Računao sam: ako budu dovoljno razumni, odlučit će se za prvu alternativu. Ali hajde ti budi razuman kad ti bijes pomuti pamet pa se odlučiš za samoubilački obračun s nekom osobom i tako dodatno njezine argumente učiniš još uvjerljivijim.
Bajka o „dvojici Bubala“
Taj njihov zajednički odgovor – kao kolektivnu umotvorinu jedne prepoznatljive sljedbe – pod naslovom „Moralni sunovrat. Slučaj fra Ivan Bubalo“ objavljuje fra Drago Bojić, kao tobože isključivo vlastiti uradak, na portalu prometej.ba 6. lipnja 2020. godine. A promptnom podrškom širega kruga njihovih suveslača po društvenim mrežama i medijima početni „veslački dvojac“ postupno prerasta u neku vrstu omanje regate.
Kako već na prvi pogled bode u oči činjenica da taj odgovor ad hominem – a bez ijednoga racionalnog protuargumenta ad rem, kojim bi njegovi autori pobili moju argumentaciju – na posredan način dodatno potvrđuje upravo ono što bi želio osporiti, naime moj kritički osvrt na njihov članak, meni ne preostaje ništa drugo nego zahvaliti im na tom neočekivanom poklonu. Hvala im, gdje čuli i ne čuli, ali nisu se morali toliko truditi – meni na korist, sebi na štetu. I time bi mogao i završiti moj odgovor autorima ovoga nesuvislog proizvoda kolektivnog uma jedne fanatične sljedbe. Ali ipak, čini se da neće biti suvišno nekoliko dodatnih primjedbi.
Ono drsko proglašavanje moga „moralnog sunovrata“ već u naslovu, koje više govori o njima nego o meni; one fantazmagorične besmislice isisane iz prsta o nekakvom Bubalu Prvom i Bubalu Drugom (čak i da se ta „dvojica Bubala“ u svemu razlikuju, u preziru prema korumpiranim intelektualcima u potpunosti se slažu); one, blago rečeno, bolesne konfabulacije o nekakvom mome prijateljstvu s tom čudnom družinom, koje da sam iznevjerio; ono, iz nekoga drugog vremena poznato, podlo imputiranje ustaštva nekome tko nikakve veze s ustaštvom nema; ono maliciozno i degutantno seciranje moga „lika i djela“; ono tendenciozno izvrtanje i falsificiranje činjenica i mojih riječi; ono smiješno i infantilno psihologiziranje, koje inače neki od njih aluzijama u javnim istupima već godinama uvježbaju na meni; ono izrugivanje sa mnom koje se provlači kroz čitav tekst, a koje najbolje opisuje ona narodna „sjelo ruglo pokraj puta pa se svemu svijetu ruga“; onaj animozitet koji izbija iz svakog retka, a koji su mi s nevjericom uvijek na prvom mjestu spominjali svi koji su mi se javljali u vezi s ovim slučajem; ona podla objeda da ja njima stavljam metu na čelo, dok ujedno već godinama oni to čine meni, pa neki ljudi iz čista mira odjedanput počnu okretati glavu od mene – sve to, i još dosta toga nespomenutog, samo za sebe rječito govori o duhovnom profilu i duševnom stanju samih autorā. O stvarnome meni nema tu ni slovca; oni govore o mojoj slici koju su stvorili u svojoj bolesnoj mašti, i ništa drugo.
Kako se, za razliku od svojih kritičara, ne smatram stručnim za psihička i psihijatrijska pitanja, njihovo psihičko stanje rado prepuštam stručnijima. Neću se petljati u njihov život kao što se oni petljaju u moj, niti ću se spuštati na njihovu ad hominem razinu. Želim samo ukratko ad rem prozboriti koju riječ o nekim aspektima duha vremena koji objašnjavaju i ponašanje mojih kritičara.
