Teška i turbulentna vremena uzrokovana slabljenjem Osmanskoga Carstva („bolesnik s Bosfora”) imala su ozbiljne posljedice na položaj i stanje kršćanskog stanovništva sve do austrougarskog zaposjedanja Bosne i Hercegovine (1878). U takvim društvenim prilikama živio je i djelovao fra Grgo Martić. On je bio angažiran na mnogim društvenim područjima života kao i u sferi kulture i prosvjete. Ovdje ćemo predstaviti sve važnije aspekte njegova djelovanja.
Lik Fra Grge Martića
Rodio se 24. siječnja 1822. u siromašnoj hercegovačkoj obitelji nedaleko od Posušja, točnije u Rastovači, od oca Grge i majke Jele, rođene Kukuljević. Na krštenju je dobio ime Mato. Oca je izgubio s osam godina, a brigu o njemu, braći i sestrama preuzima stric Rade. Živjeli su skromno u nevelikoj trošnoj kući u Rastovači pokrivenoj raževim snopljem, složenim po drvenim gredama. Na sredini jedne i jedine prostorije nalazilo se ognjište gdje se ložila vatra, pekao kruh i kuhala kaša od brašna, koju bi čeljad jela za sinijom, nakon što bi se Bogu zahvalili na onome što im je podario taj dan. Ono čega se kasnije fra Grgo Martić rado prisjećao jesu gusle okačene u kutu sobice, koje bi u zimskim večerima okupljale mještane i u njegovoj kući na sijelu, gdje bi stric Rade dugo u noć pjevao junačke pjesme, što je fra Grgu kasnije potaknulo da pjeva i piše u narodnom desetercu.
Još u dječaštvu zapažena je njegova darovitost, te ga je otac nakanio poslati u svećenike. Budući da ga je smrt u tome spriječila, to je učinio stric Rade. Kad mu je bilo dvanaest godina, stric ga je doveo u kreševski samostan 1834. god. Veoma nadaren brzo je napredovao te je stupio u franjevački novicijat 1837. obukavši franjevački habit, a za redovničko ime uzeo je fra Grgo. Nakon godine novicijata otišao je u požešku gimnaziju gdje je proučavao klasične jezike kao i ostale znanosti. Dvije godine filozofije završio je u Zagrebu gdje je upoznao ilirski pokret i usvojio njegove ideje te se upoznao s Ljudevitom Gajem i drugim ilircima. Nakon završene filozofije otišao je u Stolni Biograd u Ugarsku da uči bogosloviju i tu je ostao četiri godine. Kroz to vrijeme održavao je čvrste veze s hrvatskim ilircima pišući pjesme i novinske članke. Godine 1844. vratio se u Bosnu gdje ga je na Božić biskup fra Rafael Barišić zaredio za svećenika, a prvu misu slavio je 14. siječnja 1845.
Bio je tri godine kapelan u Žepču (1847-1850), a nakon toga imenovan župnikom u Sarajevu (1850-1854). Zatim je 1854. preuzeo službu župnika u u Ponijevu – današnja župa Novi Šeher, a potom opet u Sarajevu od 1856.
Išao je i na kraće vrijeme u Bugarsku i Rumunjsku, a tri je godine bio i nastavnik mladim franjevcima u Kreševu (1857-1860) te ponovno župnik u Ponijevu (1860-1863). Nakon toga uprava provincije ga 1863. šalje u Sarajevo za župnika i zastupnika kod turskih vlasti, tu ostaje do okupacije 1878. godine. Tih godina bio je redoviti gost i prijatelj đakovačkog biskupa Strossmayera. Ubrzo po okupaciji BiH otišao je u Kreševo gdje je kao umirovljenik ostao do svoje smrti, a odatle je ponekad išao u Prekosavlje, putovao u Dalmaciju pa čak i u Rim.
