Gospodin ga je odabrao za oca svome sinu! Koje li časti, kojega li izabranja, koje li odgovornosti! I taj skromni čovjek, mudar i samozatajan odgajao je svojim radom, marom i strpljivošću Isusa, svoje lijepo, darovano svima nama dijete na spasenje naše, i brinuo se o njemu sve dok je mogao, dok ga godine nisu osujetile i Gospodin pozvao k sebi.
Koliki su očevi uopće vidjeli Josipa kao uzor svojoj očinskoj ulozi? Današnji trendovi u društvu pokušavaju ulogu oca minorizirati, ismijati. Često se u serijama ili filmovima očeve prikazuje kao smiješne, neodgovorne likove, one koji donose ili troše novac, one koji nisu primjer i koje treba izbjegavati, stroge i namrgođene. Međutim, očevi su jednako važni kao i majka. Stupovi o koje se dijete oslanja dok polako pravi prve korake i koje čuva u srcu cijeli svoj život. Dijete poveznica ovo dvoje kao da ih poziva da mu se obrate i da ga slijede u drhtavom hodu kojim pokušava postati čovjekom. To dijete će jednoga dana postati majka ili otac. Koje će primjere slijediti, koje vrijednosti usaditi svojoj djeci? Ako su imali očinsku figuru kakav je bio sv. Josip, puno će toga moći prenijeti i primijeniti. Dijete će biti zahvalno i cijeniti sjećanja na svoga oca jer će znati da su sigurni i pomno pripremljeni za budućnost. Oslonac kakav dobije dijete u ranim danima ostat će čvrst i stamen cijeli život jer temelji koji su izgrađeni na valjanom tlu teško će se poljuljati. Zapljušti kiša, navale bujica, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni. (Mt 7,25)
Je li odgoj težak?
Hrvatska televizija na trećem kanalu (HRT 3) opetovano prikazuje seriju Mala kuća u preriji. Ova serija prikazuje naseljavanje Amerike i kušnje s kojima se doseljenici susreću u nepoznatom okruženju. U fokusu je mlada obitelj koja upravo biblijski živi i dijeli vrijednosti koje i danas postoje i koje mame svojom jednostavnošću. Prosto je dirljivo kako se djeca oslanjaju na oca i koliko im on znači u životu. Serija je napisana po romanu Laure Ingalls Wilder jedne od kćerki ove obitelji. Zahvaljujući njoj vidimo kako obitelj funkcionira usprkos skromnom, skoro siromašnom, življenju, ali su bogati zajedništvom i sretni što su jedni s drugima i što odrastaju u okruženju koje ih ispunjava i tjera naprijed. Otac ove obitelji bi mogao biti uzor svim očevima, a majka svim majkama. Ovi roditelji su „svevremeni” u svom odgojnom pristupu i jako svjesni svoje roditeljske uloge. Njihovo rješavanje problema u koja djeca zapadnu danas ne možete doživjeti od „školovanih” roditelja, od roditelja koji imaju sve materijalne i tehnološke pomoći kojima mogu olakšati svoje nošenje sa svakodnevicom i odgojnim nastojanjima. Serija je doista poučna pa sam i sama ostajala zbilja osupnuta rješenjima i načinima ophođenja ovih roditelja s djecom i njihova upućivanja kako se odnositi prema drugima i njihovoj imovini. Preporuka za sve roditelje, pogledajte ovu seriju! Sigurno ćete puno toga naučiti i čuditi se da je u to vrijeme odgoj bio „tako jednostavan”.
Mladi očevi su danas često zbunjeni svojom ulogom osobito ako u svome ocu nisu imali pravoga odgojitelja nego namrgođenoga i šutljivoga ili srditoga i glasnoga roditelja. Sinovi se uglavnom ugledaju na svoje očeve i stoga često ponavljaju njihove greške jer ne znaju drukčije. Sa zanimanjem možemo pratiti očeve kako komuniciraju s djecom i kako ih doživljavaju. Većina mladih očeva dijeli s majkama ovu ulogu i rado provode vrijeme sa svojom djecom. A kako i ne bi kad su djeca izvor svakodnevne radosti koji stalno eruptira novim kušnjama. Odrasli bi trebali biti sretni što imaju djecu jer je to vrijeme njihova života u kojemu otkrivaju i sami sebe, ali je to i njihova najveća životna uloga. Sve drugo bi trebalo biti sporedno i usputno. Djeca i roditelji su osnove društva, zajedno čine obitelj, stup na kojemu sve počiva.
