Poznavao sam staricu. Imala je dva sina. Oba negdje daleko „u svijetu”. oba su bila učena i sada već bogata gospoda. Pazili su majku. Imala je svega, što joj duša zaželi. Tako se po selu govorilo.
Ona je svoje sinove voljela i najradije i njima govorila. Bio sam još mali dječak, pa nikako nisam mogao shvatiti zašto ona zaplače svaki put kad o sinovima govori…
– Mama, zašto ona plače? – pitao sam svoju majku. – Uvijek priča kako joj je dobro, a opet plače?
– To se tebe, sine, ne tiče! – Odgovorila mi je strogo majka. – Imaš ti i pametnijeg posla nego se brinuti o tuđim suzama!
Tada nisam razumio, a danas znam zašto je starica plakala. Željela je biti zajedno sa svojom djecom. Da je moglo biti po njezinu, živjeli bi i sinovi na selu zajedno s majkom. No, ini se, svršivši škole, poženili s građankama, pa neće da budu seljaci. Onda je majka odlučila poći k njima u grad. Ljuljat će im djecu, pomagati koliko može i, što je glavno, bit će uz svoje sinove.
No, uskoro je prva nevjesta stavila sina pred nemili izbor: – Ili ja, ili majka iz kuće. Sin se odlučio za ovo drugo. Sad je majci ostao još onaj drugi sin. Međutim, on se iza vjenčanja uselio u kuću svoje bogate žene i živio s njenim roditeljima.
Majka je nekoliko puta dolazila u posjet, ali je brže pobjegla., nego je došla. Što joj je preostalo? Hoda, priča po selu kako su joj dobri sinovi. Uistinu i jesu!
A zašto plače?
Plače, jer sinovi nisu više njezini. Mjesto djece dobiva „poklon-pakete”. Možda je to dosta za majčin želudac. Ali nije i za njeno srce!
Djeco! Ne ostavljajte roditelje daleko od sebe!
Uvenut će od tuge!
(Tekst je preuzet iz kalendara Dobri Pastir iz 1977. godine)
