Najstariji tekst Pjesme brata Sunca sačuvan je u jednom rukopisu poznatom po nazivu kodeks 338, koji datira oko 1250. godine, a nalazi se u arhivu samostana sv. Franje u Asizu. Zanimljivo je da se u samom rukopisu između prvoga i drugoga retka nalazi razmak za glazbene note. Nažalost, note nisu sačuvane ni u ovom ni u drugim rukopisima pa stoga izvorna melodija ipak ostaje nepoznata. No, vrlo je vjerojatno da je to bio neki psalmodijski ton koji je ostao nepromijenjen i u drugim stihovima pjesme.
Pjesma rođena u patnji
U kodeksu 338 samom tekstu pjesme prethodi uvod u kojemu piše: „Sada počinje pjesma hvale stvorenja koju je skladao blaženi Franjo na hvalu i slavu Božju dok je bio bolestan u Sv. Damjanu.” Iz životopisa saznajemo da je Franjo uistinu bio jako bolestan zadnjih nekoliko godina života. Imao je nekoliko kroničnih bolesti, od bolesti očiju gotovo je oslijepio, a patio je i od anemije, čira na želucu i crijevima. K tomu ujesen 1224. primio je svete rane koje su mu onemogućavale hodanje. Uz sve to postojali su tada veliki problemi unutar Reda, gdje se počelo pojavljivati sve snažnije odbacivanje početnoga stila života koji je predlagao Franjo. Svi ti problemi negativno su utjecali i fizički i duhovno na Franju. Međutim, dok je tako shrvan od svih bolesti ležao u Sv. Damjanu, i dok je molio da bi se odupro napasti obeshrabrenja, iskusio je pomoć Božje ruke čuvši božansko obećanje:
„Zanosno dakle kliči, jer tvoja je bolest dar mojega kraljevstva i po zasluzi strpljivosti sa sigurnošću i stalnošću očekuj baštinu u tom mojem kraljevstvu!” … Tada je sastavio pohvale o stvorovima i njih je namijenio za veličanje Stvoritelja. (2Čel 213)
Takvo teško Franjino stanje slično opisuje i Asiški zbornik te ističe da je Franjo hvalio Boga i u bolesti i u zdravlju i poticao druge da čine isto. Prema ovom istom izvoru Pjesma brata Sunca je nastala u zimu 1224. – 1225. u samostanu klarisa u Sv. Damjanu, ali ne čitava pjesma. Stihovi o miru i smrti dodani su poslije. Tako je predzadnja strofa, koja slavi opraštanje i mir, sastavljena u srpnju 1226. kako bi se okončao sukob između asiškoga biskupa i gradonačelnika (usp. AsZb 84). Dok je strofa posvećena sestrici smrti dodana malo prije Franjine smrti u listopadu 1226. godine.
Nažalost, ne možemo sa sigurnošću znati je li sam proces sastavljanja pjesme bio baš takav, jer tako ne spominju drugi izvori. Iako se mora priznati da te dvije strofe donekle presijecaju cjelinu pjesme jer je stil isprekidan, puno je zavisnih rečenica, a teme su usmjerene na čovjeka, na odnose s bližnjima i na čovjekov stav prema bolesti i smrti. Unatoč tim razlikama Franjo ih je htio pridružiti Pjesmi brata Sunca jer pozivaju na izmirenje čovjeka s čovjekom, a ne samo s prirodom.
Ova pjesma nije plod nekoga sentimentalnog ushićenja zbog ljepote prirode koju gledamo u lijepo proljetno jutro, nego je, kako svi izvori svjedoče, nastala iz Franjina teškoga stanja bolesti, patnje i unutarnjih nemira. Iako je Franjo nekoliko mjeseci prije toga na La Verni doživio uzvišeno mistično iskustvo i primio svete rane od Krista, ipak kao čovjek nije bio oslobođen unutarnjih nevolja i bolesti. Međutim, upravo to stanje omogućilo mu je da ponovno iskusi milost Božju i hvali Boga po njegovim stvorenjima. Stoga je ova pjesma plod njegova dubokoga iskustva, iskustva trpljenja, strpljivosti, borbe za evanđeoske vrijednosti, te na koncu iskustva nadnaravne radosti. Zato je ova pjesma ujedno i pjesma utjehe za sve ljude jer nas podsjeća da ćemo do smrti iskušavati u životu svakodnevne nevolje ali i dobrotu Božju.