Apsolutizacija „drugog i drugačijeg“
Poznata je ona duboka i duboko proživljena misao Simone Weil da „postoji samo jedna greška: ne znati se hraniti svjetlošću“. I baš je to po mom mišljenju „istočni grijeh“ i ovoga i svih drugih srodnih uradaka kolektivnog uma pripadnikā dotične sljedbe. Oni se ne hrane svjetlošću i ne unose je u svijet, nego se hrane nečim mračnim i to onda „upumpavaju“ u sve i svakoga oko sebe, što u svim svojim aspektima pokazuje i ovaj njihov tekst. To mračnō jest jedna posve specifična vrsta odbacivanja i mržnje, one, naime, koja nije – kao obično – usmjerena prema onome vani, onome tuđem i stranom, nego upravo prema svome vlastitom: identitetu, narodu, tradiciji i kulturi, kao i prema onima koji ne dijele s njima taj patološki poriv.
Oduvijek je u svakom društvu bilo renegata i mrzitelja svoga najvlastitijeg, ali su oni bili ujedno i najprezreniji članovi neke zajednice, i stoga se i nisu takvim nečim posebno dičili. Danas se oni međutim „hvale onim čega se pametan stidi“ i s ponosom ističu to kao najviše dosege ponašanja „progresivnog intelektualca“ u sadašnjem trenutku povijesti.
A ono što u bitnome obilježava današnji povijesni trenutak zapadne, prije svega europske kulture Roger Scruton imenovao je pojmom oikofobija (gr. oikos, kuća + phobia, strah). Preuzeo ga je iz psihijatrije, gdje taj pojam označava adolescentnu odbojnost prema vlastitom domu, „bijeg od kuće“, što se kroz tu prijelaznu fazu u normalnom razvoju osobnosti prevladava punom osobnom zrelošću. Ukoliko se ne uspije prevladati, ta odbojnost ostaje trajnom patološkom crtom nezrele osobe, zaostale u razvoju.
Prenesena na razinu današnje zapadne kulture, oikofobija je, kako Scruton piše, „još od vremena prosvjetiteljstva česta zaraza u redovima intelektualaca“, zagovornika „multikulturalizma“, koji radikalno odbacuju vlastitu, zapadnu, „većinsku kulturu“, a koja se opisuje u negativnim stereotipima kao „materijalistička, patrijarhalna, rasistička, imperijalistička, te opsjednuta posjedovanjem i moći“. Ujedno se, nasuprot tome, nameću pozitivni stereotipi „manjinā, primitivnih kultura i ‚ugnjetenih‘ grupacija“.
Pišući o oikofobiji u Hrvata – u članku „Zašto mi Hrvati mrzimo vlastitu državu, domovinu, pa i sebe?“ – Slaven Letica, polazeći od Scrutona, oikofobiju sažeto definira kao „bolest od koje je oboljela politički ‚superkorektna‘ liberalna akademska, politička i medijska elita, koja je svu svoju umnu energiju uložila u vojevanje za prava manjina i ‚drugih‘. Istodobno zanemarujući i ismijavajući prava i slobode većine, ali i raskoš i skriveni moralni i razvojni potencijal koji skriva – tradicionalna i konzervativna misao i kultura.“
Nasuprot oikofobima, Scruton brani nasljeđe zapadne civilizacije, koja je svijet oblikovala tako da se čovjek u njemu može osjećati kao u svom domu. „Nijedna druga visoka kultura nije proizvela nešto slično niti raspolaže ni približno s toliko duhovne otvorenosti koja obilježava zapadnu civilizaciju. Njezino nasljeđe je univerzalno i uključuje impulse iz svih kultura s kojima je došlo u dodir, počevši od kultura antičkog Srednjeg istoka, Grčke i Rima.“
Ta patološka crta elitā zapadnih društava, proizašla iz autodestruktivnog impulsa, usmjerena je upravo protiv institucija zapadne civilizacije – kao što su obitelj i nacija – pa te elite „normalnu vrstu patriotizma i lokalne pripadnosti denunciraju kao rasizam, imperijalizam ili ksenofobiju“. Ali ne samo protiv institucija nego i protiv same zapadne civilizacije kao takve – prije svega protiv europske civilizacije – ukoliko je ona bitno utemeljena na kršćanstvu. Ona danas stenje pod tiranijom kajanja – kako je u jednom članku naziva poznati francuski filozof Pascal Bruckner – za sva zla koja je prouzročila u povijesti, od križarskih ratova i inkvizicije do kolonijalizma i holokausta, zanemarujući u svojoj samomržnji sve veličanstvene civilizacijske i kulturne dosege te kulture, što na koncu prerasta u zapadnjački mazohizam.