Fra Grgin rad za katolički puk i franjevce bio je plodonosan. General Reda mu je 1893. dodijelio čast jubilata. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti imenovala ga je počasnim članom. Huršid-paša, osmanski vojskovođa i veliki vezir, odlikovao ga je svojim prstenom i monogramom, a Franjo Josip I. viteškim redom i željeznom krunom. Fra Grgo je bio marljiv i željan naobrazbe. Poznavao je više stranih jezika: latinski, talijanski, francuski, turski, mađarski te njemački. Zbog svog pjesničkog opusa slavljen je kao naš Homer. Fra Grgo je umro u Kreševu 30. kolovoza 1905. gdje je i pokopan.
Drugi o fra Grgi Martiću
Prije govora o društvenom i kulturnom angažmanu fra Grge Martića, navest ćemo neka mišljenja o njemu zabilježena u ljetopisu kreševskoga samostana koja govore o njegovoj osobnosti. Ljetopisac, što se jasno zapaža, daje subjektivne ocjene o fra Grgi i treba ih uzimati s rezervom. Tvrdi da je fra Grgo bio najnaobraženiji u Bosni i Hercegovini u pitanju svjetovnog znanja, ali se nije puno snašao kao redovnik i svećenik. Uživao je pohvale među svjetovnjacima, dok u zajednici nije bio na dobru glasu. Trudio se ne izgubiti milost kod svjetovnih vlasti, među kojima je neprimjereno govorio o redovničkoj subraći. Uživao je u mirovini koju mu je dala vlada, imao je svoju konobu… Od svih najmanje je, piše ljetopisac, pridonio za gradnju novog kreševskog samostana, ali ipak je za sebe odabrao dvije sobe.
No, neki podaci upadno odudaraju od ljetopiščevih zapisa. Primjerice, kada je na Badnjak 1868. izgorjela samostanska štala i samostan pretrpio ogromnu materijalnu štetu, novac se tražio od samostanskih župa i pojedinaca. Među glavnim donatorima bio je fra Grgo Martić sa 188 groša, više nego sva sela i župe.
U mnogim neprilikama fra Grgo je posuđivao novac i vraćao tuđe dugove te je javno slavljen i poštovan. Godine 1902, u povodu njegova 80. rođendana, Kreševo ga je pozdravilo bakljadom, gvardijan mu pripremio banket te je upriličena svečana akademija. Počast mu je iskazana i znatno kasnije, kada je 1972, u povodu 150. obljetnice njegova rođenja, u Sarajevu na Filozofskom fakultetu upriličen znanstveni skup, a pošta mu se odužila posebnom markicom s njegovim likom.
Politički rad fra Grge Martića
Teške političke i društvene prilike u BiH tijekom osmanske vladavine, pa i za života fra Grge Martića, uzrokovale su da franjevci postanu i politički zastupnici puka pred vlastima. U uvjetima društvene obespravljenosti katolici su se mogli uteći samo fratru kao školovanom i susretljivom čovjeku koji će ih zastupati pred osmanskim vlastima i boriti se za njihova prava. Tako se stvarao još bliži odnos između puka i franjevaca, a dokaz te blizine, kroz povijest, jest i u oslovljavanju franjevaca ujacima, čime se izražava jedna vrsta obiteljskog odnosa. Uprava provincije Bosne Srebrene uvidjela je sposobnost i komunikativnost fra Grge Martića u borbi za društveni interes. Zbog toga ga je imenovala agentom Provincije u Sarajevu, gdje je posredovao između Provincije i tadašnjih vlasti. Agencija bosanskih franjevaca, u kojoj je Martić imenovan agentom, osnovana je 1856. u Sarajevu.
Već je bilo govora o njegovoj povezanosti s konzulima i vezirima, napose s Omer-pašom Latasom, Osman-pašom te sa Safet-pašom. Sva ova poznanstva koristio je da zaštiti interese katolika i franjevaca, ali čineći usluge pojedincima, ne samo katolicima, nego pravoslavcima i muslimanima, mnoge je spasio od vješala. Iako je u mladosti bio žestoki ilirac i zalagao se za široko narodno jedinstvo, ulazeći u zrelije godine, oko 1866, mijenja svoj stav. Shvativši namjere velikosrpskih krugova, polako se preusmjeravao prema idejama hrvatskog državnog prava, no, pritom je zadržao dobre odnose s pravoslavcima i muslimanima. U svom djelu Zapamćenja sam navodi kako se poslije 1860. po Bosni razmahala srpska propaganda svojatajući Bosnu za Srbiju i Dušanovo carstvo. Poznata mu je i mudra domoljubna izreka: „Teško narodu bez ljubavi bratske, kao Bosni bez zemlje Hrvatske”.
