Pokora

565 pregleda

Pokornički duh može prožeti i oplemeniti sve vidove života i stoga ima razna očitovanja koja su vidljiva u izrazima: odricanje, trapljenje, prikazivanje, podnošenje, mrtvljenje, žrtva. Najpoznatiji pokornički čini su post, molitva i djela ljubavi i kao takvi su od početka prisutni u Crkvi

Za suvremene kršćane na Zapadu pokora kao da je postala čista apstrakcija bez stvarnoga sadržaja. Na sam spomen reagira se negativno s mješavinom odbojnosti, često posve iracionalne, i straha od tobožnje ugroze zdravlja. Nepovjerenje je rašireno i u redovničkim sredinama koje su prije prednjačile u pokori. Na kraju, iako je suvremeni život, zahvaljujući tehnološkom napretku, daleko lakši imamo manje pokore nego prije kada je bio teži.

Svaki kršćanin, kako kaže Apostolska konstitucija Pavla VI. Paenitemini, treba posjedovati sensum paenitentialem, odnosno smisao za pokoru i pokornički duh. To će mu omogućiti da čini pokornička djela u povezanosti sa svojim unutarnjim obraćenjem te da u duhu pokore prihvaća tegobe i protivštine svoga života. Pokornički duh može prožeti i oplemeniti sve vidove života i stoga ima razna očitovanja koja su vidljiva u izrazima: odricanje, trapljenje, prikazivanje, podnošenje, mrtvljenje, žrtva. Najpoznatiji pokornički čini su post, molitva i djela ljubavi i kao takvi su od početka prisutni u Crkvi.

Materijalizam

U našem potrošačkom svijetu tijelo, sa svojim potrebama, cijeni se daleko više od duše i njezinih potreba. Štoviše, duhovno se u praktičnom životu već i od strane vjernika zanemaruje i ignorira kao da i ne postoji. Stoga učiniti nešto za dobro duše posebno ako to traži neko tjelesno odricanje jednostavno je neprihvatljivo. Istodobno, trapiti tijelo i puno većim pokorama, u teretanama ili gladovanjem, radi boljega izgleda ili zdravlja je poželjno i zato se još i izdašno plaća.

Da bi se otkrilo ljepotu pokore, stoga treba prvo osvijestiti zabludu kojoj, uglavnom podsvjesno, robujemo da je čovjek samo materija a hedonizam vrhovni zakon. U konačnici, to se svodi na nijekanje besmrtnosti, onostranoga života i postojanja Boga. Crkva pak uči: „Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u isti mah tjelesno i duhovno.” (KKC, 362). Duhovna duša je forma tijela s kojim tvori „jednu jedinu narav” (KKC, 365). Stoga preko duše možemo utjecati na tijelo, kao u slučaju depresije koja može uzrokovati i fizičke bolesti, i preko tijela na dušu, kao u slučaju bolesti raka kada se zna upasti u očaj. To priznaje i moderna medicina kad govori o psihosomatskim bolestima. Zato Pavao poziva da živimo po Duhu a ne po tijelu jer „oni koji pripadaju Kristu Isusu razapeli su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama” (Gal 5,16-26).

Nadilaženje minimalizma

Sakrament ispovijedi zove se i sakrament pokore jer za grijehe za koje se dobilo odrješenje treba dati i određenu zadovoljštinu. Pokore koje dobivamo u ispovijedi danas su vrlo male i mogli bi reći skoro simboličke jer se u pravilu svedu na nekoliko kratkih molitava. Razlog se krije u tome što su vjernici omekoputili i svećenici im se, za razliku od prije, ne usuđuju davati ozbiljne pokore jer ih neće izvršiti.

Slično je i kod svih drugih pokorničkih čina, pogotovo u hrani. Nemrs, odnosno uzdržavanje od jedenja mesa i mesnih proizvoda, traži se petkom kada se tjedno spominjemo Isusove muke i smrti na križu. To u pravilu ne predstavlja neku žrtvu jer se jede riba koja dobro dođe za promjenu jelovnika. Samo dva puta godišnje, na Čistu srijedu i Veliki petak, traži se post skupa s nemrsom. Te dane može se jesti samo jednom do sitosti, odnosno jedan puni obrok i dva manja obroka (kan. 1251). Većina vjernika, zbog radnih obveza i načina života, inače tako jede pa im to ne predstavlja nikakvo odricanje.

Crkva svojim zakonima propisuje najmanju mjeru pokore ali ne brani, nego štoviše preporuča da se ide iznad toga u punoj slobodi. Računa se na zrelost vjernika po kojoj će odgovorno svatko sam pronaći koji su mu oblici pokore najkorisniji. Važno je stoga ispravno razlučivati kako ono što je određeno da bude početno polazište ne bismo pretvorili u krajnji cilj i tako upali u zamku minimalizma.