U tom kontekstu prijašnji njemački predsjednik Joachim Gauck kritički je primijetio za svoje sunarodnjake kako je njihov odnos prema vlastitoj prošlosti „neurotičan“, kako je „fokusiranje na vlastitu krivicu mnoge Nijemce dovelo do toga da u principu sumnjaju u sebe […] i da su izgubili temeljne sposobnosti povjerenja u sebe“. Otuda proizlazi lažna suzdržanost kada je potrebno „štititi i braniti“ opću dobrobit naroda. A takav kompleks krivnje Hrvatima se nameće već dugi niz godina kako bi im se, lažnim pripisivanjem genocidnog karaktera cijelom narodu, vječno osporavalo pravo na vlastitu državu i držalo u trajnoj pokornosti i obespravljenosti.
Iz te tiranije apsolutne krivnje proizlazi tiranija moralizma, naime samonametanje bezuvjetne obveze da se na svim područjima i prema svima „drugima“ djeluje iz najčistijih moralnih principa [Gesinnungsethik], potpuno zanemarujući princip odgovornosti, pa i uz rizik da „sav svijet propadne“ – Europa na prvom mjestu. U tom smislu, „ako Europa ne promijeni kurs, ona će umrijeti od svojih vrlina“, veli Bruckner. A to se već događa, kako uvjerljivo pokazuje Douglas Murray u svojoj knjizi Čudna smrt Europe – na njemački prevedenoj pod naslovom Čudno samoubojstvo Europe, koji preciznije od originalnog pokazuje o čemu se zapravo radi.
Oikofobna ideologija svodi se, prema Scrutonu, na nihilističku „kulturu odbijanja“ nasuprot konzervativnoj „kulturi potvrđivanja“ najvrednijih duhovnih sadržaja koje smo naslijedili od prijašnjih generacija i koje držimo dragocjenim i dostojnim očuvanja i nadograđivanja kao sine qua non uvjeta izgradnje čovječnijeg svijeta. Zahtjevi te kulture odbijanja formuliraju se orvelovskim novogovorom u „vrijednosnim“ predodžbama i normama totalitarne političke korektnosti, kao što su „uključivost“, „antirasizam“, „antifašizam“, „tolerancija“, „ljudska prava“ – koje međutim podrazumijevaju suprotnost od svoga izvornog značenja pa tako, naprimjer, „pravo na izbor“ znači zapravo pravo na abortus!
Lijevoliberalni ljudskopravaški, mirotvorni i slični aktivisti denunciraju i etiketiraju zapadnu kulturu i sve naše najvlastitije bez ikakva obzira prema činjenicama, objektivnoj istini i univerzalnim kriterijima djelovanja. Što uopće ne čudi, jer zvijezda vodilja na postmodernom nebu, F. Nietzsche, još je u drugoj polovici 19. stoljeća presudio i činjenicama i istini: „činjenice ne postoje, samo interpretacije“, a istina je samo „vrsta zablude, bez koje određena vrsta živih bića ne bi mogla živjeti“. Konačno, što se tiče općevaljanih vrednota, Nietzsche je izvršio „prevrednovanje svih vrednota“, dodjeljujući dotadašnjim vrednotama po sebi instrumentalnu funkciju u odnosu prema volji za moć.
Iz takvih oikofobnih i nihilističkih pretpostavki slijedi da se „mi“ i „oni“ – dakle i jedni i drugi – ne podlažemo nekom općevaljanom, univerzalnom kriteriju za prosuđivanje onoga što je istinito, dobro, pravedno, valjano ili obvezujuće, jer je a priori već donesena arbitrarna odluka – neovisno o činjenicama i umskom uvidu – da smo „mi“ u krivu, a „oni“, tj. „drugi i drugačiji“ u pravu. U „argumentiranju“ svojih stavova i aktivnosti današnji tipično adolescentni, poltronski i snobovski intelektualci i njihovi aktivistički sljedbenici služe se beskonačnim ponavljanjem mantri, o, primjerice, „drugom i drugačijem“, i agresivnom propagandom – od etiketiranja, denunciranja i podvala, do zlonamjernog sumnjičenja i lažnog optuživanja.
