbi s predratnim Kalendarom svetog Ante mogli bismo zacijelo ustvrditi da je Dobri Pastir imao osjetno skromnije grafičko ruho i kvalitetu tiska, napose nekih fotografija. Njegovi urednici godinama su bili: fra Karlo Karin (1951. – 1974.) i fra Vlado Karlović (1975. – 1985.), dok su fra Velimir Blažević (1987.), fra Ljubo Lucić (1988. – 1992.) i fra Marijan Karaula (1991.) uređivali odnosno priređivali godišta prije njegova ugasnuća. Formata 20 x 14 cm i uvijek s različitim brojem stranica tiskan je u sarajevskim tiskarama: Štamparskom zavodu Oslobođenje, Gradskoj štampariji, Grafičkom preduzeću i IKP Svjetlost.
Ponovno – Kalendar svetog Ante (1994. – )
Nakon četrdeset godina izdavanja kalendara Dobri Pastir i jednogodišnje stanke zbog ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, vratili su se 1994. bosanski franjevci svojoj staroj tradiciji izdavanja pučkoga kalendara pod nazivom Kalendar svetog Ante. Tako se dogodilo da je kraj Drugoga svjetskog rata (o)značio i kraj dvadesetogodišnjega izlaženja, mogli bismo tako danas kazati, prve serije Kalendara svetog Ante, dok je na samom početku nedavnoga rata započelo izlaženje njegova novoga niza koji traje već trideset i tri godine.
Naime, u proljeće 1992. godine buknuo je nemilosrdni rat i u našoj zemlji te se u sljedećoj godini rasplamsao u njoj svom svojom žestinom. Rat je potpuno izmijenio etničku sliku Bosne raseljujući njezine žitelje, mnogim je ustanovama i pojedincima prekinuo neke njihove projekte i drastično promijenio planove. Uz ostalo, u bosanskoj franjevačkoj provinciji učinio je da je u novim i posve drukčijim društveno-političkim uvjetima spontano i tiho ugasnuo kalendar Dobri Pastir, a otvorila se mogućnost za obnovu negdašnjeg Kalendara svetog Ante. Ukazanu su prigodu bosanski franjevci svesrdno iskoristili i Kalendar tiskali već za 1994. godinu.
Sadržajem prvoga godišta obnovljenoga Kalendara htjeli su urednici pokazati sliku Bosne odnosno Katoličke Crkve u njoj prije rata i nakon samo godinu dana njegova trajanja. Razlika je golema, ponajprije što se tiče stanja crkvenih objekata i broja vjernika u pojedinim župama i u Vrhbosanskoj i u Banjolučkoj biskupiji.
Da bi to čitatelji Kalendara bjelodano mogli uvidjeti, urednici su sabrali i objavili jedan broj reportaža o župama diljem Bosne koje su prethodnih godina obilazili novinari Svjetla riječi i o njima pisali. Na kraju svake reportaže doneseno je nekoliko najvažnijih podataka o stradanjima ljudi u mjestima koja pripadaju opisanoj župi, razorenim crkvenim objektima i obiteljskim domovima te o prostorima u koja su se prognani i izbjegli župljani privremeno smjestili. Na taj se način moglo dobro vidjeti što je pojedina župa imala prije rata i što je u vrijeme njegova trajanja izgubila…
Koncepcijski se ovaj Kalendar znatno razlikovao od svih godišta koja su poslije objavljena. Naime, već u izdanju za 1995. godinu, tekstovi su u njemu razdijeljeni u tri okvirna dijela: vrijeme, život i riječ. Objašnjavajući ovakvu koncepciju Kalendara koja se slijedila i nekoliko kasnijih godina, obraćajući se čitateljima, uredništvo u predgovoru izdanja za 1997. piše:
„U prvom ćete dijelu moći pročitati nekoliko ozbiljnih članaka, u kojima se njihovi pisci bave problematikom naše vjerske i kulturne prošlosti koja snažno utječe i na naša današnja životna opredjeljenja… U drugom se dijelu ove knjige raspravlja o praktičnom životu, o ljudskim vrijednostima i nedostacima koji čovjeka obogaćuju ili ga degradiraju… Treći dio Kalendara ispunjen je prilozima naših poznatijih starijih i mlađih književnika, narodnom pjesmom, mudrim mislima i izrekama, a možete pročitati i nekoliko zanimljivih i šaljivih anegdota i nasmijati se nedužnim šalama na račun nekih bosanskih fratara.”
Takva je koncepcijska shema potrajala pet – šest godina, a onda se, iz godine u godinu, mijenjala tako što su dodavane nove i brojne rubrike te su za svako godište uvijek bile različite. Iz njihovih naziva jasno je o čemu se u godišnjaku pisalo, pa navedimo nekoliko karakterističnih rubrika: Sveti Anto, Vjera i djela, Čovjek i grijeh, Franjevaštvo, Redovništvo, Pučka pobožnost, Obitelj, Naši ljudi i krajevi, Povijest pred očima, Obitelj, Riječ o Bibliji, Obljetnice, Mitologija, Literatura, Zanimljivosti, Poezija i proza, Zdravlje i kulinarstvo, Razbibriga itd.
Na kraju dodajmo da i obnovljeni Kalendar svetog Ante na više stranica donosi reklamne poruke, da se svako godište manje-više razlikuje po broju stranica, da mu je grafički izgled, zahvaljujući ponajprije Branku Iliću i u novije vrijeme Lorku Kalašu, za svaku pohvalu te da izlazi na formatu kakav je bio i onaj njegov prvi niz.
Kalendar su pokrenuli i nekoliko prvih godišta uredili Ladislav Fišić i Marijan Karaula; u uređivanju prvoga godišta pomogli su im Ivo i Franjo Radman. Poslije su, kao urednici, u izdavanju pojedinih godišta također sudjelovali: Mirko Filipović, Zdravko Kujundžija, Miljenko Petričević, Dražana Radman, Jozo Jezerčić, Franjo Ninić, Ivan Šarčević, Darko Rubčić, Boris Divković, Drago Bojić, Janko Ćuro, Hrvoje Vranješ, Marko Ešegović, Vjeko Eduard Tomić, Irena Ljevak, Borjana Jozeljić, Rafaela Obučić, Danijel Stanić, Anita Tolo, Nikolina Marčić, Marko Čuturić, Monika Galić, Ivana Pekušić i Danijel Nikolić. Otpočetka do danas izlazi u nakladi Franjevačkoga medijskog centra Svjetlo riječi.
Na kraju
Bez obzira na to pod kojim imenom izlazio, kao Kalendar svetog Ante ili pak Dobri Pastir, ovaj je kalendar – godišnjak dugo vremena ispunjavao želje i očekivanja svojih čitatelja koji su u njemu tražili i nalazili ne samo datume katoličkih, pravoslavnih, islamskih i židovskih najvažnijih svetkovina i toliko potrebno duhovno štivo nego i mnogo toga drugoga poučnoga i korisnoga. A da su urednici Kalendara doista istinski shvatili potrebe vjerničkih duša čitatelja i sa zavidnim im uspjehom uporno godinama udovoljavali, pokazuju i visoke naklade u kojima je on tiskan, a koje pokazuju da su ga čitatelji prihvaćali vrlo rado i s osobitim zadovoljstvom.
No, jedno je posve sigurno: uloga i važnost cjelokupnoga ovoga stogodišnjeg nakladničkog projekta bosanskih franjevaca zacijelo još uvijek nije dostatno istražena i opisana te, posebice se to odnosi na Kalendar Dobri Pastir, odgovarajuće vrednovana.