Želja fra Grge Martića i njegove subraće franjevaca bila je život u slobodi bez tuđinskih pritisaka. Takav stav izići će na vidjelo tijekom održavanja Berlinskog kongresa 1878. na kojem su sudjelovale tadašnje velike sile Njemačka, Austro-Ugarska, Francuska, Velika Britanija, Italija, Rusija i Osmansko Carstvo. Nešto prije toga Rusija je prisilila Osmansko Carstvo na sklapanje Sanstefanskog mira (potpisan 3. ožujka 1878. u San Stefanu, naselju zapadno od Istanbula) kad dolazi do prekidu rusko-turskog rata, nakon čega je stvorena velika Bugarska, a djelomično proširene Srbija i Crna Gora. Protiv takvog čina Rusije bile su europske sile pa su sazvale kongres u Berlinu, gdje se trebalo raspravljati i o sudbini Bosne i Hercegovine. Postojala su dva rješenja. Prvo od Srbije i Crne Gore, da se Bosna pripoji Srbiji, a Hercegovina Crnoj Gori. Drugo rješenje dala je Austrija koja je željela da se te pokrajine pripoje Monarhiji. Austro-ugarski ministar vanjskih poslova Andrássy s Berlinskog kongresa poslao je brzojav austrijskom konzulu u Sarajevo, kojim je priopćio kako pristaše srpskih planova tvrde da nitko u Bosni ne želi Austriju, pa ni katolici. O tome se konzul posavjetovao s Martićem, a on mu je dao protivnu izjavu. Martić je tvrdio kako Srbija za sedamdeset godina uprave u svojoj zemlji nije napredovala te kako je netolerantna prema katolicima i ne dopušta sagraditi niti jednu katoličku crkvu.
Ova izjava možda i nije bila presudna za predanje Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj, ali jasno pokazuje Martićev stav tih godina. Iako nije bio naklonjen Austro-Ugarskoj, ipak se nadao kako će Hrvati i drugi Slaveni jedino tako ostvariti svoje narodne težnje. Čak je tih dana bio i član Hadži-Lojinog medžlisa koji je upravljao ustankom protiv austrougarske okupacije BiH, iako se Martić založio za austrijsku okupaciju. Sve je to činio jer je sa svima nastojao održati dobre odnose i ne doživjeti sudbinu svog prijatelja Jukića, ali je Stevo Petranović, poznati srpski pedagog, kulturni i nacionalni radnik, želio nauditi Martiću poručivši Osmanlijama kako je on jedini krivac za predaju Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj. I biskup Strossmayer i povjesničar Franjo Rački bili su bijesni što je tako postupio pa su ga nazvali kukavicom i izdajicom, pa čak i Judom, iako se kasnije đakovački biskup s njim pomirio. Za vrijeme okupacije Martić je posredovao i savjetovao austrijskog generala i vojskovođu Josipa Filipovića o svakom daljnjem postupku u nadi sjedinjenja s Hrvatskom, što se naravno nije dogodilo.
Kulturni rad fra Grge Martića
Kroz sve vrijeme osmanske vlasti u BiH franjevci i puk borili su se za svoja prava, tako da bi teško bilo govoriti o povoljnim uvjetima za kulturni rad i prosvjetu. Teško stanje potrajalo je do sredine XIX. stoljeća. Jedina rasadišta zapadne prosvjete bila su tri franjevačka samostana i to u Kreševu, Fojnici i Sutjesci nakon Bečkog rata (1683-1699). Franjevci su bili jedini u Bosni sa solidnim obrazovanjem koji su završavali studij na učilištima u zapadnim zemljama. Vrlo loše stanje u prosvjete vladalo je kod dobrog dijela pravoslavaca i muslimana. Ni pripadnici pravoslavnog klera nisu dobro stajali s pismenošću. Sam je fra Grgo nerijetko prevodio pisma vladikā upućena pravoslavnim svećenicima, jer su bili nepismeni, te nisu mogli ni pročitati ni odgovoriti na njih. Kod muslimana stanje je bilo još i teže. Vlast se nije brinula za opismenjavanje, a od siromašne raje teško se moglo nešto i dobiti za podizanje škola.