Osobito im je srcu priraslo „argumentiranje“ tzv. svođenjem na Hitlera [reductio ad Hitlerum (Leo Strauss)] ili igranjem na nacističku kartu i ondje gdje je to posve krivo i besmisleno. Tako je poznata američka feministica Gloria Steinem ustvrdila kako je Hitler izabran na vlast zato što je bio protivnik pobačaja, naime „zatvorio je klinike za planiranje obitelji“. Što uopće nije istina, jer, kako je pokazao konzervativni autor Dinesh D’Souza: „Hitler je bio žestoko protiv pobačaja za nordijske Nijemce i žestoko za pobačaj za takozvane niže rase.“ Naša inačica te „argumentacije“ mogla bi se zvati reductio ad NDH ili igranje na ustašku kartu, koja je i u slučaju Sarajevske komemoracije uopće, a i u tekstovima našega notornoga kolektivnog uma, igrala ne baš zanemarivu ulogu.
Da su i javni istupi autorā na koje se ovdje osvrćem u potpunosti određeni oikofobijom, jasno je na prvi pogled. Nije samo jasno kako ne uviđaju da onima drugog identiteta i iz drugih tradicija koji ih na sva usta hvale i podržavaju ni na kraj pameti nije da i sami zauzmu stav oikofobije prema svome vlastitom, nego u svom identitetu nepokolebivo ostaju, smatrajući to nečim po sebi razumljivim. Ili se možda radi o tome da su drugi identiteti i pripadnosti a priori pozitivni, a „naš“ a priori negativan?!
S onu stranu logosa
Na moju kritiku njegova članka „Istina oslobađa: spornost mise za žrtve Hrvatskog križnog puta 16. svibnja 2020. u Sarajevu“ fra Ivo Marković objavio je odgovor na platformi N1info pod naslovom „Konfrontacija umjesto pomirenja“. U svojoj sažetoj kritici dotičnog članka nastojao sam argumentirano osporiti njegovo shvaćanje pojma istine i postavio nekoliko sasvim logičnih pitanja, od kojih ponavljam sljedeća:
„Gdje i kada komemoracije žrtava fašizma uključuju i žrtve komunističkog režima, a traže od žrtava komunizma da u svojim komemoracijama uključe žrtve fašizma, kako bi im se one smilovale i dale dopuštenje za te njihove komemoracije? Jedno sasvim logično ‚skandalozno‘ pitanje: Trebaju li tako i žrtve komunizma za svoje komemoracije tražiti dopuštenje od žrtava fašizma?
Kako je moguće da kriterij istine bude određen time stoji li ona ili ne stoji u funkciji dijaloga i ekumenizma i kakva je to zapravo ‚ekumenska perspektiva u BiH‘ i perspektiva u pomirenju ako se ona temelji na postmodernoj ‚dogovornoj istini‘ bez istine? Ili, bolje rečeno, ‚dopuštenoj istini‘ – u ovom slučaju, istini blajburških žrtva – od strane onih koji je sve dosad demoniziraju! Nije li to najkraći put u fiktivno i neiskreno pomirenje po mjeri vladajuće ‚političke korektnosti‘?“
Ponavljam ta pitanja zato što fra I. Marković u svom odgovoru nije ni pokušao argumentirano na njih odgovoriti, nego je čitateljstvu opet ponudio „u biti konfuzan tekst s puno netočnosti“, kako sam nazvao i taj njegov prethodni članak. Tako je i on – poput svojih sumišljenika koje u ovom tekstu uzima u zaštitu – na posredan način sâm dokazao da je moja kritika bila posve opravdana, a meni ni na kraj pameti nije da pojedinačno odgovaram na sve besmislice, protuslovlja i netočnosti, sve etikete, prazne fraze i floskule, kojima ovaj njegov odgovor upravo vrvi. Umjesto toga, osvrnuo bih se samo na neke bitne aspekte ove polemike, što bi moglo dovesti do potpunije jasnoće nekih općenitijih problema koji se, ne samo ovdje, pojavljuju.
