Nedaleko od glavne prometnice koja povezuje Rovinj i Vrsar, dva poznata turistička mjesta u Istri, skoro na samom početku Limskoga kanala, na osamljenom mjestu, kod Kloštra smjestio se stari samostan svetoga Mihovila.
Kloštar je malo naselje 10 km istočno od Vrsara u Općini Vrsar, a nalazi se iznad sjeverne obale kanala. Danas, a i tijekom povijesti, njegovi mještani su se bavili gotovo isključivo poljodjelstvom i stočarstvom.
Krajem 10. stoljeća na tom mjestu je osnovan benediktinski samostan – sv. Mihovil nad Limom, San Michele di Leme, koji je ubrzo postao središtem velikoga posjeda što su ga uvećavale darovnice brojnih istarskih plemića, te je na kraju samostan upravljao cijelom šumom Kontija. Danas samostan ne izgleda kao kada je bio u svom usponu, prilično je ruševan iako je jedan njegov dio obnovljen. U samostanu je neko vrijeme boravio sv. Romuald. Benediktinci su u njemu ostali do 1652., a potom je posjed postao feudom. Tako je samostan napušten, a od 1691. godine Mletačka Republika predaje zaljev u posjed obitelji Barbabinaca, koja upravlja i napuštenim samostanom.
Limski kanal je zaljev na zapadnoj obali Istre između Vrsara i Rovinja. Nastao je kao rijas (potopljeno riječno ušće) rijeke Pazinčice koja danas ponire u Pazinskoj jami kod Pazina, a u prošlosti se ulijevala u more u Limskom kanalu. U njezino staro korito prodrlo je more te je tako nastao današnji zaljev. Limski zaljev je značajno uzgajalište školjaka. Ime mu dolazi od latinske riječi limes = granica (tuda je u rimskom razdoblju prolazila granica provincija Italije i Dalmacije).
Dosta kasnije, već od 1771. godine samostan dospijeva u posjed obitelji Colleti iz Coneliana, te biva preuređen u dvorac, a i danas ima taj oblik o čemu svjedoče ostaci impozantne građevine. Te 1771. godine braća Colleti zamijenila su svoj posjed u blizini Venecije za kompleks samostana. Samostan ostaje u posjedu obitelji Colleti sve do 19. stoljeća, kada izumire obitelj pa u drugoj polovici 19. stoljeća samostan – dvorac prelazi u državno vlasništvo (Austro-Ugarske). Tada dobiva drugu ulogu, a za vrijeme vladavine Italije nakon Prvoga svjetskog rata tu su bili smješteni karabinjeri. Danas su samostan i dvorac u ruševnom stanju, okruženi zidom i nedostupni, ali se očekuje da se u sljedećem razdoblju uredi za posjetitelje.
U blizini samostana nalazi se i šuma Kontija – poseban rezervat šumske vegetacije na površini od 65 hektara. Njezin prirodni fenomen je šuma bijeloga graba, stara više od 140 godina, znanstveno vrlo zanimljiva i vrijedna, najbolje sačuvana površina ove zajednice u Istri. Naziv šume Kontija potiče od obitelji Colleti (Conte Colleti).
Osnivanje samostana
Prema legendi, samostan sv. Mihovila osnovao je sveti Romuald, utemeljitelj reda kamaldoljana. Uz obalu Limskoga kanala nalaze se mnogobrojne špilje s tragovima neolitskoga života. Pretpostavlja se da je u jednoj od njih živio sveti Romuald, osnivač benediktinskoga samostana svetoga Mihovila. Romuald se nakon gradnje samostana potpuno povlači u samački život i nastanjuje u spilji.
