Početna stranica » Pokloniti oproštenje

Pokloniti oproštenje

4 min

Svake godine u adventsko vrijeme sjetim se svoga oca i njegova običaja da bez pregledavanja, jednostavno podere i baci u peć knjigu dužnika. Vodio je trgovinu namirnicama i kruhom. A baš za kruh mu je najviše ljudi dugovalo tijekom godine. Jednostavno nisu platili. A kruh je najmanje koštao.

Govorio je: „Što je bilo bilo je. Žao mi je ako nisu imali novca ni za kruh. Ne potražuje se dug za Božić. Treba oprostiti i pokloniti štogod, ako imaš. Ne treba u novu godinu s brigom o dužnicima. Za kruh.”

Ali eto, ti ljudi nisu znali što on misli, jer ga nikada nisu ni pitali, pa kako su ostajali dužni, prelazili bi na drugu stranu ulice, okretali glavu od njega kada ga sretnu u selu, odlazili kupovati u drugu trgovinu. Naravno, povremeno bi tko zna što pričali drugima o njemu. Nisu znali da im je on oprostio i zaboravio njihov dug, odnosno da nije ni znao za njega jer ga nije ni pogledao na kraju godine. On je u novu godinu ušao smiren i sretan, slobodan. A oni? Ne znam.

Oprostiti dugove

Advent će me zauvijek podsjećati na tu mudrost moga oca.

Ponekad dobijemo i sami priliku tako se osloboditi nekih očekivanja od drugih ljudi, „oprostiti im dugove” prema sebi. No, nije baš uvijek lako. Zapravo, to je jako teško. Otprilike teško kao pomoliti se za svoga neprijatelja.

Nekada to budu baš grubi ljudi, koji grubo povrjeđuju i stvaraju grube dugove. Najgorima se čine baš oni za koje mislimo da smo im najviše dobra učinili. Nezahvalnici. Oni koji jako dobro znaju koliko nas je truda i žrtve stajalo da bismo im pomogli. To je nešto što se ne može ni kupiti ni platiti, jer nema cijenu. Baš zato se ponašaju kao da su nešto ukrali. Zato treba dobro razmisliti kada se nešto daje. Ponekad je bolje naplatiti jedan novčić da se osoba ne osjeća dužnom. A opet, ima ih koji ni taj simbolični novčić ne žele dati, pa se ponašaju kako se ponašaju, kao lopovi. Jako rijetko se netko sjeti ispričati za nešto ružno što je učinio, zamoliti oprost. Pa ni u adventsko vrijeme. To su rijetke priče. Ali sudbina se nekako za sve pobrine pa i za to. Bit će da nam treba puno više vremena za steći tu snagu nego što mislimo. Pa i kad se smatramo „odraslima”.

Prije nekoliko dana izlazila sam iz naše crkve i još s vrata sam prepoznala ženu koja je čitala obavijesti o smrti na oglasnoj ploči uz stazu. To je bila moja kolegica, nekada liječnica, sada u mirovini. Put me vodio prema njoj, pa sam i krenula. Baš sam nekako htjela sresti je i pitati kako je, što ima. Čak mi je malo bilo i drago što je vidim jer dugo već nisam srela nekoga poznatoga, a baš sam bila dobre volje nakon blagoslova. Na tren sam zaboravila koliko me zlostavljala dok sam bila mlada liječnica, da bi me na kraju i prisilila da promijenim radno mjesto i grad u kojemu sam živjela. Tada sam bila jako tužna, no kasnije sam bila zahvalna zbog bezbroj novih prilika koje mi je taj njezin potez omogućio. Čak bih joj imala na čemu i zahvaliti. Ona je nakon nekoliko godina doživjela strašnu životnu kalvariju i sama nosi teški križ, o čemu sam čula priče. No, kako sam spazila ja nju, spazila je i ona mene, pa je brzo prestala čitati osmrtnice, okrenula se i ubrzala u grad. Glumila je kao da me ne vidi. Taj njezin nagli okret kao da me probudio i odjednom sam se prisjetila svega. Ma! Bez veze. Ali što mogu.

Sjetila sam se svoga predobrog tate Marka. Imao je pravo. Jadnica. Ona ne zna da sam ja bacila knjigu dužnika u peć. A ima ih još koji prelaze ulicu kada me sretnu. Ili se prave da gledaju izloge. Pojma oni nemaju.

Hvala ti, tata

Pojma nemaju kako je lijepo susresti poznanika kojem je od srca drago što te susreo, kada ti mahne šetač ulicom makar si u automobilu ili kada nam dok umorni tramvajem idemo s posla, netko s usputne postaje veselo mahne jer nas je prepoznao i drago mu je zbog toga, a mi njega možda i ne znamo. A kako je glupo činiti se da ne prepoznajemo nekoga poznatog u masi. Kad prepoznajemo. To je jedan od prirodnih psiholoških fenomena. Jednostavno, i u najvećoj gužvi, između tisuću ljudi, prepoznajemo poznata lica.

Sve dok se ne odbaci osjećaj da nam netko nešto duguje, ne možemo biti slobodni i pripremiti se za novi životni pokušaj, za novo što dolazi, jer su dugovi kao okovi.

I naši drugima i drugih nama. Kao utezi. Dugujući i očekujući povrat dugova, zbog nemira i briga, ne možemo pripremiti poklone koje trebamo u ovo doba dok očekujemo mir i blagoslov. Za to treba smirenost i osjećaj oslobođenja. Kao i za nove planove za novu godinu koja dolazi. Ako su oni uvijek isti: „naplatiti dugove”, ne može se daleko stići. Vrtimo se u krugu. Ali ako smo od toga slobodni, možemo zapaliti tamjan i prinijeti mirisnu smirnu kako bi se Djetešce radovalo.

Advent nije vrijeme za traženje darova, već vrijeme darivanja. Hvala ti na tome, tata.