Fra I. Marković već u samom naslovu, a onda i kroz daljnji tekst, prigovara što sam se odlučio za konfrontaciju, nasuprot njegove opcije za pomirenje. Konfrontacija bi prema tome trebala značiti nešto po sebi pogrešno, a pomirenje po sebi ispravno. Znači, ako ja nekom mišljenju suprotstavim svoje mišljenje, kao što sam učinio u svom članku „Dvojac s kormilarom u sjeni“, već sam počinio grijeh konfrontacije. Takvom stigmatizacijom nekoga samo zato što drugačije misli, fra I. Marković otkriva zapravo svoj totalitarni um, niječući drugome pravo na slobodu mišljenja. Jer, kako je svojevremeno rekao Montesquieu: „Ondje gdje nema vidljivih konflikata, nema ni slobode.“ Međutim onda, „ničim izazvan“, slijedi tipičan obrat fra I. Markovića, bolje rečeno njegov salto mortale, pa se on sâm kroz čitav tekst konfrontira sa mnom, ali i s drugima. Ništa neobično za njega!
Zatim slijedi njegova podugačka tirada o istini, koja započinje zagonetnom rečenicom: „U središtu je Ivanove logike istina.“ Da se ne bavimo sad time „što je pisac htio reći“, jer takvih mjesta ima napretek, pogledajmo ono glavno što mi prigovara: „Ivan ne dolazi do istine odozdo iz križa i patnje života nego odozgor, pilatovski – ciničnim pitanjem daje se do znanja da je istina moć koju posjeduje […]. Istinu kao neku nepromjenjivu okameninu još nitko nije otkrio jer se svaka istina živi – i kao Istina i Put i Život. […] Iz eksplikacije Ivana Bubala reklo bi se da on poznaje i posjeduje istinu pa je nabija na svoje protivnike. To je zoran primjer kako se od istine pravi ideologija, i to ona totalitarna kakvu vole diktatori poput Erdogana i Orbana i brojnih populističkih diktatora koji nakon krize liberalnog kapitalizma niču kao gljive poslije kiše i vode naš svijet u katastrofu.“
Iz ovoga kratkog teksta s toliko nejasnoća i nesuvislih floskula samo ću spomenuti dva suvišna lika u njemu: lik Pilata, koji ovdje nema mjesta još i više nego što ga poslovično nema u Evanđelju, i lik Orbana koji je upao samo zato da bi odigrao ulogu apsolutnog negativca koju ima gotovo u svakom istupu svakoga soroševskog aktivista koji išta drži do sebe.
„Da Ivan Bubalo“ – nastavlja malo dalje fra I. Marković, hvaleći svoj pristup problemima „iz mirovne perspektive“ – „ne čita moj tekst kroz […] svoj ideološki konstrukt koji dekonstruiram [mašala!], mogao bi vidjeti da pišem iz mirovne perspektive, da nastojim izbjeći konfrontaciju, da se do istine koja oslobađa dolazi samo dijalogom i uzajamnim uvažavanjem. I mogao je naći da sam u nekoliko javnih istupa u vezi s Misom za žrtve Bleiburga tražio da je nužno da se‚ otkrije sva istina o bleiburškoj tragediji‘ jer je to ‚najveća rana i bol hrvatskoga naroda koja se može liječiti samo istinom‘, da sam i ranije u javnim nastupima u više navrata tražio da se toj tragediji pristupi trezveno i da se ne koristi za konfrontacije radi političkih poena.“
A i on je mogao vidjeti da sam tu njegovu istinu o Sarajevskoj komemoraciji u potpunosti – što bi on rekao, „dekonstruirao“ – i mogao je sad odgovoriti na moju „dekonstrukciju“ – e, da je mogao! I mogao je primijetiti da upravo ja polazim odozdol, od bleiburških žrtava, a upravo on odozgor, s nebeskih visina svoje apstraktne mirotvorne opcije, „nabijajući“ onda tu svoju apstraktnu istinu „na svoje protivnike“ – da se poslužim njegovim rogobatnim rječnikom.
