Carissime, jednom si napisao o svojem dragom prijatelju: „S njim, s kojim više ne možemo razgovarati, nikad nećemo prestati družiti se.” Premda još ne mogu s tobom razgovarati, dobro znaš da se godinama družim s tobom. Od svih crkvenih otaca ti si mi, u svojoj osobnosti, najbliži. Poznato ti je da sam ti obećao, nakon što sam napisao knjigu o Ambroziju, s kojim se nisi uvijek u svemu slagao, da ću istu takvu posvetiti i tebi. I premda progutah sva tvoja djela, Duh je iznenada puhnuo u mene i okrenuo me prema drugim pismima. Znam da se ne ljutiš zbog toga, jer su tvoje misli i moje misli, s užitkom ih provlačim u mnogim svojim tekstovima, koje može primijetiti samo onaj koji ima slične oči kao i mi, oči Svetoga pisma. Ne ljuti se na mene, umjesto knjige, primi ovo pisamce zahvalnosti. A znam da ćeš ga rado primiti jer si jako volio pisma i s pravom si se ljutio što ti prijatelji ne pišu.
Ponajprije ti moram reći da sam tužan što si danas u Crkvi zaboravljen. Stoljećima su čitali tvoja pisma, tvoja tumačenja Pisma, oslikavali te u crkvama s kardinalskim šeširom ili kao isposnika. A sada? Tu i tamo još te se poneki stručnjak sjeti, ali u teologiji, osobito u mistici i askezi, ne igraš više nikakvu ulogu. Ah, i onda stalno navode tvoj tobože žestok temperament. Nisu te uopće upoznali! Nisu shvatili da tvoja žestina ne dolazi od tvojega dalmatinskog temperamenta, nego od tvoje patnje! One tri godine u Rimu bile su blagoslov za tebe, ali i teška patnja. Svećenici su te naposljetku odbacili, posramili i otjerali. Skoro si završio i na sudu. Postao si nepoželjan, svakakve su priče kružile o tebi. Teška je to bila muka koja te pratila cijeloga života. Eh da, lako ti je biti osramoćen kad imaš zaštitu časti, vlasti, službe, bilo da si biskup ili imaš neku drugu vlast. No, kada si osramoćen, bez vlasti, časti i službe, tada si svima laka meta! Zato je tvoja žestina izričaj tvoje velike patnje. Ali znaš, upravo takav ti si mnogima i danas u Crkvi veliko ohrabrenje da ustraju u Kristu i u Crkvi, unatoč tomu što su osramoćeni u istoj Crkvi. I moram ti reći nešto meni jako važno: radije ću boraviti na pragu Crkve, nego u šatorima grješnika; radije biti osramoćen u Crkvi, nego tražiti pohvalu i opravdanje od medija, od svijeta!
Sva tvoja teologija jest plod razgovara s pobožnim ženama. I zato si mi tako drag, i zato si njima bio tako drag i tako su te voljele Paula, Blezila, Eustohija, Marcela i tolike druge pobožne žene. Sve bih učinio da se mogu vratiti u one tvoje sretne tri rimske godine. Kako si s Pismom u rukama hitio prema kućama tih pobožnih žena, kako su te slušale, postavljale pitanja. Uh, voljele su tebe jer su u tebi voljele Krista, s takvom si im strašću tumačio Pisma. I zbog Krista u tebi odlučile su učiti i grčki i hebrejski. Jao, zbog Krista u tebi odlučile su i same biti osramoćene, poći za tobom, osobito tvoja ljubljena Paula. Kako li te je samo voljela i kako si ti nju volio. Bez Paule i bez tih pobožnih žena ti ne bi bio Jeronim, ali ni one ne bi bile one bez tebe. Ah, a ni one ni ti bez Krista. A pogledaj samo današnje klerike. Oni misle da daju dostojanstvo ženi funkcijama. Da, stvarno im time nešto daju: nepobožnost. Malo je onih klerika koji ženama daju dostojanstvo Pismom i ljubavlju prema Kristu. Toliki samo naklapaju o ženama, a uopće ne razgovaraju sa ženama.
Uživam u tvojim izrazima kojima rasvjetljuješ Pismo. Koristiš često izraz okrutna ljubav. Istinska ljubav za tebe je također i okrutna ljubav. I Krist nas ljubi okrutno, zahtjevan je i opor, očekuje da zbog njega budemo okrutni prema i sebi i prema drugima: da ništa ne pretpostavljamo Kristu. Drag mi je izraz i sveta oholost. Kao kršćani trebali bismo biti sveto oholi, ponosni na Krista te ga uzdignute glave, među ruševinama ljudskoga roda svjedočiti u ovom svijetu. A to možemo biti, ti nas poučavaš, samo ako se u Kristu izdignemo iznad ovoga svijeta. I kakav li je samo tvoj poticaj supružnicima tamo gdje pišeš o mužu koji govori svojoj ženi: „Želim ti biti čedan muž, a ti više opći s mojom dušom nego s mojim tijelom.” Znam da baš i ne voliš naziv mojih tekstova epimeteje. Iskreno ću ti reći: ni ja ga više ne volim. Ali razumiješ me jer i ti si bio „ciceronianus”, a bio sam i ja. A sada se trudim biti što više „christianus”, a sve manje „ciceronianus”. Da, nedostaje danas u teologiji svete oholosti, previše smo iskompleksirani filozofijom, sociologijom, psihologijom; i književnicima, i pjesnicima. A pred nosom nam je moćna riječ, Kristova riječ Svetoga pisma.
Znam da nećeš biti iznenađen ako ti kažem da ni tebe danas ne bi mnogi voljeli u Crkvi, vjerojatno bi morao opet bježati u pustinju. Danas većina u Crkvi jesu raznorazni „Helvidiji” i „Jovinijani”: Gospa i njezino djevičanstvo sporedni su, a redovništvo i brak smatraju se jednako važnima. Ah, kako li ste samo ti i Ambrozije poticali na redovništvo. Dobro ste shvatili da je redovništvo savršeniji stalež, savršenije nasljedovanje Isusa Krista. I da bez redovništva Crkva prestaje biti Crkva, pretvara se u poduzeće. A da ne spominjem današnju duhovnost. Obojica preziremo taj izraz. Obojica volimo onaj stari izraz „mistika i askeza” jer nema mistike bez askeze. „Ne možeš imati”, napisao si jednom, „svaki dan pun želudac (bez posta) i misliti na nebo”, „biti prvi u ovom svijetu i biti prvi u nebu, s Kristom”. Ne, ne i ne! Bez askeze, bez mrtvljenja tijela postom, molitvom, milostinjom, oplakivanjem grijeha, nema mistike.
I za kraj, znaš da se i u mojem duhu vrzmaju ne samo plesačice nego svakojake misli i strahovi. Sjećaš se što si napisao: „Nitko nije sretniji od kršćanina, jer mu je obećano Kraljevstvo nebesko, ali nitko nema više brige kao kršćanin, jer je svaki dan okružen opasnostima.” Moli za me i zagovaraj me. Ivica, tvoj brat u Kristu.