Smisao

Smisao pokore nije isprazno sebe-mučenje, trapljenje radi nekoga dokazivanja ili postizanje nekoga egzaltiranog duševnog stanja kao što to imamo kod pogana. Kršćanska pokora ima trostruki cilj:

  1. Dati zadovoljštinu Bogu za počinjene grijehe i popraviti štetu koju smo grijesima prouzročili. To nalaže pravednost prema ljudima i prema Bogu. Nitko se od toga ne može izuzeti i ako to ne učinimo za vrijeme ovozemaljskoga života, vremenite kazne nas čekaju u čistilištu.
  2. Pomoći duhovnom boljitku umanjujući i pobjeđujući zle sklonosti, postižući potrebnu samokontrolu i stječući kreposti. Tako se jača molitveni život, stječu se zasluge, zadobiva tražena milost te se može Boga proslavljati u svom tijelu (usp. 1 Kor 13,20). Na taj način se u konačnici ostvaruje nasljedovanje Krista koji nas je otkupio trpljenjem. Pavao zato poziva: „prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu i Bogu milu” (Rim 12,1). Time se ujedno postiže svetost koja s čežnjom iščekuje drugi Gospodinov dolazak.
  3. Izgrađivati Crkvu jer smo udovi istoga mističnog tijela Kristova. To znači da je potrebno da vršenje pokore bude za materijalnu korist potrebnih a nadasve za duhovnu dobrobit najpotrebnijih. Upućeni smo jedni na druge i pozvani smo na međusobnu pomoć posebno grešnicima da ne završe u paklu. Na to nas poziva i Gospa u svojim ukazanjima u Lurdu i Fatimi. Svaki kršćanin ima mogućnost da namjenjuje svoje trpljenje za druge. Sv. Pavao kaže: „Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.” (Kol 1,24).

Smisao pokore svodi se na ispunjenje pravednosti i ljubavi te nam se tako otkriva bogatstvo nutarnjega života, a svetost čini privlačnom i dostupnom.

Obnova

Čovjek, u skladu sa svojom naravi, ima potrebu izraziti i tjelesno ono što nosi u srcu kako prema bližnjima tako poglavito u odnosu s Bogom koji je duhovno biće nedostupno našim osjetilima na drugi način. To je glavni razlog zašto vjernici, posebno mladi, sve više otkrivaju djelotvornost i nužnost pokore za njihov osobni, naravni i nadnaravni, rast.

Svjedoci smo procvata pokorničkih hodočašća pješice kao što se to vidi u putu svetoga Jakova u Španjolskoj i u brojnim našim marijanskim svetištima, posebno pred velike blagdane. Mnogi su prepoznali vrijednost noćnih molitvenih bdijenja kao što to pokazuje uspjeh trajnih euharistijskih klanjanja. Sve više se vrednuju drevni običaji kao što su odricanja tijekom korizme, obilježavanje kvatri kojima se, djelima pokore i ljubavi, posvećuju godišnja doba, tjedni post o kruhu i vodi ili post uoči velikih blagdana. Kontemplativne zajednice u kojima se živi zahtjevnija askeza imaju sve više zvanja.

S novim izazovima došle su i nove prilike za pokoru prvenstveno u korištenju medija. Protukršćanske medije, a to su skoro svi, treba jednostavno bojkotirati radi psihičke i duhovne higijene. Televizija a još više internet postali su sveprisutni, otuđuju nas od stvarnoga života i škode zdravlju, a kod mnogih stvaraju ovisnost. U sveopćoj vremenskoj stisci modernoga života pred ekranom se provede prosječno po nekoliko sati. Većinu toga vremena treba iskoristiti za molitvu pa ćemo ponovno imati istinske i jake kršćane. Onima koji ne uspijevaju uspostaviti strogi nadzor preporučuje se doživotno odricanje.

Obnova pokore je najbolji odgovor za suzbijanje i iskorjenjivanje sveprisutne mlakosti i preporod vjere.

Zaključak

U prošlosti je postojala opasnost od pretjerane pokore, a danas je opasnost od premale pokore. Rješenje nije u krajnostima nego svatko osobno, prema svojim potrebama i okolnostima, treba naći odgovarajuću mjeru. Svatko se sam može osvjedočiti o učinkovitosti pokorničkih čina kroz vlastito iskustvo nakon kojega je dobro raditi vrednovanje i planirati daljnje korake. Pokora uvijek djeluje, ali ne uvijek jednako ni na svakoga isto. Napor koji se uloži u nju borbom sa samim sobom višestruko se isplati jer liječi čovjeka, oslobađa duh i omogućuje istinsku životnu radost za kojom svaki čovjek žudi i na koju nas Pavao poziva: „Uvijek se radujte!” (1 Sol 5,16).


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!