Iza njega međutim stoji najviši mogući autoritet koji potvrđuje svu ispravnost njegove metode pomirenja. On se zove, ni manje ni više, nego „Isus, koji je Krist, i koji kaže da treba zagrliti i neprijatelja“, pa onda slijede manji autoriteti: Sv. Franjo, fra Anđeo Zvizdović i, konačno, fra Josip Markušić. To posvemašnje „grljenje“ o kojemu se govori i u Markovićevu tekstu, a kojega smo se do pravog zasićenja nagledali i naslušali u „mirovnim“ krugovima, P. Bruckner shvaća kao posljedicu kvarenja autentičnoga kršćanskog nadahnuća: „Ta vrsta sentimentalnog kršćanstva ide ruku pod ruku s gubitkom vjere. Što više iščezava religiozna praksa, to se više prepuštamo nekoj vrsti naklonosti koja je koliko gorljiva, toliko i bezumna.“ Pritom Bruckner daje za pravo Chestertonu, koji je jednom rekao: „Ovaj moderni svijet pun je starih kršćanskih ideja koje su pomahnitale.“
Nemam ništa tome nadodati, osim priupitati: Tko tu koga pomiruje i tko se treba s kim pomiriti? Možda žrtve i počinitelji sami međusobno, ili ih možda fra I. Marković pomiruje? I bi li on taj recept pomirenja ponudio počiniteljima ratnih zločina u Drugom svjetskom ratu i njihovim žrtvama: prije utvrđivanja istine, prije suđenja počiniteljima, prije nadoknade štete žrtvama – ili tek nakon toga? Pa valjda ima neka granica i tim njegovim „grljenjima“ svih sa svima i njegovom građenju kuće od krova! Ili se tu možda ipak radi o lukavoj podjeli krivnje između „sukobljenih strana“, izjednačavanju žrtve i počinitelja, i svemu onome što iz toga slijedi?!
I dok mi fra I. Marković prigovara što sam se kritički osvrnuo na „političku korektnost“, ujedno tvrdeći kako je ona „zapravo civilizacijsko postignuće koje štiti obespravljene i prezrene od još većeg isključenja i daje im šansu da ostanu uključeni, a ne vole je rasisti i bešćutne privilegirane elite“ [očito ova vrsta aktivista ne može ni u jednoj prilici bez rasista], ja bih mu uzvratio citatom iz knjige o političkoj korektnosti autorā M. Brücknera i U. Ulfkottea: „Politička korektnost želi načelno osuditi drugačija mišljenja kao nemoralna. Stoga se drugačija mišljenja više ne kritiziraju, nego ih se jednostavno mrzi. Tko protuslovi, njega se ne opovrgava, nego ga se ušutkava. Novi jakobinci jedino ispravnog mišljenja pozivaju se na to da mnoga iznošenja krivih mišljenja vrijeđaju čast, stid i dostojanstvo. […] Politička korektnost nije ništa drugo nego moderni oblik cenzure.“ Da je politička korektnost upravo to, potvrđuje se svaki dan širom svijeta – na najgori mogući način.
Uz dosadašnje primjedbe na odgovor fra I. Markovića na moju kritiku, trebalo bi se na koncu osvrnuti i na još jedno, zapravo nezaobilazno pitanje u ovom slučaju – pitanje karaktera njegova diskursa. Pođimo od toga da se svaka racionalna rasprava odvija u prostoru onoga što su Grci nazvali logos, pod čime se podrazumijeva mišljenje koje je određeno jasno definiranim pojmom, valjanim argumentom i korektnim zaključkom. Ono proizlazi iz umskog interesa, dakle iz nastojanja oko spoznaje istine, a izriče se u jeziku, što znači da po svojoj biti postaje raspravom, razgovorom – prema potrebi i sporenjem, sučeljavanjem, dakle, „konfrontacijom“ mišljenjā. Bez te konfrontacije nema pravog mišljenja, a fraze o tome kako ona treba biti nadomještena nekom meni nepoznatom spoznajnoteorijskom „metodom rješenja sukoba“ zapravo je čista besmislica.