Bruno Ferrero u svojoj knjizi Vaša djeca imaju samo vas kazuje da je otac najvažnija osoba, istinska „putovnica” kojom se ulazi u stvarnost. On predviđa da otac treba jednako kao i majka biti prisutan u životu djeteta i hrabriti dijete u svakoj nevolji, stvarati kvalitetan odnos s djecom, biti uzor djeci. Jer i očinstvo je vrsta umijeća koje se mora učiti, a to otac može jedino u zajedništvu sa svim članovima koji čine obitelj. Djeca pamte ljubav i brigu roditelja, zajednički provedene ugodne trenutke. Materijalno je sporedno, pogotovo ako nadomješta odsutnost roditelja. Jedan je osmogodišnji dječak zapamtio: „Očeve ruke na mom licu bile su grube jer su bile pune žuljeva zidarskoga pomoćnika, ali za mene su bile mekane kao svila, jer me je jako volio.” Otac često mora „posuditi” djeci svoju snagu, biti im zamjensko gorivo i podržavati ih kao što bršljan podržava zid, ističe Ferrero. Pojam autoritet dolazi od latinskoga glagola koji okvirno znači „pomoći pri rastu”, dakle pomoći mlađim članovima obitelji da se razvijaju i izgrađuju na najbolji način, a pri tom ih obasipati ljubavlju i poštivanjem. Znati slušati djecu, komunicirati s njima na prilagođen način i s punom pažnjom pruža obostranu sigurnost i razvija samopouzdanje i povjerenje.
Kako za Boga izdvojiti vrijeme?
Sv. Josip se brinuo i skrbio o svojim članovima obitelji i trudio se pratiti njihove poglede ne bi li otkrio njihove želje. Jedni druge su ispunjavali ljubavlju i nosili na krilima zajedničkih trenutaka. Moderna obitelj se ne razlikuje puno od te davne male, skromne obitelji osim po tome što se ne oslanja previše na svoga Stvoritelja nego na same sebe. Otuda izgubljenost, nesigurnost i strah od budućnosti. Sve se želi predvidjeti, ne pušta se vremenu da samo stigne nego ga požurujemo. Kako inače razumjeti da se u svijetu za još nerođenu djecu traže mjesta u vrtićima i prestižnim školama!? „U naše doba sve mora biti ‘problem’. Naše je doba doba tjeskobe jer mi smo sami htjeli da bude tako. Naša nam tjeskoba nije nametnuta izvana, silom. Iznutra, iz sebe samih, mi je namećemo našemu svijetu i jedni drugima”, ističe Thomas Merton u knjizi Misli u samoći.
Bogatstvo je otkrivati svaki novi dan samim njegovim dolaskom i čuditi se svakom novom jutru i ljepoti prirode i Božjega davanja. U želji da sve kontrolira i unaprijed priprema, čovjek se pretvorio u stroj koji mora sve isplanirati i predvidjeti inače će ga drugi, sličan njemu, preskočiti. Ljudi danas žive dulje, ali koji je smisao njihova života, kako provode darovano vrijeme? Zar biti smješten u dom za starije i nemoćne znači bolje živjeti? Za neke je i to nedostižno, a nekima je to jedini cilj u starosti. Da se djeca ne pate s nama. Zar se djecu odgaja da se zlopate i da na život gledaju kao na tegobu, zazor i zamor? „Nekada – ne tako davno – ljudima se podrazumijevalo da Bog u njihovim danima u svemu ide s njima, danas razmišljamo kako za Boga odvojiti desetak minuta našega vremena”, istaknuo je Stjepan Lice u Svjetlu riječi. I doista je tako.
