Početna stranica » Pogled kroz prozor u kamenu

Pogled kroz prozor u kamenu

153 pregleda

Rastužuje me činjenica da smo mi ljudi proveli skoro čitavu povijest gradeći zidove i braneći se jedan od drugoga. I što izgleda ništa nismo naučili. Još uvijek tvrdoglavo skupljamo svaki svoju hrpicu nečega za što mislimo da će nam donijeti sreću ili moć

Kao mala djevojčica voljela sam slušati bajke o princezama i zamišljati da sam i sama princeza u nekom lijepom dvorcu ispunjenom glazbom, nasmiješenim podanicima i brižnim slugama, s pladnjevima voća i kolača, i sjajnim raskošnim lusterima.

 

Nisu me plašili ni dijelovi o zlim vilama, ljubomornim maćehama i opasnim zmajevima jer sam uz pomoć šarenih i lijepo ilustriranih slikovnica i bajki u crtićima naučila da na kraju ljubav pobjeđuje, a princeza i princ žive sretno do kraja života.

Kad bismo s obitelji posjetili neke od ruševina starih dvoraca i tvrđava, moja mašta bi poput računalne aplikacije popunila potrgane kamene zidove, popravila vrata i pokretni most dvorca, i poput čarobne vile pretvorila moje stare traperice i vesticu u haljinu od svile i bisera.

Natuknice života

Mislim da je tada samo jedan od dvoraca imao i muzejski prostor u koji se moglo ući i vidjeti iznutra kako su plemići živjeli. Ali, došli bismo ili prekasno kada se muzej već zatvarao ili nas je bilo previše i nekome se nije dalo ići. U nedostatku uvida u unutrašnjost zidovima ograđenih povijesnih građevina, bila sam prepuštena mašti.

Ono što smo naučili u školi bile su natuknice života kojemu su nedostajale pojedinačne životne priče ljudi svih slojeva. Literatura mi je pomogla koliko-toliko upotpuniti rupe, kao i glazba i likovna umjetnost, ali i te priče bile su ispričane usmeno ili kistom umjetnika koji je opet bio posrednik i obojio priče vlastitim senzibilitetom i uvjerenjima.

U svom filmu, hodala bih puteljcima i zidinama. Naklanjala se zamišljenim uzvanicima. Sjećam se da sam nekome govorila o tome kako sam se trebala roditi u vrijeme dvoraca i princeza jer bi mi odlično odgovarala uloga, ako ne princeze, onda bar dvorske dame. I tada mi je netko postavio pitanje koje do tada nisam uzimala u obzir… a što da si se rodila u vrijeme dvoraca, ali kao sluga ili kći siromašne seoske obitelji koja je morala teško raditi da bi zadobila naklon gospodara? Uz to, mama bi me podsjetila kako su dugo vremena seoske kćeri bile obećavane muževima za miraz, bez mogućnosti školovanja i naobrazbe. Seoske djevojčice nisu imale gdje naučiti svirati klavir ili čitati knjige.

U trenutku kad je ta misao dotaknula moje moždane sklopove, moj šareni svijet u tisuće boja postao je puno okrutniji i stvarniji. Zidine su me odbijale sivom bojom i stoljetnom patinom, a porušene kule zurile su s visine i svjedočile o ratovima, konfliktima i prolaznosti svijeta. Kočije su nestale iz moje mašte, putovi ostali onakvim kakvi su u realnosti bili – blatnjavi, uski, strmi, neudobni za hodanje, a pokretni most i rešetke na vratima su strogo poručivale da posjetitelji nisu poželjni. Zamislila sam dane kad susnježica i sjeverni vjetar prodru do kosti, a u kojima su dame i princeze sjedile u mokrim čarapama i uskim neudobnim haljinama. Naš stančić s radijatorima i dobro izoliranim prozorima na petom katu estetski prilično ružne stambene zgrade bio je puno primamljiviji i glamurozan nego bilo kakav dvorac u srednjem vijeku, a moja škola, knjižnica i sati klavira, riznica blaga koje mi je bilo dano na raspolaganje – bez ikakvih posebnih privilegija. Sve je perspektiva, naučila sam kao školarica na satima likovnoga odgoja, hrvatske literature i povijesti. (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]