Ako uz te pretpostavke razmotrimo oba ova Markovićeva teksta – kao i druge njegove uratke – lako ćemo uvidjeti da u njima nedostaju manje-više svi ovi elementi. Njegovi su pojmovi uglavnom nejasni, argumentacija racionalno neutemeljena, zaključci sporni, a jezični izraz nije razgovor, nego zapravo ideološki nagovor. Uratci mu nisu vođeni umskim interesom, težnjom za spoznajom istine, nego aktivističkim nastojanjem oko postizanja vanumskih ciljeva u smislu agende lijevoliberalne ideologije, preciznije: agende Soroševa „Otvorenog društva“ – kojoj je istinski zadnji cilj volja za moć, a nastojanje oko istine, na zadnjem mjestu. A to je sve već s onu stranu logosa, posve u duhu postmodernoga nihilističkog nijekanja činjenica i dekonstrukcije istine.
No kad se usto još u zadnjem svom uratku poziva na tobožnju „mirovnu znanost“ (nisam pogriješio, kaže upravo: znanost), onda čovjek više ne zna što bi rekao. To može biti samo neka postmoderna samoproglašena „znanost“, poput tzv. gender-studijā, za koje čak ni biologija nije prirodna znanost – jer ona na najkompetentniji, znanstveni način pobija neznanstvene protuprirodne gender-fikcije. Za njih je biologija tek „društveni projekt“ unutar kojeg se smiju zastupati samo oni stavovi koji su u skladu s gender-ideologijom. Koji nisu – premda znanstveno potvrđeni – bivaju odbačeni kao „neznanstveni“. Tako se i unutar „znanstvenoga“ mirovnog aktivizma činjenice ne utvrđuju, nego se istina o njima „dogovara“ – dakako „iz mirovne perspektive“. Tipičan ničeovski perspektivizam i tipična aktivistička „znanost“!
A to se sve u biti nastoji prekriti maglom nejasnoća, nepreciznosti i nedorečenosti, pa čovjeku na pamet pada ona poznata Hegelova usporedba Schellingove filozofije apsolutnog identiteta s „noći u kojoj su sve krave crne“. Moglo bi se tako reći da se u „mirovnoj znanosti“ fra I. Markovića radi zapravo o svojevrsnoj gustoj magli u kojoj su sve krave sive.
Između barbarstva i civilizacije
Baš nedavno kad nas je Nekrologij Provincije podsjetio na osmoricu ubijenih fratara „nepoznatog dana i mjesta“, jednoga 1944., a drugih sedam 1945. godine, jedan ugledni povjesničar osvrnuo se privatnom porukom na moj tekst „Dvojac s kormilarom u sjeni“ ovim riječima: „Bilo je vrijeme da se ovo jasno izloži. Mjere samilosti prema brutalno ubijenim ljudima, vezanim žicom u plitkim grobovima je mjera najelementarnije humanosti, čak da je riječ o najgorim razbojnicima, a nije. Jednostavno ne mogu razumjeti kako pojedinci u habitu sv. Franje tako što mogu previdjeti.“
Iza ovih riječi stoji praiskonsko uvjerenje o postojanju bezuvjetne nepisane zapovijedi božanskog zakona, koji svakoga obvezuje u savjesti, da se prema mrtvima odnosi s pijetetom, bez obzira o kome se radilo i bez obzira na moguću suprotnu odredbu bilo kojega ljudskog autoriteta. To je, među ostalim, i tema starogrčkog mita o Antigoni kako je obrađen u istoimenoj Sofoklovoj tragediji. Dva brata, Polinik i Eteoklo, ubiju jedan drugog u dvoboju, boreći se za vlast u Tebi, a njihov ujak Kreont preuzima kraljevsko prijestolje. On naređuje da se Eteoklo dolično pokopa, jer se, po njegovu mišljenju, borio na pravoj strani, a Polinik, kao državni neprijatelj, pod prijetnjom smrtne kazne ostavi nepokopan kako bi ga se dodatno osramotilo. No njihova sestra Antigona ne obazire se na kraljevu prijetnju, nego slijedi nepisani božanski zakon koji je iznad ljudskog i koji nalaže obredni pokop pokojnika. Ona sahranjuje brata, i kad zbog toga bude dovedena pred kralja, objašnjava mu da je njegova naredba samo ljudska, a ona slijedi
[…] božje, nepisane, stalne zakone.