Mladi franjevci koji su svoje studije završavali po svijetu nastojali su raditi na opismenjavanju. Kako vlast nije dopuštala podizanje katoličkih škola, biskup fra Augustin Miletić uveo je analfabetske tečajeve 1815. gdje su se učila slova i osnove pismenosti. Već u tridesetim godinama XIX. st. fra Ilija Starčević otvorio je prvu školu u BiH u Tolisi. Franjevci su 1830. poslali molbu carigradskom sultanu Abdul Azizu da im dopusti slobodno podizanje škola, na što nisu dobili nikakav odgovor. Zato su zagrebački ilirci pomagali i bodrili svoju bosansku braću franjevce. Na tom području iznad svih bio je zauzet fra Ivan Frano Jukić koji je napisao predstavku Visokoj Porti 1850. u ime bosanskih kršćana, da mogu slobodno otvarati škole, dovoditi učitelje iz drugih zemalja, slati učenike u druge zemlje te je tražio od države da financira škole.
Iz jednog Jukićeva pisma fra Grgi Martiću iz 1847. jasno se vidi kako fra Grgo ni blizu nije onako revnosan i gorljiv pučko-prosvjetiteljski radnik kao fra Ivan Frano Jukić. U tom pismu Jukić potiče mlađeg brata na prikupljanje umotvorina i otvaranje narodnih učilišta: „Deder, brate, nastoj ti koliko god možeš oko ljudi tih tuda, da što prije prodrete i tvorite! Ja sam sve poslove sad na stranu metnuo dok to ne uradim. Tako valja da i ti uradiš, jer doista to je djelo jedno najslavnije i najkorisnije za buduće naše biće!”.Kako je Martić uvelike bio angažiran u politici te stvorio dobre veze, angažirao se i na ovom području te ostvario zapažene rezultate.
Martić i Jukić složno su radili oko organizacije školstva u BiH i realizacije ideja ilirskog pokreta. Nakon što se Jukić 1850. obratio Visokoj Porti da katolici i pravoslavci osnivaju zajedničke škole, gdje bi se uveo minimalan porez narodu od čega bi se škole uzdržavale te se i narod međusobno zbližio; no, kako je narod bio veoma siromašan, ne usudiše se franjevci uvoditi školski porez. Zato su se biskup fra Marijan Šunjić i fra Martin Nedić obratili bečkom Ministarstvu prosvjete za pomoć, nakon čega je car Franjo Josip I. odobrio bosanskim franjevcima kroz tri godine pomoć od 1500 forinti za podizanje i uzdržavanje osnovnih škola. Ovo je kod franjevaca pobudilo veliki interes za školstvo, a u prilog tomu išao je i sultanov proglas „Hatihumajun” iz 1856. g. po kojem svi podložnici, bez razlika vjere, mogu pohađati sve škole. Već 1858. u Bosni je bilo 17 škola, a nove su se konstantno otvarale. Nakon Jukićeva progona iz Bosne, brigu za školstvo i prosvjetni rad preuzeo je fra Grgo Martić. Tako je već 1854. sa starješinstvom organizirao pučko školovanje i donio određene statute i odredbe.
Fra Grgo je 1857. započeo svoj nastavnički rad u Kreševu. Predavao je bogoslovske nauke. Prema đacima uvijek se odnosio kao drug, učitelj i roditelj. U kreševskoj školi ostao je zapamćen kao vrlo točan i dosjetljiv profesor s mudrim citatima i poslovicama, a jedno vrijeme imenovan je i prodirektorom kreševske gimnazije. Uz pomoć austrijske, osmanske i francuske vlade, Martić je 1865. u Sarajevu osnovao uglednu školu za mušku i žensku katoličku djecu, tzv. realku. Kada je uvidio da pada zanos za škole te one počinju nazadovati, uz pomoć dobročinitelja zauzeo se za reformiranje i osnivanje novih. Tada su pozvali sestre milosrdnice, koje su po raznim mjestima otvarale škole, te su 1871. došle u Sarajevo. Kako je bilo veoma teško dobavljati školske knjige, franjevci su bili primorani pisati ih sami. I fra Grgo je napisao jednu i obavio je 1871. pod naslovom Početni zemljopis za katoličke učione u Bosniu obliku katekizma.