Sadržaj i značenje Pjesme
Pjesma brata Sunca ima 10 strofa, sadrži 14 rečenica različite duljine podijeljenih u 33 retka. Ono što prvo pada u oči pri iščitavanju jest jednostavnost forme, nema kićenosti, ni stilskoga pretjerivanja niti nekoga dramatiziranja. U pjesmi je prisutna i rima. Osam strofa započinje riječima „Laudato si” (lat. Hvaljen budi) kao svojevrsni refren, dok prva i zadnja strofa uokviruju pjesmu riječima „laude” (lat. hvala) i „laudate” (lat. hvalite), a što jasno pokazuje žanr i glavni motiv ove pjesme: pohvala Bogu i zahvala za njegova stvorenja.
Stvorenja nabrojena kao likovi u pjesmi pojavljuju se točno određenim redoslijedom. Red pojavljivanja ide od neba do zemlje sve dok ne stigne do čovjeka. Nebo je predstavljeno suncem, mjesecom i zvijezdama, dok je svijet predstavljen četirima izvornim elementima koji ga, prema drevnoj viziji, sačinjavaju: vjetar, voda, vatra i zemlja. Nakon makrokozmosa javlja se mikrokozmos: čovjek. No, ne pjeva se o njegovoj snazi, ljepoti i vlašću nad prirodom, već o njegovoj sposobnosti da podržava i stvara mir. Za Franju ljudska se veličina i snaga očituju u vlasti nad samim sobom a ne nad drugima. On čak hvali i samu smrt nazivajući je sestrom jer ona otvara vrata vječnoga života. Na taj način Franjo uistinu uspijeva sve uključiti u pjesmu hvale. Ništa ne ostaje isključeno. Grijeh, smrt, bolest i nevolja stavljaju se u istu ravan s lijepim stvarima sadašnjega svijeta ali i onoga budućeg. Sve se povezuje jedno s drugim, sjedinjujući se u krug hvale na slavu onoga koji je prisutan u svemu.
U pjesmi je specifična izmjena boja gdje se svijetle boje pretvaraju u tamne nijanse. U prvom dijelu jasna je jarka svjetlost sunca, radost zbog njezina sjaja, zbog njezinih zraka i zbog njezine veličine. Nadalje, pojavljuje se sjaj mjeseca i svjetlucanje zvijezda. Tu je vjetar, a s njim i oblaci i vedro nebo. Noć je obasjana jakom svjetlošću vatre. Zbog svoje plodnosti i brižne ljubavi zemlju zaziva kao majku i sestru, njezine mnogostrane i raznolike boje razveseljavaju oči, a njezina majčinska velikodušnost postavlja nam bogatu trpezu. U drugom dijelu dominiraju tamni tonovi: nemoć, patnje, nevolje i smrti, koja se može preoblikovati u vječnu smrt. Tako se u hvalospjevu radosti krije snažan poziv na pokoru i obraćenje. Smisao Pjesme brata Sunca nije u zadovoljnom promatranju prirode, nego u slavljenju i u služenju Bogu.
Iza svega toga u Pjesmi brata Sunca krije se prisutnost čovjeka potpuno pomirenoga sa samim sobom, s Bogom i sa svijetom. Taj je aspekt prije više od pedeset godina istaknuo Eloi Leclerc, kada se u interpretaciji pjevanja koristio poviješću religije i psihologije C. G. Junga, i pokazao da način na koji Franjo povezuje i spaja prirodne elemente pokazuje njegovo nastojanje da dadne život neživim stvarima i udahne im dušu, svoju dušu.
Kako dalje primjećuje Leclerc, Franjina psihička dimenzija dubine odgovara kozmičkoj dimenziji širine. On je savršeno povezan sa svime, pomiren sa svime i svima. A to pomirenje najočitije je istaknuto u uporabi pojmova braća i sestre uz prirodne pojave, a što se prvi put i izričito koristi u kršćanskoj književnosti. Svako stvorenje u Franjinoj pjesmi hvale sada dobiva bratsko lice, sve mu je obiteljski blisko. Pojam brat čak je sada proširen i više od onoga u Novom zavjetu. Upravo po toj bratskoj povezanosti sa svim stvorenim Pjesma brata Sunca jedinstvena je u povijesti književnosti i ima posebnu snagu.