Od danas nijesu ni odjučer, od vijeka
Pa dovijek živu, nitko ne zna, otkad se
Pojaviše.
Bojeći se više božanskog zakona nego kraljeve prijetnje – ali i zato da ne povrijedi njihovu zajedničku majku na drugom svijetu – ona neće žaliti snađe li je smrtna kazna:
[…] No trup da sina matere
Ja rođene bez groba pustit odolim,
To peklo bi je, – ali ovo ne žalim.
Sukob o kojemu se ovdje radi nije ništa manje nego sukob barbarstva i civilizacije. U trenutku kada je našem pradavnom pretku, u pretpovijesno vrijeme prekriveno neprozirnom tamom, u pogledu na mrtvog čovjeka odjednom sinulo da to nije samo leš poput životinjske lešine, nego da se on u njemu susreće s tipično ljudskim fenomenom smrti koji ga upućuje prema jednoj višoj tajni, prema transcendentnoj zbilji – on to mrtvo tijelo nije jednostavno odbacio ustranu, nego mu je priredio obredni pokop i mjesto njegova vječnog počinka štovao kao sveto mjesto. To je bio trenutak rađanja ljudske civilizacije iz tame barbarstva, trenutak u kome se duh izdignuo iz tame prirode.
Otada pa sve do Sudnjeg dana odnos prema mrtvima kao takvima, bez ikakvih uvjeta i ograda, razdjelnica je između barbarstva i civilizacije, između bestijalnost i humanosti. To je nepogrešiv kriterij po kojemu se i najveći totalitarni režimi 20. stoljeća, komunizam i nacionalsocijalizam, svrstavaju u najmračnije barbarstvo. I svi oni koji još i danas na bilo koji način osporavaju iskazivanje pijeteta žrtvama tih režima, na najočitiji način pokazuju da se nisu izdignuli iz barbarstva u civilizaciju. Pokazuju to i onda, možda osobito onda, kada se pozivaju na „antifašističke vrijednosti“, na „pomirenje“, ili na bilo koju drugu politički korektnu floskulu.
Što istom reći za fra Dragu Bojića koji se poziva na čistoću kršćanske vjere pa se onda zgraža nad onim što se uz katolički Dušni dan „događa na grobljima unutar te nekrofilije, obožavanja mrtvaca [sic!]“?! Tako je naime dotični 2015. godine na jednoj tribini u Mostaru, kako je objavljeno na portalu tačno.net, ustvrdio za duboko ljudsko i istinski kršćansko iskazivanje pijeteta prema pokojnima i molitve za njihovo spasenje, koji su vezani uz Dušni dan. Toliko o Bojićevoj „mjeri najelementarnije humanosti“, da ponovno citiram gore navedenu poruku.
Ovime, sa svoje strane, prekidam daljnju polemiku.
Post scriptum:
Što je ovo njemu trebalo?
Ovih je dana na portalu prometej.ba – „ničim izazvan“, osim ako ipak nije možda pozvan (?) – novinar Zija Dizdarević objavio u obranu Dvojca bizaran agitpropovski uradak pod još bizarnijim naslovom „Upitanost ateiste: Kamo ide Bosna Srebrena“. Ne mislim na taj „bezobrazluk“ (njegov izraz kojim me počastio u svom tekstu) i to njegovo „advokatisanje“ (da upotrijebim njegov ingeniozni izraz) uopće odgovarati, osim primjedbe kako nisam siguran da će „branjenicima“ ovakvo što biti od osobite koristi. A nisam siguran ni da služi na čast samom „advokatu“.