Danas je ta spilja turistička atrakcija i poznati geološki fenomen Limskoga kanala, poznata kao Romualdova spilja. Nalazi se 120 metara iznad mora. Ulaz u nju je visok samo pola metra, njezini hodnici dugi su 105 metara, a glavna dvorana špilje visoka je čak 6 metara. Poznata je i po tome što u njoj živi kolonija zaštićenih šišmiša vrste Myotis myotis, jedna o posljednjih kolonija te vrste u Europi.
| Uspomenu na svetoga Romualda narod slavi 19. lipnja, na dan njegove smrti, a njegovo ime nosi i Romualdov trčak, endemična podvrsta kukca koja živi samo u špiljama Istre i Kvarnera. |
Samostan danas
Danas, od nekada velikoga i ekonomski moćnoga samostana svetoga Mihovila koji je tijekom rane povijesti bio u sukobu s porečkim biskupima, ostao je napušten i zapušten objekt s dvije crkve koje su sazidane jedna uz drugu. Manja je ranobizantska građevina crkva svete Marije iz 6. stoljeća, a veća je titularna crkva svetoga Mihovila iz 11. stoljeća, građena između 1001. i 1002. godine.
Crkva svete Marije mala je stara ranokršćanska kapelica s trostranom apsidom i (uništenim) bačvastim svodom s pojasnicama na lezenama. U njoj se mogu vidjeti tragovi zidnih slika s figuralnim prikazima i natpisima.
Veća samostanska crkva svetoga Mihovila građena je u ranoromaničkom slogu s polukružnom apsidom, i ujedno je titularna crkva. Ta je crkva mnogo viša, polukružna, s izvana istaknutom apsidom. Na jednom od bočnih zidova, visoko ispod krovišta, sačuvane su originalne tranzene s tradicionalnim pleternim ukrasom.
U apsidalnom dijelu crkve svetoga Mihovila nalaze se ostaci romaničkih fresaka, na kojima je prikazano suđenje sv. Stjepanu i njegovo kamenovanje, rad nepoznatoga majstora otonske škole. To je jedini prizor koji se još može rekonstruirati u apsidi, od nekada bogato ukrašene crkve freskama, a zanimljivo je da je to najstariji osvrt na ovu temu u crkvama Istre. Najbolje očuvani prikaz sveca je na desnoj strani trijumfalnoga luka crkve. Tu se vidi mladolik lik s tonzurom i opatskim štapom koji vjerojatno prikazuje benediktinskoga sveca, pretpostavlja se samoga svetog Romualda. Također je važno napomenuti da su ljudski likovi i arhitektura predočeni stilizirano i sumarno. Svi likovi na freskama su iscrtani i oblikovani konturama svijetle i tamne boje, a na jagodicama lica javljaju se karakteristične crvene mrlje za što se pretpostavlja da je izravni utjecaj Bizanta. Kada su u pitanju ikonografski i likovni uzori, može se reći da su prilično raznoliki, od karolinških elemenata u ornamentici do helenističko-orijentalnih motiva u odjeći, što upućuje na utjecaj različitih škola na ikonografiju. Tako je vladarska kruna karolinškoga tipa, kakvu su nosili germanski kraljevi, a drugi elementi ukazuju na utjecaj istočnoga mediterana, posebno grčke. Ipak, većina elementarnih obilježja tipična je za benediktinsku umjetnosti otonskoga razdoblja.
Za samostan se veže još jedna zanimljivost: katastarski plan koji obuhvaća posjed samostana svetoga Mihovila u Kloštru najstariji je sačuvani katastarski plan za područje Istre. Izradio ga je 1433. fra Mauro, a smatra se da je riječ o precrtu izvornoga plana iz 11. stoljeća pa je zapravo riječ o najstarijem katastarskom planu na području hrvatskih zemalja.
S obzirom na to da je samostan bio smješten visoko na strmom brijegu iznad mora, a brodovi i čamci bili su osnovna komunikacija, zbog sigurnosti su izvlačeni iz mora do samostana. Za tu svrhu je bila uređena posebna staza, odnosno niz stuba uklesanih u stijeni, danas poznato kao fratarsko stepenište (fratarske škale). Preko njih, a uz pomoć drvenih oblica izvlačeni su čamci na sigurno. Danas postoji samo jedan mali dio tih stuba, koje su prilično zarasle u makiju, ali se još dobro vide, a iako ih je zub vremena značajno nagrizao, i dalje stoje kao svjedoci i podsjetnik na jedno drugo vrijeme.
(Kalendar sv. Ante 2025)