Književni rad fra Grge Martića
U svemu što je radio fra Grgo Martić se najviše pronalazio u pjesništvu. Počeo je još kao đak u Zagrebu pisati stihove i to je radio tijekom šest desetljeća. Za života je ispjevao preko sto tisuća stihova. Najpoznatiji su mu Osvetnici, sastavljeni od sedam cjelina, u kojima je opjevao borbe u Bosni i Hercegovini u 19. st. Znatno kraći su Posvetnici u kojima veliča duhovne velikane, na prvome mjestu sv. Franju, kao i druge istaknute likove Franjevačkog reda. Od ostalih djela tu su: Osmanida, Put u Dubrovnik, Krštenik u 13 poglavlja, Makabejci, Skončanje vladavine izraelske, Obrana Biograda 1456., Boj na Kosovu, Zapamćenja, te mnogobrojna pisma, posvete i prigodni govori. Još od očeva doma bavio se prikupljanjem narodnih pjesama, a kasnije je to činio s Jukićem i biskupom fra Marijanom Šunjićem. Prikupili su mnogo pjesama od kojih je fra Filip Kunić 1858. u Osijeku izdao samo jedan dio. Ostatak pjesama predao je Andriji Torkvatu Brliću u Brodu da ih s vremenom tiska, a nakon što je Brlić umro, pjesme su se zagubile.
Kao trajni spomen na fra Grgu Martića, franjevci su u kreševskom samostanu nakon njegove smrti priredili spomen-sobu koja je privlačno mjesto za mnoge posjetitelje. Spomen-soba nalazi se u novom muzeju Franjevačkog samostana u Kreševu i u njoj su pohranjeni predmeti i knjige kojima se služio fra Grgo Martić. Važno je spomenuti samo neke stvari poput darova poznatih ličnosti, priručnika, lovačkih pušaka, odličja, rukopisa itd. U ormaru se nalazi 159 naslova Martićevih knjiga, kao i stol s ladicom kupljen od Omer-paše Latasa. Tu su i pepeljare, lule, satovi, šalice, tanjurići, oprema za konje, kao i najdraži fra Grgin instrument – gusle.
Fra Grgo Martić ostavio je iza sebe dubok trag djelujući u pastoralnoj službi, književnosti, kulturi, politici i prosvjeti. Kao književnik bio je za života hvaljen, a kasnije dugo vremena nepravedno osporavan. Danas se na njegovo stvaralaštvo gleda uravnoteženo, bez nekritičkog izdizanja, s jedne, ili podcjenjivanja, s druge strane. Fra Grgo sada zauzima primjereno mjesto u povijesti bosanskohercegovačke i hrvatske kulturne povijesti, upravo ono koje mu i pripada!
Mnoge zemlje nezgoda prijela,
Mnoga majka oplakala sinka,
I drugovi bjesno pateničtvu…
Moj Jukiću! moj prvotni druže!
I Tebe mi to zlodobje skruši,
Al ti osta vječni spomen duši!
(G. M., „Osvetnici” )
(Izvor: Bilten franjevačke teologije 2020/2021)
LITERATURA:
ČIČIĆ A., Monografija o fra Grgi Martiću, Zagreb 1930.
KARAMATIĆ M., Biografije bosanskih franjevaca, Sinopsis, Sarajevo – Zagreb 2015., 603 – 633.
KECMANOVIĆ I., Fra Grgo Martić, Sarajevo 1956.
MILAKOVIĆ J., Fra Grgo Martić: Spomen knjiga, Napredak – Sarajevo, 1906.
ŠIMIĆ J., Fra Grgo Martić, Diplomski rad, Sarajevo 2021.
(Fra Marko Cvitković, Kalendar sv. Ante 2025)
